Nisu to olovni oblaci iza zore rane,
nisu to kišne kapi u sivom danu,
nije to planinski potok
nabujao do koljena,
već riječi što naletješe
kao rojevi pčela
i zabiše se duboko do srca
brzinom strijela
da ni zadrhtati nije stiglo
prije potonuća na morsko dno,
skupa sa zvijezdama.
Nisu to oblaci iza zore rane,
nisu to kišne kapi u sivom danu,
nije to planinski potok
nabujao u šumi,
već misli što se rasipaju u progonu,
lomeći jedna drugoj krila
u bijegu od smrtonosnih ugriza,
sve dok samo crna rupa
ne ostade sjati na cesti boje slonove kosti
i osamljen mjesec
kao nijemi čuvar
mrtvih uspomena.
Nisu to olovni oblaci iza zore rane,
nisu to kišne kapi u sivom danu,
nije to planinski potok
nabujao pod mostom,
već samoća što puže lijeno
pod treperenjem solarne rasvjete
i šupljim pogledima ljudskim
što zjape u mraku bez ljubavi,
umjesto da plamte
vatrenim snovima
u očima.
Nela Stipančić Radonić
