Roditelji nađoše Isusa posred učiteljâ.

334
FOTO: J.Jurčević / www.put-istina-zivot.com

MISAO IZ EVANĐELJA DANA

Božićna osmina

Nedjelja, 30. 12. 2018.

SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA

Blagdan

ČITANJA:
1Sam 1,20-22.24-28; Ps 84,2-3.5b-6.9-10; 1Iv 3,1-2.21-24; Lk 2,41-52

 

Prvo čitanje: Sir 3, 2-6.12-14

 

Tko se boji Gospodina, časti roditelje.

 

Čitanje Knjige Sirahove

Gospodin slavi oca u djeci njegovoj i učvršćuje pravo majke nad sinovima njezinim. Tko poštuje oca, okajava grijehe svoje, i tko časti majku svoju, sabire blago. Tko štuje oca, radovat će se sa svoje djece i bit će uslišen u dan mo

 

Otpjevni psalam: Ps 128, 1-5

Pripjev:

Blago svima koji se boje Gospodina, koji njegovim hode stazama!

 

Blago svakome koji se boji Gospodina,
koji njegovim hodi stazama!
Plod ruku svojih ti ćeš uživati,
blago tebi, dobro će ti biti.

Žena će ti biti kao plodna loza
u odajama tvoje kuće;
sinovi tvoji ko mladice masline
oko stola tvojega.

Drugo čitanje: Kol 3, 12-21

 

Obiteljski život u Gospodinu.

 Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Kološanima

 

Braćo: Zaodjenite se dakle – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost, te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu! Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi! A povrh svega – ljubav! To je sveza savršenstva. I mir Kristov neka upravlja srcima vašim – mir na koji ste pozvani u jednom tijelu! I zahvalni budite! Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama! U svakoj se mudrosti poučavajte i urazumljujte! Psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim od srca pjevajte hvalu Bogu! I sve što god riječju ili djelom činite, sve činite u imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu!

Žene, pokoravajte se svojim muževima kao što dolikuje u Gospodinu! Muževi, ljubite svoje žene i ne budite osorni prema njima. Djeco, slušajte roditelje u svemu, ta to je milo u Gospodinu! Očevi, ne ogorčujte svoje djece da ne klonu duhom.

 

Evanđelje: Lk 2, 41-52

 

Roditelji nađoše Isusa posred učiteljâ.

 

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga. Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim.

Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: “Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili. A on im reče: “Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega? Oni ne razumješe riječi koju im reče. I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu.

A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.

 

Uvod

 

Razmišljanje o Isusovom djetinjstvu stvara u meni bezbroj pitanja. Razmišljam, tako, o svemirskom sukobu između Boga i Sotone. Najveći Sotonin suparnik – Božji Sin postao je čovjekom. Kao takav, recimo to uvjetno, bio je ispod Sotoninog nivoa. Očigledno, ni sam Sotona nije razumio potpuno Kristovu misiju koju je imao na Zemlji. Njegova sebična i ohola priroda nije razumjela ogromnu Božju ljubav koja je bila spremna na toliko poniženje: da sam Bog postane čovjekom u cilju da ga spasi, i to – da spasi čovječanstvo koje je gotovo cijelo u pobuni protiv Njega. Mislim da nijedno ljudsko biće nije bilo izloženo tolikoj kušnji kao što je bio izložen Isus Krist, i to od samog svog rođenja. Sotona je preko Heroda, odmah poslije Njegovog rođenja, htio ubiti Isusa. Umjesto toga pobio je betlehemske dječake stare do dvije godine. O Isusovom boravku u Egiptu, a zatim povratku u Nazaret, Sveto pismo samo usputno govori. Vjerojatno je strah od ponovne Herodove osvete kod Josipa bio veći od potencijalne sramote koju će možda morati podnositi u Nazaretu zbog Isusovog misterioznog začeća i rođenja. Upravo zbog toga nije se želio vratiti u Betlehem, već je otišao u Nazaret, daleko izvan dosega Heroda i njegovoga političkog utjecaja.

O malom Isusu i njegovom djetinjstvu u gradiću Nazaretu Božja riječ ne govori puno. Samo se spominje kako je rastao u Božjoj milosti. Očigledno je da su anđeli bili zaduženi za njegovu potpunu fizičku zaštitu. Ne vjerujem da je ijedno dijete prošlo kroz veća iskušenja nego što ih je prošao dječak Isus.

