Strast za molitvom – 3. dio

181

Drugi primjer iscjeljujuće snage molitve su čudesne promjene u srcima mladih koji se mole za druge i njima služe.

 

U proljeće 1996. g. jedan je mladić, nazovimo ga Mike, došao s kršćanske visoke škole iz Sjeverne Amerike zajedno s dvanaestoricom svojih prijatelja kako bi pomogli u molitvi i bogoslužju na Konferenciji u Stanborough školi i u jednoj drugoj visokoj školi u Južnoengleskoj konferenciji. Ostalih pet američkih škola također je poslalo svoje izaslanike, sve zajedno njih 90.

 

Djeca su kampirala u starom, hladnom šatoru. Svatko je nešto drugo očekivao od tog događaja. U Engleskoj je Crkva molitveni skup reklamirala kao sportski tjedan pun zabave. Dvjestotinjak gradske djece iz Engleske, koja mahom nisu poznavala Isusa, odazvalo se kako bi igrala košarku. Neki su se odlučili za kartaške igre.

 

Za razliku od njih, djeca iz jedne druge Crkve zajedno su provela osam sati na dan u molitvi i postu (odustajući od televizije i slatkiša), posvećeni Kristu. Ta djeca nisu bila tamo kako bi se igrala (na nedavnom izletu na Island nisu htjeli gubiti vrijeme čak ni na turistički obilazak). Bog je nagradio njihovu posvećenost. Često bi nekoliko članova skupine bilo zaokupljeno istom idejom ili tekstovima. Molili su se za molitveni susret u Stanborough parku i veliku promjenu tamo: za buđenje i reformu.

 

Mike nije pripadao toj „superduhovnoj” skupini i uskoro je postalo jasno da njegovi razlozi dolaska nisu baš duhovne naravi. Poznat kao kolovođa u svojoj školi, krenuo je u razgledavanje. Jednom kad je skupina putovala od jednog mjesta do drugog, iz njegove torbe ispala je pornografska razglednica, tik do nogu mlađeg pastora.

 

Prije samog odlaska na put djeca i pastor postavili su zajednička pravila. Jedno od njih bilo je da se netko, ako ne bude iskreno posvećen zajedničkom cilju, može vratiti kući. Voditelji su odlučili da neće učiniti kompromis u Mikeovom slučaju kako bi i toga vikenda očuvali visoku razinu duhovnosti.

 

Poslije nekoliko sati Ruthie je ugledala pastora kako razgovara s Mikeom. Stajali su više od sat vremena ispod krošnje staroga drveta. Tada su joj obojica krenula u susret. „Ruthie, molim te, nemoj me poslati kući”, rekao je Mike i nastavio: „Mislim da sam počeo pronalaziti Boga. Ako sada odem kući, nikad Ga neću pronaći. Priznajem da sam došao iz pogrešnih pobuda. Mislio sam da je ovo odlična prilika da vidim Englesku. Želio sam samo vidjeti što više dok sam ovdje i dobro se zabaviti s prijateljima.”

 

Ruthie ga je podsjetila na njegov loš ugled u školi, a i on sam je toga bio svjestan.

 

„Jesi li dovoljno jak da ovo što si meni rekao kažeš pred svima?” pitala ga je.

 

„Da.”

Pastor, vođa mladih, pozvao je svoju školsku skupinu i rekao da im Mike želi nešto reći.

 

„Shvatio sam da ovdje nisam došao iz pravih razloga”, počeo je mladić svoj govor, „znam da nisam dobar primjer, no želim to promijeniti i biti od pomoći. Želio bih da svi zajedno počnemo surađivati s učenicima iz drugih škola umjesto da se prepiremo s njima.”

 

Netko je dignuo ruku: „Ali oni misle da su jako duhovni i da su puno bolji od nas.”

 

„Ali to sad nije bitno”, rekao je Mike. „Bitno je zašto smo mi ovdje i kako na najbolji način možemo ispuniti svrhu dolaska.”

 

Ruthie je neopaženo izašla. Djeca su ostala još dva sata: molila su, priznavala grijehe i vapila Gospodu za pomoć. Kad su napuštali sobu, oči su im bile vlažne. Više nije bilo čistih maramica, a bio ih je pun koš. Zagrlili su se i zahvaljivali što imaju prednost biti tamo. Bili su uzbuđeni jer je Bog i njima dodijelio službu. Jedna je djevojka htjela biti krštena upravo ondje jer se tamo promijenio njezin život.

 

To je bila prekretnica koja je okrenula ne samo Mikeov život, već i mnoge druge. Bog je iznimnom snagom blagoslovio molitveni susret. Jedan od učenika s Bahama rekao je: „Ovaj susret za mene je duhovni potres.”

 

Poslije je Mike dobio poziv da s tim istim pastorom za mlade i jednim starijim teologom s Pacific Union koledža, koji je također bio s njima u Engleskoj, pođe u Indiju. Bili su zaduženi za posebne susrete s različitim studentskim skupinama, a s posebnim duhovnim naglaskom na Spicer koledž u zadnjem tjednu. U petak navečer stajali su u crkvi i govorili studentima. Mike i njegov stariji prijatelj govorili su o istoj ljubavi za Isusa i istoj želji da Ga što bolje upoznaju, usavrše molitvu, biblijski studij i službu za druge.

 

Tada je Mike rekao: „Postoje tri načina kako se možete postaviti u ovom našem projektu. Jedan je da kažete: ‚Ne želim imati ništa s Bogom’. Drugi je da izaberete život kakav ste imali do sada: ‚Hvala, poznajem Boga i odgovara mi ova rutina na koju sam navikao’. Treći je da kažete: ‚Treba mi radikalna promjena i želim da me Bog koristi’. Ako imate hrabrosti odlučiti se za treću mogućnost, molimo vas da dođete bliže da možemo zajedno moliti i tražiti od Boga da u potpunosti ispuni svoju svrhu u vašem životu.”

 

Nije bilo glazbe ni izljeva osjećaja, samo svjedočanstva iz srca te dvojice studenata. Ali 1200 učenika ustalo je i krenulo naprijed kako bi se zajedno molili.

PODIJELI