S. Briege McKenna, u svojoj poznatoj knjizi: Čudesa se događaju, u petom poglavlju: Izabrani između ljudi (str. 95-129)., razmišlja o jednom posebnom sakramentu koji zahvaća život svih ljudi a posebno kršćana vjernika. Riječ je o sakramentu svetog reda odnosno o sakramentu svećeništva, koji je u ovom trenutku povijesti izložen teškim svakodnevnim napadima. Zbog činjenice, da su naši svećenici izloženi svakovrsnim napadima, s. Briege McKenna, vrlo hrabro nam govori i razmišlja o sakramentu svetog reda odnosno o dostojanstvu svećeničke službe u današnjem svijetu. Njena poglavarica Majka Agnes gajila je veliko poštovanje i ljubav prema svećeništvu. U tom duhu odgajala je i s. Briege, govoreći joj s velikom zahvalnošću o svećeništvu. Provodeći mnoge dane uz nju, u njenoj bolesti, Bog je s. Briege pripremao za poslanje koje će joj kasnije biti povjereno, a na poseban način za njen red sa svećenicima.
Nakon Drugog vatikanskog koncila (1962-1965), u drugoj polovici šezdesetih godina, nastale su mnoge izmjene u Crkvi zbog općih prilika u svijetu i Crkvi. Nažalost neke izmjene su imale vrlo teške posljedice za svećenstvo. Drugim riječima, promijenio se stav prema svećeništvu. Do koncila svećeniku se iskazivala posebna čast, jer je na neki način bio uzdignut iznad svih drugih, i nažalost zbog toga bio udaljen od drugih ljudi. Svećenici su bili manje više jedini pismeni učeni ljudi u mjestima gdje su boravili. Stoga su ga ljudi tražili u svim potrebama i nevoljama, misleći da svećenik jedini može donekle riješiti njihove životne probleme.
Kad se počela baviti službom ozdravljenja, a to je bilo početkom 1970. god. s. Briege bila je prilično kritična prema određenim stavovima i mišljenjima među svećenstvom. U to vrijeme sve se više i otvorenije kritizira svećenike. Opterećena tim kritičnim mislima prema svećenicima, jednog dana dok je molila u sabranosti duha i srca u kapeli, upita Gospodina: “Što je to krivo u svećeništvu?” Gospodin joj je odgovorio: “Što misliš pod tim riječima ‘što je krivo u svećeništvu’? Jesam li ikada darovao dar koji nije savršen? Što si učinila i kako si mi zahvalila na tom daru svećeništva koji zahvaća i tvoj život i sve ljude” Nakon toga je vidjela ređenje svećenika – očima Gospodnjim. Gledajući goblene koji vise na zidovima, mi do duše zapažamo samo konačni plod umjetničkog djela. Međutim, ne vidimo sav onaj trud, umijeće i ljubav koju je umjetnik utaknuo u to djelo. Na isti način dok gledamo svećenika, vidimo samo njegove uočljive vrline i slabosti a ne vidimo ga iza scene, kako je Gospodin s ljubavlju i vjernošću obdario njegovu dušu svećeničkim zvanjem i doveo ga do ređenja. Nakon ovog iskustva s. Briege dobila je novu ljubav i veliko iskreno poštovanje u srcu prema sakramentu svetog reda odnosno prema svećenstvu. Nijedan dar ne možemo zahtijevati ili ne daj Bože na silu tražiti. Svaki dar nam je slobodno darovan. Boga nam dar svećeništva daruje iz svoje velikodušne ljubavi zaključuje s Briege.
Nadalje, Gospodin joj je pokazao mnoštvo veoma gladnih ljudi, koji dolaze k njoj, tražeći pomoć, ozdravljenje “Dolazi vrijeme kada će tu biti velika glad i oni će gladovati za Kruhom života. Ja sam Kruh života.” Gospodin joj je otkrio da dolazi vrijeme kad će se ljudi dignuti protiv svećenstva,jer će ga gledati samo kao običan posao. Pokazao joj je svećenički poziv kao malo gorušično sjeme koje je on posijao u srca mnogih mladih ljudi koje je pozvao u svećeničku službu. Nažalost sjeme posijano u njihovim srcima nema dovoljno hrane i stoga ne može rasti i razvijati se i duhovni plod donijeti. Dolazi vrijeme kad kršćanske katoličke obitelji neće više gledati na svećeništvo kao Božji dar koji bi one željele za svoje sinove. Ljudi će svojim ne kršćanskim življenjem stvoriti pogansku i materijalističku sredinu, koja će biti duboko ukorijenjena u sekulariziranu (svjetovnu) tzv. mudrost svijeta. Nažalost u takvoj sredini, u srcima mladih ljudi koji će primiti sjeme svećeničkog zvanja neće biti u mogućnosti odgovoriti svećeničkom pozivu. U onim sredinama gdje svećenstvo neće biti cijenjeno, napadano, i nadasve branjeno od katoličkog kršćanskog puka, malo i pomalo izumrijeti će i nestati iz te sredine.