 

Homilija

 

Često se srećemo s djecom čiji uvjeti odrastanja i odgoja nisu adekvatni za normalan duhovni, psihički i fizički razvoj. Ukoliko od takve djece nastanu ljudi s problematičnim ponašanjem, tada uglavnom tražimo uzroke u njihovoj problematičnoj prošlosti. Međutim, Isus je, po svemu sudeći, imao samo Josipa i Mariju koji su Ga podržavali, dok su svi ostali, na neki način, bili protiv Njega. O tome najbolje govori ovaj podatak: Kada je u vrijeme svoje službe posjetio sinagogu u Nazaretu, predrasude koje su njegovi mještani imali prema Njemu nisu nimalo splasnule. Upravo zbog toga Nazaret je bio mjesto gdje Isus, doslovno, zbog nevjere njegovih stanovnika i predrasuda koje su imali prema Njemu, nije mogao učiniti mnogo čuda kao što je učinio u drugim gradovima Galileje. Ipak, i u takvim uvjetima Isus ostaje vrhunski primjer poslušnosti i napretka u Božjoj milosti.

Zbog predrasuda koje su Nazarećani imali prema dječaku Isusu, izgleda da Ga ni jedan rabin nije želio primiti u školu. Njegov jedini učitelj bio je Josip i njegova majka Marija. Kasnije, kada je Isus počeo s javnim radom, čudili su se kako to da on, koji nije pohađao rabinske škole, toliko dobro poznaje Pisma. To je bio veliki udarac njihovom školskom sustavu.

U Izraelu je bio ovakav običaj: Kada dječak navrši dvanaest godina, ide u Hram u vrijeme jednog od tri godišnja židovska blagdana. Tada bi prinosio žrtvu i na taj način postao sin Zakona. Nakon toga mogao je sudjelovati u drugim službama u Hramu ili sinagogi. Josip i Marija poveli su svog sina u Jeruzalem u Hram kako bi dječak ispunio sve uvjete koje je Zakon tražio.

Razmišljam, tako, kako iz Nazareta kreće oveća grupa hodočasnika na dug put u Jeruzalem. Na putu im se priključuju i ostali hodočasnici iz susjednih gradova ili sela. Svi zajedno išli bi kamenitim putem, jer što je grupa bila veća, putovanje je bilo sigurnije. Putujući u grupi, bila je manja opasnost od prepada razbojnika ili kakvih divljih zvijeri. Uz put morali bi negdje i prenoćiti. To mjesto bio je najčešće zaklon ispod kakve stijene pod vedrim nebom. Cijelim putem hodočasnici bi pjevali psalme i izražavali radost zbog susreta s Bogom u Hramu. Napokon, silazeći niz planinu, ugledali bi Jeruzalem i tada bi iz svih grla zaorila pjesma: Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme. Jeruzaleme, grade čvrsto sazdani i kao u jedno saliveni!” (Psalam 122,2.3) Bila je to veličanstvena i dojmljiva povorka koja se polako, nakon dugog puta približavala „gradu mira”.

Za dječaka Isusa bio je to nov doživljaj. Napokon, pojavio se u veličanstvenu Hramu! Priključio se skupini dječaka koji su kao i on prolazili obred proglašenja „sina Zakona”. Međutim, Njega su se osobito dojmile žrtve koje su prinošene za grijehe pojedinaca. Odjednom, shvatio je značenje tih žrtvi, kao i da je On to Janje Božje, to istinsko Janje koje treba umrijeti za grijehe svijeta! Njegovo goruće pitanje bilo je zašto se to radi, koja je svrha takvog rada? Koja je svrha svih žrtava, krvi i svih onih protokola i ceremonija koje su izvodili svećenici? Sve više i više, pod jakim utjecajem Svetoga Duha, shvaćao je svoju punu ulogu u planu spasenja. Pod silnim dojmom svih prizora koje je vidio u Hramu, dječak Isus očito je osjetio potrebu da bude sâm u zajednici sa svojim nebeskim Ocem. Povukao se u jednu prostoriju u Hramu. Bila je to prostorija u kojoj su rabini učili svoje učenike, objašnjavali im Zakone i Božje uredbe. Isus je sjeo na pod i slušao ove učene ljude kako objašnjavaju Zakon i Pisma. Tada je s puno obazrivosti počeo postavljati pitanja. Rabini koji su tu bili, nisu se mogli načuditi kako jedan dječak sa svega dvanaest godina zna tako postavljati pitanja. Čuđenje je postalo još veće kada su saznali da nije pohađao nikakvu rabinsku školu. Najednom su se u toj prostoriji okupili svi rabini i učitelji Zakona kako bi vidjeli to čudo od djeteta. Nisu mogli vjerovati da im odgovara na sva njihova pitanja, a čuđenje je bilo i veće kada ih je pitao o proročanstvima o Mesiji na što nisu imali precizan odgovor. U vezi s tim nameće mi se nekoliko pitanja, a jedno od njih je: Što je Isus time postigao? Raspravom s rabinima Isus je inicirao da preispitaju svoja uvjerenja o određenim pitanjima, pogotovo o pitanju obećanog Mesije. Bila je to prigoda za rabine da uvide koliko su proročanstva jasno navijestila Mesiju i shvate da je među njima upravo On. Međutim, to za ponosne i samodostatne rabine nije imalo nikakvu vrijednost. Ponos im nije dozvoljavao da čuju poruku koju je Duh Sveti oblikovao kroz dječaka Isusa za njih. Jednostavno su tu poruku odbili. Zamišljam kako su se natjecali da pridobiju naklonost ovog nadarenog dječaka i zovu ga da postane njihov učenik. Smatrali su da sve što treba jest svesti ga pod svoj utjecaj. Isus je odbio takvu mogućnost. On je svog nebeskog Oca prihvatio kao jedinog pravog i vjernog učitelja.

