Bog ne lomi “stučenu trsku”
Razmišljajući o Samsonovom životu, najviše me oduševljava Bog koji ima strpljenja sa čovjekom koji je dostatan sam sebi, koji bježi od Boga, koji sustavno krši sva moralna načela koja su mu bila važna da bi odradio posao za Boga. Ono što me oduševljava je Bog koji se ne odvaja od Samsona sve dok on ne presječe i posljednju vezu bez obzira na zloupotrebu darova koje je dobio od Boga.
Mnogo kasnije prorok Izaija će opisati ponašanje kojim se Božji sin ponaša prema čovjeku: Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio da donosi pravo narodima. On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. Vjerno on donosi pravdu, ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo. Otoci žude za njegovim naukom. Izaija 42,1-4.
Ne znam kako vama, ali meni je ovo jedno od ljepših proročanstava kojim je opisano djelovanje i rad Isusa Krista. Sam početak govori, evo Sluge moga. Zanimljiv mi je taj naziv. Sluga. Kakva je uloga sluge. Zašto nije nazvan moj partner. Zar to ne bi bila ljepša titula. Sluga dobije nalog i radi ono što mu se naredi. Sluga baš nema prostora da bilo što radi po svom. Ono što je zanimljivo da je upravo taj sluga imenovan da donosi pravo narodima. Onaj koji donosi pravo, taj je glavni. Njega se sluša, i on upravlja sa svima. Međutim ovdje je nešto zanimljivo. On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama.
Kakav je to vođa koji ne viče, i ne podiže glasa? Svi oni koji su služili nekakvu vojsku imaju iskustvo sa vikanjem nadređenih. Dovoljno je bilo biti desetar, i da se kod komande diže galama. Ukoliko bi desetar tiho govorio, nitko ga ne bi slušao. Čak su i stari Rimljani imali parolu, “Ukoliko ti nedostaje argumenata, budi glasniji.” Međutim on ne diže glasa. Očito je da što je onaj koji zapovijeda po činu veći, da je automatski tiši. Najviše se deru desetari, dok generali nisu tako glasni. Ovdje se radi o nekome tko je iznad svih zapovjednika u svemiru, te nije čudo što ne viče i što ne podiže glasa.
Postoji još jedna, za nas, nelogičnost. “On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja.” Zašto baš trsku. Vjerujem da vam je svima poznata ta biljka. To je vrlo krhka biljka. Dovoljno je da prođete kroz područje gdje raste trstika, i ona će se zalomiti. Ukoliko bi željeli vratiti je natrag, morali bi je dignuti, i nekako učvrstiti za drugu biljku da bi mjesto loma zaraslo.
Interesantna mi je ta usporedba. Koje koristi imate od napuknute trske? Očito ovdje Izaija razmišlja o bambusu, koji je kad je cijel vrlo jak, međutim napuknuta trska je vrlo opasna. Napuknuti komadi su vrlo oštri, i postoji opasnost da ukoliko se na nju oslonite, da se povrijedite oštrom špranjom koja je ostala na pukotini. Upravo o takvoj trski je ovdje riječ. Možete zamisliti ovdje ovog slugu, koji prolazi pored neke močvare gdje rastu trske, i primijeti neku napuknutu trsku. Mi bi možda rekli, što imam od nje, ali on ne. Diže polomljenu trsku, veže ju uz zdravu, sve krhotine pokušava priljubiti uz stabljiku, i ostavlja je da normalno zaraste.
Dalje nastavlja, “niti gasi stijenj što tinja.” Nama je možda teško razumjeti ove slike, međutim iako nemam baš tako puno godina, sjećam se vremena kada nije bilo struje. Imali smo lampe petrolejke. Ali dešavalo se da nije bilo ni petroleja. Tada bi u neku plitku posudicu, najčešće u kutiju od kreme za cipele, ili bi izdubili krumpir, pa u njega nalili ulja. Zatim bi našli komad špage od kudjelje, natopili ga u ulje, i zapalili vrh. Ulje bi gorilo na vrhu te špagice ili stijenja. Nakon određenog vremena. Taj stijenj bi izgorio možda negdje oko jedan centimetar, i počeo bi se gušiti, ili tinjati. Za to vrijeme to bi jako smradilo. Jedini način da se oslobodite tog smrada je da navlažite prst, i to pogasite.
Međutim, ovaj sluga kojeg opisuje Izaija, on to tako ne radi. Zamislimo sada slugu, primijeti kako stijenj tinja, i strašno smrdi. Očito u toj sobi je bilo više takvih uljanica, i gašenje ove jedne i ne bi bio veliki gubitak. Međutim on to ne radi. On se raduje što još tinja, uzima neko drvce, i čisti nagorjeli stijenj. Možete misliti koje li radosti kada uljanica ponovno zasja svojim punim sjajem.
Očito i u Samsonovom životu došlo je do “pucanja.” Kao takav bio je beskoristan, čak i opasan. Kao napuknuta trska koja ako bi ju upotrijebio kao štap i oslonio se na nju, mogao bi se povrijediti. Možda bi mi svi odustali od Samsona već nakon njegovog prvog pada, ali to Bog ne radi. Bog ga nije čak ostavio ni nakon rezanja posljednjeg užeta koje ga je vezalo s njim. Istina, Samson je doživio ranjavanje, ali ga Bog i dalje želi spasiti.
Zvonko Presečan
