U lipnju 2018 u jednoj od prvih kolumni napisao sam osvrt na predaju potpisa u Hrvatskom Državnom Saboru, referendumske inicijative za pravedniji izborni sustav u Hrvatskoj “Narod odlučuje” s naslovom: “Buđenje naroda – po djelima ćete ih njihovima prepoznati”.
Narod je prepoznao djela i prvu pravu ocjenu bio je u prilici dati na izborima za Europski parlament.
Rezultati potvrđuju da narod zna sve ono za što se vladajući prave da ne znaju.
Potvrda tome je najteži izborni poraz HDZ-a u njegovoj povijesti.
Takvo izborno posrnuće se nije dogodilo niti nakon afere “Fimi medija” i svih kleptomansko-korupcionaških djela za vladavine Ive Sanadera.
U krajnje boljševičkoj maniri najodgovorniji čovjek vladajuće stranke za poraz okrivljuje koga drugog nego – narod, jer kako reče: “Narod ne percipira učinke njegove politike”.
U iznenadnoj i neočekivano šizofrenoj situaciji u kojoj su se našli, ponudiše objašnjenje efekta “crnog labuda”. Teorija sad već proslavljenog premijerovog savjetnika za nacionalnu sigurnost i voditelja HDZ-ovog Odjela za analitiku i članstvo Roberta Kopala naišla je na podsmjeh i posprdne komentare zbog koje je vjerojatno i on sam zažalio.
Kad se ne osluškiva glas naroda, kad se prevare birači, kad se stranka svjetonazorski i vrijednosno potpuno uruši, kad se pojam demokršćanstva prigodničarski koristi a istovremeno se grijeh (rodna ideologija) od kojega boluje čitava Europa i moderni svijet utvrđuje u naše zakone protivno volji naroda, ne može tu pomoći niti jedan znanstvenik pa zvao se on i podaktovni znanstvenik.
Zato im nije zgorega prisjetiti se jedne poznate narodne izreke koja glasi:
“Prevarite li me jednom sramite se, prevarite li me dvaput, ja se trebam sramiti, prevarite li me triput ,znači da sam budala”.
Da se takav ružan epitet ne bi kolektivno narodu prilijepio poslužili su ovi izbori.
Svaki naredni još će ih jasnije podsjetiti da se ne opraštaju prijevare koje zadiru u identitet jednog naroda. Moram priznati da sam u svome neiskustvu četiri puta nasjeo kada je riječ o aktualnom premijeru, s čime se uistinu teško nosim.
To pokazuje da sam nadmašio onu gornju izreku, što nije baš za mene pohvalno, ali je vrijedno upozoriti radi drugih.
Nerado javno ružno govorim o toj stranci kojoj sam pristupio 1997. i u kojoj sam pripadao do ožujka 2018. Stalno sebe propitkivam, imaju li moja promišljanja u sebi previše osude, prelazim li možda dopuštenu granicu zdrave kritike i svakako želim izbjeći da ispadne kako vodim neki svoj privatni obračun s njima.
S ove distance, a poznavajući iznutra HDZ-ove izborne procese i koliko je Andrej Plenković u konačnici opasan lik za društvo u cjelini, on i njegovi potezi su mi do sada bili u epicentru mojih kritika. Objasnit ću i zašto.
Ono što nam se iz medija serviralo su briljantne reference jednog relativno mladog karijernog diplomata. Vrhunski obrazovanog, iznimne retorike i uz to poliglot što je za diplomaciju iznimno važno. Članom HDZ-a postaje tek 2011. očigledno prepoznavši pravi trenutak pozicioniranja u stranci koja se tada našla na razvalinama afera svih mogućih vrsta.
Ne poznavajući aktualnog premijera kao osobu, bio sam u prilici, kao član HDZ-a za njega glasoviti četiri puta u slijedećim prigodama.
- 2012. na 15. Općem Saboru HDZ-a – zamjenik predsjednika kandidatkinje Jadranke Kosor.
- 2013. Izbori za Europski parlament – preferencijalni glas.
- 2016. Izbori za predsjednika HDZ-a kada je bio jedini kandidat.
- 2016. Parlamentarni izbori kada je postao predsjednik Hrvatske Vlade – i NIKAD VIŠE!!!
Kako su ovi izbori očigledno njegov labuđi pjev, što se hrvatske politike tiče, prisjetio sam se glasovite baletne predstave “Labuđe jezero” Petra Iljiča Čajkovskog. Ta se opereta izvodi u četiri čina i pokušati ću o ovoj igri brojki 4 opisati upravo toliko čina zbog kojih je on politički izvisio.
U toj predstavi ima isto zanimljivih faza, slično kao i u politici.
Obožavanje, inauguracije, odanost, slijepa poslušnost, intrige, izdaja i konačno zadovoljenje pravde.