Razmišljam tako i o nama; koliko puta u svom duhovnom životu vrlo malo naučimo jer ne znamo postavljati pitanja. Slušao sam kako jedan sveučilišni profesor, kad god bi njegova djeca došla iz škole, nije postavio pitanje: „Što ste danas naučili?” već: „Jeste li danas uspjeli postaviti novo pitanje?” Postavljanjem pitanja naša se spoznaja širi. Kada nađemo odgovor, tada nam se nametnu nova pitanja. Na taj način naša spoznaja raste i postaje dublja. Međutim, postoje ljudi koji, nažalost, ne provjeravaju ono što joj neki ljudi (pa i autoriteti) iznose. Naravno, ne mislim ovdje reći da su autoriteti (pogotovo kad se radi o crkvenim) u krivu. Međutim, apostol Pavao, koji je mnogo više od nas bio nadahnut Duhom Svetim, upravo ljude koji postavljaju pitanja, koji istražuju i provjeravaju, nazvao plemenitijima od onih koji prihvaćaju učenje autoriteta bez provjere. A ovi su bili plemenitiji od onih u Solunu, jer primiše riječ svim srcem, i svaki su dan  ispitivali Pisma, je li to tako”, rekao je Pavao (Djela apostolska 17,11). Isus je tu vrstu plemenitosti pokazao prilikom svog prvog posjeta Hramu. Pored toga što je sam shvatio suštinu cjelokupnog sustava, bila je to dodatna prigoda da učenim rabinima objavi da je naš planet pohodio obećani Mesija. Nažalost, tu slavnu prigodu rabini su u cijelosti potratili.

U to vrijeme Josip i Marija misleći kako je Isus s prijateljima, rodbinom i znancima, nisu obraćali pozornost gdje je njihov sin kad su krenuli kući. Očito je tako bilo sve do trenutka kad su trebali naći mjesto gdje će prenoćiti. Prilikom priprave mjesta za spavanje, nedostajao im je njihov Isus koji je uvijek bio brižan i pomagao im. Počeli su ga tražiti među rodbinom i znancima. Nažalost, tamo ga nije bilo. Zamišljam strah koji su proživjeli Marija i Josip ne samo te već još i druge noći. Koliko li su si samo predbacivali za preveliku opuštenost i nemarnost prema sinu! Sjetili su se one strašne Herodove naredbe o ubijanju novorođenih dječaka prije dvanaest godina. Sjećali su se svih problema i nevolja kroz koje su prolazili. I sada, samo jedna mala nepažnja može izazvati katastrofu!

Vjerojatno bi ta mala nepažnja i izazvala katastrofu da se Božji anđeli nisu umiješali i štitili Božjeg Sina, ali i Sina Čovječjeg. Mariji i Josipu trebalo je puna tri dana da Ga nađu. Napokon, došli su u Hram. Obišli su sve prostorije u koje su mogli zaći i odjednom čuli poznati sinov glas. Ušli su u prostoriju iz koje je dopirao mili glas i vidjeli kako Isus razgovara s učenim rabinima i raspravlja s njima o Božjim veličinama. Istina, ogroman kamen pao im je sa srca, ali Marija se nije mogla suzdržati a da za taj incident odgovornost ne prebaci i na Isusa: Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: ´Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili!´” (Luka 2,48) Isus nije želio prihvatiti odgovornost za taj incident jer je ispunjavao ono na što ga je naveo Sveti Duh. Svojim odgovorom koji je bio nadasve ljubazan, On je jasno odgovorio: “´Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?´ Oni ne razumješe riječi koju im reče.” (Luka 2,49) Ovim odgovorom Isus jednostavno identificira svoga nebeskog Oca. Istina, taj odgovor prisutni nisu razumjeli, ali Marija je sve te riječi slagala u svom srcu.