Nakon ovih Gospodinovih riječi, s.Briege je bila duboko svjesna da će biti mnogo napada na svećenstvo putem tračeva i kritiziranja. Svim ti tračevi i kritiziranja dolijeva se ulje na vatru. Stoga, mnogi svećenici zbog toga doživljavaju odnosno proživljavaju mnoge poteškoće. Na žalost mnogi tzv. katolici doprinosu sablazni proširujući zle vijesti među članovima uže i šire obitelji kao i među prijateljima. Na taj način svjesno ili ne svjesno pomažu planu Sotone kojemu je cilj da u potpunosti uništi dar svećeništva. “Želim da ideš svijetom i da kažeš mojem narodu da je svećeništvo dar njemu, da bi se po njemu mogao hraniti i jačati. Želim da ih pozoveš da mole, ljube moje svećenike, da časte taj sakrament. Kad moj narod ljubi i časti svećeništvo i zahvalan je na njemu, svećenička zvanja cvatu u toj sredini. Biti će radost za mlade ljude odazvati se tom pozivu jer će biti podržavani od svojih zajednica i svojih obitelji.”
S. Briege putujući svijetom odvažno i hrabro među laicima i svećenicima govorila o važnosti sakramenta svetog reda. Sve od apostolskog vremena svećenici su bili na poseban način blagoslovljeni od Boga, zbog toga što među kršćanski vjernički narod uprisutnjuju Isusa po Euharistiji i po naviještenju Božje Riječi. Sotonske sile su kroz stoljeća pokušavale na sve moguće načine uništiti svećeništvo. Zbog toga, u mnogim zemljama diljem Evrope i svijeta svećenici su bili proganjani i mučeni. Među mnogim kršćanskim narodima prevladava duh antiklikaklizma. Mnogi od tzv. vjernika uživaju u vijestima o svećenicima koji napuštaju svoje zvanje ili nažalost svojim življenjem uzrokuju neku javnu sablazan. Ti ljudi koji sebe smatraju ili doživljavaju kao vjernicima u tim trenucima izgledaju kao pobjednici dok se cinički hvale govoreći: “Otišao je još jedan svećenik.” Napad na svećenike napad je na sve nas katolike zaključuje s. Briege. “Moraš reći mojem narodu da Sotona zavarava sve vas kada počnete odbacivati dar svećeništva, kada ga pokušavate svoditi na ljudsku razinu, kada kažete da je to samo posao, samo zanimanje.” Jedan prizor s. Briege je jako dirnuo dok je sa Isusom promatrala grad Jeruzalem u kojem je bio ispunjen biskupima i svećenicima. Gospodin je odjednom počeo plakati govoreći joj: “Briege, ove sam izabrao za pastire svoga naroda, da ga hrane, bodre i vode. Oni gube vjeru u Mene i traže mudrost svijeta. Odbacuju moju snagu a biraju zemaljsku.” Gospodin joj je otkrio da će među svećenicima zavladati velika kriza, jer su izgubili vjeru u Isusa i stoga više neće u sebi osjećati njegovu snagu koja po svetom redu djeluje po njima. Nadalje neka prenese biskupima i svećenicima njegove riječi: “Nije poniznost nijekati snagu svećeništva, nego je poniznost priznati da sam ih ja izabrao. Izabrao sam ih ne zato jer su sveti, ne zato jer su bolji od drugih, nego iz svoje milosti, ljubavi i suosjećanja prema čovječanstvu. Zog te milosti, ljubavi i suosjećanja, Ja se njima služim da postanem prisutan u svijetu. Ali koliko čeznem za tim da to još djelotvornije mogu po njima ostvariti! Idi i reci im neka vjeruju u Mene.” S. Brige postala je sve svjesnija potrebe za molitvom za svećenike.
