POSEBNOST ISTOČNOG KRŠĆANSTVA

330

Istočno kršćanstvo nije kršćanstvo u nekom starinskom ruhu, već određeni “stil” kršćanstva, poseban kršćanski “duh” koji je trajne vrijednosti. Ono je jednako prihvatljivo i uklopljivo u povijesnu i kulturnu evoluciju svijeta kao što su to zapadne tradicije, na koje smo navikli da su dominantne i u medijima i u sdvojoj okolini. Tako nâs katolike uči i Drugi vatikanski koncil. Svaki istočni kršćanski obred – bizantski, istočno- i zapadno-sirijski, armenski, koptski, etiopski – ima svoju vlastitu nijansu i naglasak te po svemu može jednako stajati uz zapadnu kršćansku tradiciju koju poznajemo. Da bismo bili objektivni, vjerni katoličkom učenju, osobito koncila, ali i jednostavno vjerni Evanđelju i duhu ekumenizma, u susretu s istočnim kršćanima – bilo s onima koji su katolici (grkokatolici, siro-katolici, maroniti, itd.), bilo s onima koji su staroistočni (Kopti, Armenci, Asirci…) ili pravoslavni – moramo unaprijed razračunati s možebitnim predrasudama i voditi računa o nekim objetkivnim načelima i činjenicama. U prvom redu jest činjenica da to što su istočni kršćani drugačiji u izražavanju svoje vjere ili su brojčano manji ili manje zastupljeni u medijima ili našoj okolini ne znači da je njihov stil kršćanstva, njihov obred ili njihov izražaj vjere manje vrijedan, inferioran ili manje “istinski i pravi” kršćanski odn. katolički. Budući da među istočnim kršćanima postoje i katolici svih raznih istočnih obreda, “katolički” ne znači isjključivo rimski, latinski ili zapadni stil ili obred kršćanstva. Armenski, bizantski ili kaldejski znači jednako “katolički” kao i rimski. Istočne Crkve nisu primile kršćansku vjeru kao crkve-kćerke Rima, već izravno Na Istoku se razvio sasvim drukčiji tip crkvene organizacije. Ne samo da su postojala četiri velika središta kršćanskog života unutar Istočnog rimskog carstva  – patrijarhati Aleksandrije, Antiohije, Jeruzalema i Carigrada – već su i preko granica Rimskoga carstva postojale nacionalne Crkve Perzije (nestorijanci) i Armenije. Na Istoku je i kulturološka slika bila kompleksnija. U Zapadnom carstvu je latinski jezik uglavnom zamijenio lokalne jezike u poganskim kultovima čak prije no što ga je Crkva usvojila kao liturgijski jezik. Na Istoku, međutim, se nije moglo nametnuti neki strani liturgijski jezik više manje razvijenim i različitim kulturnim skupinama i narodima. Čak i u helenističkim središtima kakva su bila Antiohija i Aleksandrija, grčki je s vremenom ustupio mjesto sirijskom i koptskom u liturgiji. Razvijajući se prema vlastitim etničkim i kulturnim potrebama, a ne po rimskom miljeu, istočno kršćanstvo se usredotočilo više na lokalnu Crkvu kao prvobitnu realnost crkvenog života. Naglasak na lokalnu autonomiju, uloga mjesnoga biskupa, kolegijalno poimanje hijerarhije, sve je to dalo Istoku jednu posebnu fleksibilnost koja je omogućila usvajanje i pridonašanje elemenata lokalne kulture na način koji na Zapadu nije nikada postignut. Sve su te činjenice utjecale na ono što nazivamo istočnim ili orijentalnim “stilom” kršćanstva (podđakon L. Marijan).

Izvor: http://www.krizevacka-eparhija.com/

PODIJELI