Želio bih ovdje malo razmišljati o nama. Mnogo puta, čak i nakon snažnih duhovnih doživljaja, poslije nekih svečanih bogoslužja ili misa, može nam se dogoditi da se opustimo i izgubimo Isusa iz vida. Mi smo tada često pod dojmom emocija i onog što smo proživjeli uvjereni da je On tu, da je vrlo blizu. Hodamo tako svojim putem kroz život, potpuno nesvjesni da se sve više i više udaljavamo od svog voljenog Isusa. Onog trenutka kad Ga konkretno zatrebamo, shvatimo da Ga nema u našoj blizini. Odjednom shvatimo da smo Ga izgubili … (!) Ono što je ovdje značajno, to je da je nakon jednog dana gubitka Isusa, Josipu i Mariji trebalo tri dana da ga nađu. Koliko nama treba da nađemo Isusa kada Ga izgubimo?

„Da”, reći će netko, „ali kako mogu biti siguran da je Isus uz mene? Kako mogu znati imam li Ga ili nemam? Josip i Marija imali su privilegiju fizički brinuti o Isusu, ali Isus je sada na nebu.” To je vrlo važno pitanje na koje trebamo znati odgovor. Danas, kada je Isus na nebu, mi s Njim možemo ostvariti zajedništvo kroz Njegovu riječ s pomoću Svetoga Duha. Isus za sebe kaže da je kruh života. On za sebe tvrdi i da je voda života. To bi značilo da se mi, ukoliko želimo duhovno živjeti, trebamo Njime duhovno hraniti i pojiti. Moje pitanje glasi: „Koliko nas ima koji svakog dana odvajamo vrijeme za proučavanje Svetog pisma, molitvu i na taj način ostvarujemo zajednicu s Njim?” Jedan duhovni pisac napisao je rečenicu koja otprilike ovako zvuči: Bilo bi dobro kada bismo svakog dana barem jedan sat odvojili za proučavanje evanđelja, gdje bi svoju posebnu pozornost usmjerili na posljednje dane Isusovog života, gdje bi u svojoj mašti oživljavali događaje i zahvaljivali Mu za preveliku milost koju nam je iskazao dajući nam spasenje i život vječni.

Ne znam koliko vremena u prosjeku ljudi izdvajaju za zajednicu s Isusom kroz molitvu i proučavanje evanđelja. Ako to nije više od nedjeljne mise ili bogoslužja, onda nam se lako može dogoditi da izgubimo Isusa. Tada nije čudo što smo duhovno mrtvi kad se ne hranimo Njegovom riječju.

Isus želi da budemo živi: duhovno aktivni, radosni … On želi da Mu nalikujemo svojim karakterom, a to ćemo postići samo ukoliko budemo gajili osobnu zajednicu s Njim, kroz Njegovu riječ i molitvu. Tada će naša molitva biti razgovor s Bogom. Svako takvo vrijeme bit će u tom slučaju ispunjeno radošću, bit će ispunjeno ljubavlju prema Bogu i  ljudima oko nas.

Ovo radosno otajstvo želio bih završiti izvješćem o Isusu: I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svome srcu.” (Luka 2,51) Mi zaista imamo predivan uzor u Isusu Kristu. U svemu nam On može i treba biti primjer. Kada god dođemo u dilemu što i kako uraditi, naše pitanje treba biti: „Kako bi se sada ponašao naš Gospodin Isus Krist?” Sveti Pavao pozivao je kršćane da gledaju na najveći uzor koji je ikada hodao ovom zemljom: Jer nemamo velikoga svećenika, koji se ne bi mogao sažaliti s naših slaboća, nego koji je u svemu iskušan kao i mi, osim grijeha.” (Poslanica Hebrejima 4,15) Nemojmo nikad taj uzor izgubiti iz svog duhovnog polja!

 

Zvonko Presečan

Bruno Petrušić Lic. Theol.

 

PODIJELI