Nakon toga je s. Briege počela poučavati djecu o svećeništvu. Odam je započela s svojim prvim razredom pučke škole. Svaki je dan s njima molila i razgovarala o daru svećeništva. Pozvala je svećenika oca Harloda Choen, iz New Orlensa, da ih posjeti i sa njima slavi misu i protumači im značenje Euharistije. Zahvaljujući tim malim prvašićima s. Briege prvi je put doživjela veliko ozdravljenje kod jednog svećenika. On se je nalazio u jednoj velikoj krizi i odlučio je napustiti svećeništvo. Obećala mu je da će zajedno s prvašićima moliti za njega. Međutim, djeci nije protumačila njegov problem, nego im je samo rekla da mole za njegovo ozdravljenje. Djeca su mislila da je svećenik tjelesno bolestan ili da je doživio neku prometnu nesreću. Nakon nekoliko mjeseci spomenuti svećenik ih je ponovo posjetio u Floridu. Došavši je i donio je njihova pisma što su mu pisala i veliki torbu bombona za njih, što ih je sve naravno veoma obradovalo. Nakon što je djeci podijelio slatkiše i druženja s njima, obrati se nasamo s. Briege rekavši joj da ga je posebno duboko dirnulo pismo jedene petogodišnje djevojčice u kojem piše: “Znam da ne možete raditi stvari koje Isus želi da upravo sada radite. Ali mi smo molili Isusa da vam pomogne. Vi se posebno dragi Isusu. Znamo da će vam Isus pomoći. Mi vas trebamo i ljubimo. Kad vam bude dobro, nadamo se da ćete nas doći posjetiti.” Nakon što je pročitao njeno pismo koju mu je srce probolo, Gospodin mu progovori: “To malo dijete razumije. Ono zna što je tvoje svećeništvo. A da li ti stvarno znaš?” Svećenik je nakon toga počeo moliti i što je izmijenilo njegov svećenički život iz temelja. Drugim riječima, nanovo se rodio u Bogu. Nedugo nakon toga otac Choen pozvao jer s. Briege da održi svećenicima duhovne vježbe. Na duhovnim vježbama prvi put u životu s. Briege čula događaje o njihovim životima odnosno o njihovoj ljudskoj zbilji i njihove vapaje za pomoć, da budu voljeni i ljubljeni, da se afirmiraju u svojoj svećeničkoj službi; njihovu osamljenost i potrebu da im se kao ljudskim bićima pomogne.
Među svećeničkim krugovima a i među laicima ima onih koji misli da je najveća potreba u svećeništvu promjena crkvenog zakona u svezi celibata. Međutim, s. Briege je mišljenja kako je danas najveća potreba u životu i radu svećenika potrebna duboka i živa vjera bez koje nije moguće u potpunosti ostvariti svoje svećeništvo u služenju Bogu i ljudima. Svećenik naprosto mora vjerovati u Isusa Krista, jer je poslan da ga svojim svećeničkim življenjem naviješta. S. Briege poznavala je jednog svećenika koji je došao u Latinsku Ameriku kakao bi pomogao siromasima. U razdoblju od deset godina sagradio mnoge škole, klinike, vrtiće, socijalne samoposluge…itd. Međutim, primijetio kako mnogi njegovi župljani posjećuju evangeličke misije. Jednoga dana potužio se svojem starijem župljaninu koji mu je bio desna ruka u svim njegovim poslovima. On mu ju sa suznim očima odgovorio: “Oče, ne želim vas ražalostiti, ali vam moram reći: Vi ste nam donijeli mnogo dobrih stvari. Veoma ste teško radili, ali niste nam donijeli Isusa.” Svećenik se zastidio, jer je bio veoma zauzet s poslom i rijetko je kada slavio misu. Odmah su mu u ušima odzvanjale Gospodinove riječi: “Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta” (Mt 4,4). Bez obzira koliko su materijalne stvari veoma važne, ali svećenik ne smije postati socijalni radnik ili političar, on mora jednostavno biti dušobrižnik koji će duhovno skrbiti o dušama ljudi. Naravno da mi trebamo socijalne radnike odnosno naše laike koji će skrbiti o potrebi siromaha, ali mi kao kršćani vjernici na posebna način trebamo, više od čega a to je Kruh Života. Sveti Arški župnik nam je divan primjer zauzetog svećenika dušobrižnika koji će duhovno skrbiti o spasu ljudskih duša na slavu Boga. Nadalje, svećenik je pozvan da bude čovjek nade, i čovjek istinske i čiste ljubavi. Mora prihvatiti dar celibata, jer celibat nije nijekanje ljudske ljubavi. Drugim riječima, celibat nije nijekanje očinstva ili majčinstva. Celibat nije nametnut, jer je dar od Boga odnosno svećenik je pozvan od Gospodina da živi taj poziv na celibarni- duhovni način svećeničkog življenja u Bogu. Između svećenika i laika treba graditi duhovno prijateljstvo zaključuje s . Briege McKenna.
