Poznajem čovjeka koji se s visokom akademskom titulom cijelog života držao visoko iznad drugih. Samo je kontaktirao i družio se s doktorima, arhitektima, projektantima, umjetnicima i uglađenom društvenom „kremom“, dok ostale „smrtnike“ nije zamjećivao niti s njima razgovarao. Prošlo vrijeme u kojem je ostario, oronuo, podjetinjio, psihički postao labilan i agresivan. Prijašnji su ga „prijatelji“ ostavili, ostao sam i u staračkim je godinama za uslugu, pomoć i kap dobrote molio od onih, koje nikad nije zamjećivao niti s njima progovarao. Uglađeno odijelo zamijenila je bolesnička pidžama, a svjetleće cipele bose noge po pločicama hodnika. Na što čovjek spadne, jer: „Tko bi’ gore, sad je dolje!“ I zato nikoga sretnim za života ne proglašavaj, jer varljiva je sreća i lažan sjaj ovoga svijeta!
(fra Mate Tadić,Zagreb, 14. veljače 2017.)
