Moja sestra živi u obiteljskoj kući gdje je godinama prate čudni zvukovi tijekom noći koji dolaze s kata iznad nje gdje se nalaze apartmani odakle usred noći čuje razne zvukove. Iz nekoga straha ili da ostali ne pomisle da je „skrenula“, nije pridavala veliku pažnju tome, jer se tijekom zime u apartmanu nitko ne nalazi, sve dok jednoga dana, u nadi da pomogne svom bližnjem rođaku nije ponudila da dođe renovirati apartmane i nešto zaradi i tako prehrani obitelj u Slavoniji.
Rođak je inače izvrstan majstor i zna svoj posao, ali, nažalost, koliko god se mučio ništa mu nije polazilo za rukom. Njen rođak je spavao u apartmanu iznad nje. Tamo se vrlo čudno osjećao, stalno mu je bilo hladno, čak je palio i grijalicu istodobno spavajući pod debelim poplunom. U isto vrijeme dok je nama tijekom noći bilo jako vruće, njemu je čak izbio i herpes od hladnoće, no nije pridavao tome veliku pažnju misleći da mu je od posla i svega pao imunitet. Sve je to tako trajalo do jednoga dana kad se spustio na jutarnju kavicu noseći u ruci noćnu lampicu s prerezanom žaruljom. Mislili smo da je pala, pukla i slučajno se tako ravno razbila ne razbijajući previše time glavu, jer su moji bili zatrpani obavezama i renoviranjem.
U međuvremenu, sestra je kupila nove svjetiljke za dnevni boravak koje su jednostavno nestale sa stola gdje ih je ostavila. Pretražili smo cijelu kuću i dvorište, apartmane, auto, nigdje ih nismo mogli naći. Iduće jutro, kad sam se probudila, na drugoj strani kreveta noćna lampica je bila okrenuta naopako. Još uvijek nisam znala što se dešava pa sam mislila da sam je možda sama u snu okrenula. Stigao nam je i brat i svi smo se lijepo družili, molili, obavezno krunicu Božanskoga milosrđa u tri i petnaest. Moja obitelj i ja veliki smo vjernici, katolici i nismo pridavali pažnju tome što se oko nas dešava sve dok jednu noć dok smo gledali TV brat i ja. Zadrijemala sam uz TV, a brat me uspaničeno probudio rekavši da je vidio kako se ispred kuće kreće neka čudna životinja. Išli smo pogledati i ničega nije bilo, pa sam mislila da mu se možda pričinilo od umora jer je bilo je dosta kasno ili da je ugledao kakvu mačku.
Tijekom boravka rođaka koji se trudio urediti apartmane, cijelo vrijeme je spominjao da se mora vratiti kući na Lukovo. Još dan danas nam odzvanja Lukovo u glavi i, naravno, tako je rođak otišao kući na Lukovo, a mi smo nastavili sa svojim obavezama dalje. Na samo Lukovo je sve počelo: kad sam se otišla presvući u apartman, na vrhu stepenica netko me čvrsto uhvatio za nogu i našla sam se na podu. Pobjegla sam dolje u prizemlje, uzela krunicu i izmolila Božansko milosrđe. Počela su se paliti svjetla u tom apartmanu – svako malo su sestra i svekrva odlazile i gasile svjetla ne znajući da jedna za drugom odlaze gore i gase svjetla. Misleći da je problem u struji, sestra je otišla gore na kat ugasiti vanjsko svjetlo i zagledala se u apartman. U tom trenutku sam joj ispričala i počeo se slagati mozaik. Odjednom je primijetila da se grilje pomiču. Trljajući oči, u nevjerici je gledala u te grilje gdje je rođak boravio, čak sam i ja to vidjela, svekrva i sestre. Uzela je blagoslovljenu vodu i zaštitnu molitvu. U međuvremenu moja sestra me je čitavo vrijeme tjerala iz apartmana, kao da je nešto predosjećala. Otišla sam kod svog dečka. Kad su izlazile iz apartmana, nešto bubnulo u apartmanu, krenule su provjeriti i dok su otvarale vrata, kroz svekrvinu ruku prešla je neopisiva hladnoća na sestru, zabila je u zid i držala metar od poda. Spustila je sestru na stolicu, pozvali su svećenika i dok je svećenik molio, pala je karniša. Ispuštala je iz sebe podrugljivi smijeh. S obzirom da me nije tu bilo i nisam znala što se dešava, poslala mi je poruku da se vidimo ujutro na kavi u kafiću u koji obično ne zalazimo. Neki nemir je proradio u meni, točno u ponoć potekle su mi suze koje nisu prestajale sve do dva sata, isto tako i mojoj sestri ne znajući jedna za drugu. Sestrin suprug je predložio da mi ništa ne govore kad se nađemo. Nisu znali kako ću reagirati, pa da se ne prepadnem. Ujutro su mi na kavi ispričale svoj događaj što im se desio. Doista sam bila prestrašena.
