Religijska poslušnost

46

Ima li većeg apsurda nego se zvati dijete Božje a na vratu imati čitav niz ljudi, zvanih poglavari, okićenih titulama od profesora, dekana, župnika, biskupa do Svete Stolice. I što je još gore, svaki od njih te može pritisnuti svojom vizijom volje Božje od tebe očekujući da to prihvatiš zdravo za gotovo, makar se očito radilo o njegovoj osobnoj volji ograničenog ljudskog uma. Očito kršenje osnovnih ljudskih prava. Tako otprilike možemo reagirati u prvom susretu s religijskom poslušnošću.
U svom sam životu na više načina okusio bit religijske poslušnosti, bit odricanja svoje vlastite volje. No, možda najviše dok sam bio u novicijatu kao franjevački kandidat. U okruženju tišine, samoće, sa nekolicinom svoje braće svoje sam „ja“ bacao u krilo i ruke svoga meštra. Nije bilo lako, a ni, iskreno, 100% samovoljno. Većina tih stvari bila je preko volje, čisto „reda radi“. Navlačio sam masku svoje navodne poslušnosti i poniznosti, a u sebi sam gorio, kuhao. Taj „ja“ me neprestano poziva na bunt, bunu, na bijeg. Dan danas u meni na neke odluke, zapovijedi, propise buni se moj mali ego. Udara me, tuče me. A dosadi mi ga stalno trpiti, pa ga koji put i poslušam pa neku zapovijed zanemarim, zaobiđem.
Poslušnost. Na prvu ruku mi se činio kao najlakši od zavjeta. No, ona to na kraju apsolutno nije. Dapače, iziskuje od nas naše svakodnevne bitke sa nama samima, iziskuje česta i naizgled bespotrebna odricanja. Zašto to? Zašto ovo? Zašto ono? Zašto i zašto? Uvijek sam imao neku zamjerku na zapovijedi svojih poglavara, ali uistinu, uvijek. Najčešće pitanje moga „ja“ jest: „Zašto baš ja?“. Toliko bunta i danas u meni vrije i gori. Neprestano slušamo i čitamo o uzorima svetosti. Meni najbliži i najpoznatiji redovnik-svetac jest sveti Franjo Asiški. Uzor poniznosti i poslušnosti, utemeljitelj Reda manje braće, prozvan i „alter Christus“. On je bio poglavar, ali sve je radio. On je bio poglavar, ali tako sebe nije zvao. On je bio poglavar, ali je bio najmanji. On je bio poglavar u punom redovničkom smislu.
U Svetom pismu na više mjesta susrećemo kako Isus govori o poslušnosti i služenju. Bitno je naglasiti kako poslušnost bitno podrazumijeva i pojam služenja. Krista su u početku kršćanske misli i nastajanja Crkve nazivali slugom što svjedoči i apostol sveti Petar u Djelima apstolskim 4, 30 : „…po imenu svetoga Sluge tvoga Isusa..“ i sveti Pavao u poslanici Filipljanima 2, 7: „…uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan…“ , kao i apostolski otac Klement Rimski u Poslanici Korinćanima. A evo i nekih Isusovih riječi iz Svetog pisma, tj. iz Matejeva evanđelja o poslušnosti, služenju:

Matej piše u 18, 1-4: U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: „Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?” On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom.“
U 20, 25-28: Zato ih Isus dozva i reče: „Znate da vladari gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga. Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.”
U 23, 10-12: „ I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa – Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.”
Poslušnost. Teško je bez kolutanja očiju reći: „Hoću!“. Ma koliko god mi možda i bili pobožni redovnici, svatko od nas je bar koji put zakolutao pred nekom zapovijedi. Zašto? E, pa to je ono malo, majušno „ja“. Ono nikad ne odustaje, ono uvijek bocka, dosađuje. Vjerujte mi i nikad ni neće prestati. Mi bi trebali biti ti koji će ga ugušiti izvršavanjem, bez kolutanja. Oprijeti se njemu, njegovoj podlosti i pokvarenosti. Istina, teško je, tu borbu vodimo svaki dan. Ljudi smo i koliko god želimo ovo što želimo – biti pravi vjernici – toliko je ono „ja“ u nama dovoljno veliko da tog vjernika muči na bilo kakav način samo da se ponižava, da ne služi. Poniznosti je ta koja se prva mora u nama oblikovat kako bi bez te bune u sebi slušali, jer teško je ponizno prihvatit služenje. To je učinio Krist, Blažena Djevica Marija, apostoli i sveci. Poslušnost je najizravnije vezana s obavljanjem istinske svrhe svake religijske zajednice. Poslušnost, kojom se vjernik suobličuje Kristu Gospodinu, koji je svoje poslanje izvršio poslušnošću Ocu, ujedno je i kritika današnjem apsolutiziranju slobode kojom se moderni čovjek želi, pošto-poto, neovisno ostvariti. Svjesni smo mentaliteta ovoga svijet i kod nas je to uvučeno, htjeli mi to ili ne htjeli. Mentalitet svijeta – potpune slobode – ušao je i u religijske zajednice. Ta sloboda, ako je uopće tako možemo nazvat, za sobom vuče i izraziti individualizam koji nagriza religijske zajednice.
Moglo bi se učiniti da je idealan vjernik onaj tko je do te mjere ponizan i poslušan da mu je “sve ravno” i da se kotrlja kamo god ga poglavar gurne. Naprotiv, religijska poslušnost pretpostavlja angažirane osobe, spremne mudro upotrijebiti slobodu, razum i volju. Prihvaćaju poslušnost jer su svjesni da im je darovano sve što jesu, imaju ili posjeduju. U pitanju je ljubav.
Na kraju bih završio s citatom poznatog isusovca Anthoniya de Mella: „Poslušnost obdržava pravila,ali ljubav zna kada ih treba prekršiti.“

D.Z.M.

 


PODIJELI