Kroz opis razloga koje su dovele da se naše političko jezero pretvori u baru, možda ću nešto važno omaškom i propustiti, ali krenimo redom:
Prvi čin: Poništenje izborne volje i postavljanje ministara bez izbornoga legitimiteta
Za razumijevanje ovog čina, podsjetit ću na njegovu glasovitu poruku na Izbornom Saboru HDZ-a krajem svibnja 2016 kada sam posljednji puta bio izaslanikom. U jednom od panela izlaganja, dok je većina delegata bila u Kavani Lisinski ili u Restoranu NK TRNJE na okrijepi, za govornicom je pristupio europarlamentarac Plenković, vješto koristeći prigodu napao je tadašnjeg predsjednika Tomislava Karamarka riječima:
“Ne može stranka biti talac jednoga čovjeka”. Procesi, zatim i pregrupiranja su onda krenuli.
Jedino što nije mogao od jednom promijeniti je sastav aktualnog Predsjedništva HDZ-a.
Zlatko Hasanbegović je bio apsolutna zvijezda dana. Osvojio je uvjerljivo najviše glasova za predsjedništvo. Odmah do njega bio je Darko Milinović. Što se s njima dogodilo, znamo – giljotina.
Prošlo je točno tri godine od te njegove izjave. Nije bilo teško primijetili da mu novinari nakon ovih izbora to pitanje uopće ne postavljaju.
Tek je Miro Kovač to stidljivo provukao ali nedovoljno snažno i odviše kasno.
Zauzimaju se početne pozicije. Poznavajući način kako stranački Visoki sud časti presuđuje, smatraju da valja biti na oprezu. Eto to su diplomati. Zar ih i sam naziv “karijerni” dobro ne oslikava. Karijera prije i iznad svega.
Prigoda je podsjetiti na još jednu premijerovu izjavu u kampanji za prijevremene parlamentarne izbore u emisiji RTL danas 30.07.2016. koja najbolje sublimira svu njegovu ne vjerodostojnost i politiku koja će ga obilježiti:
“Kada definiramo najprije liste, tada će javnost vidjeti, koji su to ljudi koji će biti na ključnim mjestima. Oni koji budu na ključnim mjestima bit će sigurno u najužem krugu kandidata da budu ministri. Ja sam vrlo sklon tome da oni ljudi koji preuzimaju dužnost u izvršnoj vlasti dobiju prije toga mandat od birača.”
Samo nakon nekoliko mjeseci pokazala se sva njegova “demokratičnost.”
Najgori prezir pokazao je prema onima s izravnim legitimitetom potvrđenim preferencijalnim glasovima na parlamentarnim izborima 2016.
Suprotno toj izjavi i sličnim tvrdnjama u kampanji, na ministarskim mjestima birani su ljudi bez imalo izbornoga legitimiteta (Nina Obuljen Koržinek, Davor Božinović, Marija Pejčinović-Burić, Nada Murganić…) dok su neviđenom lakoćom odbačeni svi koji nisu po njegovu guštu.
Od Zlatka Hasanbegovića, Tonija Klimana, Mire Kovača i drugih.
Drugi čin: Neprincipijelna hrvatsko-srpska koalicija i instaliranje HNS-a na vlast
Počelo je sve tvrdoglavim inzistiranjem na kandidatu za gradonačelnika Zagreba Drage Prgometa suprotno volji zagrebačke stranačke organizacije.
Iz stranke je izbačen Zlatko Hasanbegović, uvjerljivo najpopularniji hrvatski političar.
To u anketama nećete pročitati. Trebate samo vidjeti kako mu običan narod prilazi kada ga susretne.
Bio sam u prilici to vidjeti nekoliko puta.
Strateški partner Milorad Pupovac diktira tempo po instrukcijama Beograda i Aleksandra Vučića.
Na najodvratnije izjave službene srbijanske politike odgovara u stilu:”Što je previše, previše je”. Glasa za prijem Vučićeve Srpske napredne stranke u “Europsku političku obitelj pučkih stranaka”.
Na provokativne poruke Vučićevog izaslanika Vladimira Božovića na božićnom prijemu SNV-a “Da je Srbija spremna svim sredstvima braniti ugroženi srpski narod u Hrvatskoj” s pola svoje Vlade promatra u stavu mirno. Obilno i bez ikakvoga nadzora iz državnog proračuna financira srpski tjednik “Novosti” (3,2 milijuna kuna) koji na svojim naslovnicama i člancima širi mržnju, netrpeljivost i netoleranciju prema hrvatskom narodu.
Po obrascu “obrednog ideološkog smaknuća” iz Vlade je otjeran MOST i ministar Pavo Barišić a instaliran HNS i notorna Blaženka Divjak koja ne skriva prezir prema Domovinskom ratu i temeljnim hrvatskim vrijednostima uključujući i Vjeronauk.
