Izdaja
Očito je da je Samsonovom životu bilo uspona i padova. Nakon svih avantura sa Filistejcima vjerojatno je konačno shvatio da nasilje nije rješenje problema. Ipak sistem osvete bio je aktualan. Filistejci su čitavu vojsku podigli da bi ga se riješili. Biblijski narator to opisuje:
Tad Filistejci krenuše, utaboriše se u Judi i raširiše do Lehija. “Zašto ste pošli na nas?” – upitaše ih Judejci. A oni im odgovoriše: “Pošli smo da svežemo Samsona i da mu učinimo kako je on učinio nama. Tri tisuće Judejaca odoše tada k spilji Etamske stijene i rekoše Samsonu: “Zar ne znaš da Filistejci nama gospodare? Zašto si nam onda to učinio?” On im odgovori: “Kako oni meni, tako ja njima!” A oni mu rekoše: “Dođosmo da te svežemo i predamo u ruke Filistejaca.” “Zakunite mi se”, reče im, “da me nećete ubiti. “Ne”, odgovoriše mu, “mi ćemo te samo svezati i predati u njihove ruke, ali te zacijelo ne želimo pogubiti.” Onda ga svezaše sa dva nova užeta i odvedoše iz spilje.
Kad ga dovedoše u Lehi i kad Filistejci, vičući od radosti, pojuriše na nj, duh Jahvin zahvati ga i užeta na njegovim rukama postadoše kao laneni konci, spaljeni ognjem, i spadoše mu s ruku. Spazivši još sirovu magareću čeljust, pruži on ruku, uze onu čeljust i pobi njome tisuću ljudi.
Ovaj dio Samsonovog života mi donekle pokazuje suštinu problema u kojem se nalazio cijeli izraelski narod. To je problem koji trese obitelji, lokalnu samoupravu, vlade država i gotovo da cijelo čovječanstvo je u tom kroničnom stanju. Koji je to problem?
Nakon ovih incidenata koje je Samson odradio na svoju ruku, Izraelci su mogli vidjeti da bi u Samsonu mogli imati pouzdanog vođu koji bi ih oslobodio od dominacije Filistejaca. Nije prošlo tako puno vremena od ulaska njihovog naroda u obećanu zemlju. Još su iskustva Jošue sa Jerihonom, iskustva Gideona sa Amalečanima, iskustva sa Deborom i Barakom, te Jiftahom bila svježa. Međutim, imam osjećaj da su na ta iskustva gledali kao da nisu dio njihove povijesti. Odjednom oni više nemaju viziju kako živjeti slobodno. Bog im je obećao da ukoliko mu ostanu vjerni, oni će biti glava. Međutim ovdje se dešava nešto sasvim suprotno. Nitko si nije postavio pitanje zbog čega je to tako. Bog je uvijek vjeran svom obećanju, i razlog zašto oni nisu glava nije u Bogu, već u njima. Oni jednostavno samo razmišljaju o zadržavanju postojećeg stanja. „Neka ne bude gore!“ očito je bila njihova životna filozofija. Takvo ponašanje s pravom možemo nazvati, nedostatak vizije.
Mnogo kasnije Salamon će u svojim mudrim izrekama reći: Kad objave nema, narod se razuzda, a blago onome tko se drži Zakona! Mudre izreke 29,18. Taj sindrom nedostatka vizije je prisutan gotovo kod nas sviju. On je isključivo rezultat našeg neoslanjanja na Boga i Njegova obećanja. Kroz svoju Riječ Bog poručuje: Sve mogu u Isusu Kristu koji mi moć daje. Filipljanima 4,13. DK Ako Bog poručuje da u Kristu možeš sve, onda to upravo tako i znači. To ne znači onda da nešto mogu, a da nešto ne mogu. Jednostavno mogu sve.
Kako li bi danas izgledao svijet kada bi se ljudi držali ovog načela. Umjesto da gledaju prilike i prihvaćaju izazove, ljude se fokusiraju na probleme i prepreke. Često mi se dešava kada nekog nešto zamolim, a on mi onda počne nabrajati tisuću problema i razloga zbog kojih se to ne može provesti, a ni jedan razlog da se to provede. Prihvatiti izazov nije jednostavno. To je nešto gdje se moraš oslanjati na nemoguće, nešto što ti nitko ne jamči da ćeš uspjeti.