Kad smo došle kući, svaka je krenula na svoju stranu, tj. ulaz. Iako me sestra upozorila da ne idem sama, kao da me netko poslao gore u potkrovlje, u apartman. Ušla sam sasvim normalno, bez straha i krenula u sobu se presvući. Dok sam izlazila, mobitel mi je bio u ruci cijelo vrijeme. Krenuvši hodnikom prema kuhinji netko me posjeo na stolicu i nazvala sam sestru, a kroz mene joj je progovorio muški glas – sestro mi nismo sami. U tom trenutku na bijelom zidu vidjela sam crnu prikazu, sestra je doslovno doletjela i tjerala me van iz apartmana. Oči su mi bile posve crne. Uspjela me maknuti i dok je vikala – nećeš nju napadati – mene je neka sila podigla u zrak i letjela sam deset metara kroz hodnik i bubnulo me u balkon. Sestrina svekrva je brzo dojurila gore, a baš je tada telefonom pričala s rođakom koji je ranije bio tu. Sestrina svekrva molila je nad nama. Meni je pjena išla na usta, kao da imam epileptični napad. Sestra je otišla po blagoslovljenu vodu i spuštajući se na kat niže gdje je prethodni dan doživjela napad, nešto joj je pokidalo krunicu na tri dijela. Uspaničeno je uspjela doći do blagoslovljene vode i donijet je do nas. Čvrsto sam držala krunicu u ruci i vidjelo se kako mi nešto pokušava otvoriti šaku u kojoj sam držala krunicu. Kad su me malo smirile, došle smo dolje i sjele. Sestra je uzela čašu s blagoslovljenom vodom i rekla da stavim tu krunicu unutra. Međutim, ja nisam htjela, kroz suze sam govorila da ne dam da mi je nitko uzme. Kad me smirila i rekla da mi je nitko neće uzeti, otvorila sam šaku i stavila u blagoslovljenu vodu što je ostalo od krunice – jedino par zrnaca i križić. Došao je svećenik i otišli smo svi zajedno izmoliti u apartmane. Sestra je opet imala teške napade disanja kao da je netko steže rukama oko vrata, a ja sam samo pala na pod. To nas je jako iscrpljivalo, pogotovo sestru. Dok sam malo odspavala, sestra je otišla nazad u apartman i vidjela crnu siluetu kako prolazi kroz ogledalo iz jednoga u drugi apartman. Nazvale smo vlč. Milivoja Bolobanića koji nam je rekao da dođemo na svetu krunicu i misu te da ćemo kasnije obaviti razgovor. Polagao je ruku na svakoga od nas. Umorni i iscrpljeni došli smo kući i napravili sve što je rekao ovaj predivan svećenik i karizmatik Milivoj Bolobanić.
U nadi da je to nestalo, preselili smo se u drugi dio kuće, jer nismo više htjeli tamo boraviti. Išli smo na počinak. Imala sam osjećaj kao da sam u nekom filmu strave i užasa – čuli smo krikove vrana, lupanje po vratima, razne jezive zvukove. Spavali smo svi zajedno u prostoriji. Sestra i ja držale smo se za ruke i opet u pola noći krenule su nam suze u istome trenutku. Sestra je imala oko vrata krunicu od ružinog drveta, pomolile smo se i čim bi osjetile strah, krunica je zamirisala cijelu prostoriju. Znale smo da su Majčica i Isus tu i da nas čuvaju. Tako smo utonule u san. Ujutro smo se probudile, ostale smo same. Počele smo se moliti, sestra je zapalila tamjan, a pored je stajala bočica s blagoslovljenom vodom. Dok je molila, vatra je išla u zrak do metra. Iz male posudice uzela je blagoslovljenu vodu, a vatra je bježala od blagoslovljene vode na drugu stranu. Kako god smo molile sve jače, tako je plamen išao u visinu i bježao od blagoslovljene vode. U toj zbrci nismo se sjetile blagosloviti i tu posudicu s tamjanom. U međuvremenu nailazili smo na čudne stvari po apartmanima, za koje smo sigurni da tamo prethodnih dana nisu bile, imale smo dojam da je cijelo vrijeme netko tu sa nama. Slikala je seka sobu po danu, a na slici nema ništa, sve samo crno ko rupa bez dna. Dok sam ja radila, one su zavapile i tražile Boga da im pomogne naći ako je nešto u kući pošto je kuća zaista velika. Dobile su odgovor – potkrovlje, lamperija, apartmani, a u međuvremenu čule su se sa rođakom koji je danima govorio – tražite, imate nešto u kući. Skidajući komad po komad, nailazile su na gumice, žilete, suhu travu i još mnogo toga. Kako se bližilo putovanje u Međugorje, odlučili smo zajedno otići na hodočašće. Baš su preostala još četiri mjesta za nas u autobusu. Bilo je predivno, ne može se riječima opisati. Uzele smo što je ostalo od krunica, skupa sa sestrom i stavile na Križevac, predale smo dragome Bogu. Po povratku bilo je nekih sitnih napada, ali sve se odjednom smirilo s prvim drugim.
Služena je misa za onog koji nas napada i sestra je ostala trudna.
Maja