Prvi dužnosnik koji je napustio ovu Vladu Andreja Plenkovića bio je Nikola Brzica.
Bio je pomoćnik ministra obrane za obrambenu politiku. Razlog je u prvom djelu naslova drugog čina.
Treći čin: Istanbulska konvencija
Protivno volji čitavoga naroda i najvećih moralnih autoriteta društva – Hrvatske biskupske konferencije, vrhunskih intelektualaca toga područja, pa čak i članova svoje stranke s neviđenom dozom bahatosti, ideološki poništava čitavu stranku nasilnim nametanjem ratifikacije Istanbulske konvencije koja promovira rodnu ideologiju nasuprot kršćanskoj antropologiji koja govori o Bogu kao stvoritelju čovjeka. Želi se nametnuti teza da je obitelj (koja je temeljni stup jednog društva) izvor nasilja.
Svemu tome prethodili su pritisci na članove predsjedništva braneći im da glasaju po savjesti jer će u suprotnom izazvati prijevremene izbore ukoliko se tomu budu protivili. Vrijeđali su zdrav razum narodu drsko im govoreći da nisu pročitali, a ako jesu da nisu razumijeli sadržaj konvencije.
Prihološko-identitetske probleme ljudi koji su medicinskoga karaktera izdigli su na zakonsku razinu. Nisu samo na tome stali. Opijeni vlašću i škopljenjem svojih podčinjenih u stranci, Dubravka Šuica poučavala je biskupe o vjeri, dok im je Plenković nakon ratifikacije poručio da je sadržaj konvencije “duboko kršćanski”.
Četvrti čin: Ukradeni referendumi za pravedniji izborni sustav i odbacivanje I.K.
Količinom arogancije koju su iskazivali kod same najave prikupljanja potpisa, a nakon toga i nedemokratskim postupanjem mnogih lokalnih samouprava o zabrani prikupljanja potpisa, još smo se jednom mogli uvjeriti u karakter ove vlasti i dokle su sve spremni ići da održe postojeće stanje.
Na predaji potpisa od sve sile zamjenika (5) predsjednika Hrvatskog Državnog Sabora, predstavnike inicijativeje primio je tajnik Sabora.
Zabranili su promatrače prilikom brojanja potpisa. Kad su utvrdili da je prikupljeno znatno više potpisa od propisanoga praga, nepismenim su proglasili 40 000 građana.
Kad se zatražila provjera tzv.nevažećih potpisa – ni to nisu dopustili.
Siguran sam da bi demokratičniji od njih bio i Dragutin Dimitrijević APIS.
Narod dobro pamti i kako je ministar Davor Božinović brojao prosvjednike, kako je prebjeg
Tomislav Saucha “jamac stabilnosti vlasti” – kakav je odnos prema pripadnicima Hrvatskih oružanih snaga (HOS), vukovarskom heroju Žarku Manjkasu Crvenkapi i ploči poginulih u Jasenovcu, prosvjedima u Vukovaru. Narod nije zaboravi ni njegovu poruku hrvatskim braniteljima i stradalnicima Domovinskog rata: “da on neće dopustiti da mu branitelji određuju koalicijske partnere” i još “more” toga.
Udjela u svemu ovome ima i predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović i njezini postupci.
Ona će uskoro vidjeti što mogu “pripadnici s ruba političkog spektra i šačica marginalaca” kod kojih je znala plakati u šatoru dok su joj bili u fokusu zanimanja.
Doći će i njoj na naplatu igrokaz s Vučićem, neprincipijelnost oko Joška Pare, “obredna smaknuća” savjetnika Galića i Radeljića, kalkulantsko ponašanje oko niza bitnih pitanja i ostalo
Nisam zaboravio ni Marakešku deklaraciju. I tu smo još jednom na djelu mogli vidjeti slugansko postupanje ove vlasti.
Uza svu definiciju politike kao umijeća mogućeg, ljudi su shvatili da je Istanbulka očito bila uvjet za čelno mjesto u Vijeću Europe i diktat izvana, a Marakeška deklaracija uvjet ulaska u Schengen.
Od svih konvencija, deklaracija i sporazuma bitnije je uči u srce svoga naroda.
Trenutna vladajuća garnitura pokazala je da za to nije u stanju.
Pitanje koje se slijedom svega iznijetoga samo od sebe nameće glasi:
Ima li ovaj narod više snage trpjeti izdaje narodnih predstavnika ?
Stoga ću završiti s mišlju Sluge Božjeg Franje Kuharića:
Ima istina od kojih se ne može odstupati.
Ima granica na kojima se mora stati i položaja s kojih se ne smije uzmicati.
Roko Antić
Kistanje, 05. lipnja 2019.