Kada je moj sin trebao završiti magisterij mi kao obitelj smo bili u teškoj financijskoj situaciji. Ako bi nešto i uspjeli naplatiti, porezna uprava bi sve uzela da naplati porezni dug koji se dobrano povećao zbog zateznih kamata i nemogućnošću vraćanja. Moj sin je tada razmišljao da si prvo nešto zaradi pa da onda upiše magisterij. Osobno sam se tome usprotivio. Citirao sam tada biblijske citate koji su me upućivali da bez obzira na situaciju treba Boga držati za riječ. Dva teksta su mi davala posebno ohrabrenje. Prvi je Salamunov koji je rekao: „Sve ima svoje vrijeme“. “Ako sve ima svoje vrijeme, onda je sada vrijeme da ti završiš sa svojim školovanjem!“ govorio sam svom sinu. Drugi tekst je bio: Sve mogu u Onome koji me jača! Filipljanima 4,13. „Pa kako ćeš ti izdvojiti najmanje deset tisuća eura u vremenu kada ništa ne zarađuješ i kada ti sve uzmu?“ pitao je moj sin. „To ne znam!“ odgovorio sam. „Znam jedino da je ovo Bog rekao i ja mu vjerujem.“ Te godine moj je sin završio školovanje. Nikada se nije dogodilo da je bio dužan za školarinu. Kada bi me pitali, kako si to uspio? Moj bi odgovor bio „ne znam.“ Bog je učinio svoje i ostao je vjeran svom obećanju.
Pogledajmo ponovno Izraelce. Vide Samsonovu revnost. Vide i da Bog čini čuda, ali nitko, pogotovo od knezova da dobije ideju da bi mogli iskoristiti taj trenutak i trajno se osloboditi Filistejaca. Oni su se jednostavno navikli na takvu situaciju i smatraju svojim velikim uspjehom ukoliko im Filistejci ne oduzmu njihova dobra, hranu i ostalo što proizvedu da mogu prehraniti sebe i svoje obitelji. Život im se sveo na preživljavanje i oni su s takvim stanjem zadovoljni.
Zašto je to tako? Zar je moguće se toliko priviknuti na probleme pa čak u njima i na neki način uživati. Vjerojatno, da bi sačuvali hranu za svoju obitelj, Izraelci su morali smišljati načine kako ju sakriti. Očito ih je uspjeh u sakrivanju hrane činio ponosnim.
Sjećam se onih godina kada je bila inflacija u trocifrenim postocima. Nakon neke vladine mjere gdje se inflacija dovela u stanje kontrole na 1-2% mnogi su mi tada govorili: „Baš šteta. Bio sam se na nju navikao i čisto solidno sam se u njoj snalazio.“ Njima je inflacija omogućavala neki ugodan život.
Mnogi se tako naviknu i na grijeh. Grijeh im čini čak određenu ugodu, a da nisu svjesni da im u konačnici on donosi propast. U prirodi postoji jedna lijepa slika. Netko je radio eksperiment sa žabama. Kada bi žabu bacili u vruću vodu. Ona bi činila sve da iz nje izađe. Međutim kada žabu metnete u hladnu vodu, i vodu počnete polako zagrijavati, žaba neće izlaziti iz vruće vode. Takva će joj voda davati ugodu. Na kraju, temperatura vode može dosegnuti i visinu da žabu ubije, međutim ona neće izaći van. Cijelo vrijeme žaba će biti u vodi a da nije ni svjesna da je u smrtnoj opasnosti.
Nešto slično se i nama događa. Grijeh koji nam sotona plasira nije u početku tako odvratan. On je čak i ugodan. To je nešto lijepo i romantično. Upravo zbog toga ostajemo u grijehu, jer to više i ne smatramo grijehom. Na kraju taj grijeh toliko uzavri i uništi nas u potpunosti. To je bio slučaj s izraelskim narodom.
Kada se neka vojna postrojba formirala nasuprot izraelskih tabora, tri tisuće Judejaca izašlo je da vidi o čemu se radi. Zašto bi Filistejci s njima željeli ratovati. Očito ta vojna postrojba je bila brojčano manja od tri tisuće. Dobivši odgovor da žele Samsona, Judejci bez da ih to netko traži, prihvaćaju biti saveznici sa svojim neprijateljem u isporučivanju Samsona. Nevjerojatna stvar! Od tri tisuće Judejaca a da ni jednom nije palo na pamet da bi to bila prigoda da zadaju takav udarac Filistejcima gdje bi se u potpunosti odvojili od njih i ne plaćali im danak. Umjesto toga, da bi im se nekako dodvorili, oni su spremni svezati i isporučiti svog osloboditelja.
Proći će još nekih petnaestak stoljeća kada će potomci ovog istog naroda predati svezanog svog Osloboditelja svojim neprijateljima. Sličnu situaciju je doživio i sam Isus Krist. Vođe judejskog naroda svezanog su ga predali Rimljanima.
Zvonko Presečan
