Poniziti se, otrijezniti, ohrabriti

49

Poniziti se, otrijezniti, ohrabriti

 
Sveti Petar je po Silvanu uputio pismo braći u poganstvu – nevjernicima. Petar ih želi pozvati na vjeru i obraćenje. Tako u svojoj poslanici Petar izriče trostruki poziv koji sadrži poniznost, triježnjenje i hrabrost. Jedno bez drugoga ne ide. Važan je i ovaj redoslijed. Prvi korak na putu vjere, tako Petar smatra, je poniznost. No, možda se pitamo pred čime i pred kime se poniziti? Petar i na taj upit odgovara kako se treba poniziti pred snažnom Božjom rukom. Petar tako, parafrazira, ono što je Isusu pred izazovom sotone rekao da se jedino Bogu svome klanjamo i njemu služimo. Čitajući iskustva i razlaganja apologeta Crkve možemo spoznati da je poniznost krepost koja je pretpostavka otvaranja za Božju milost. Uz to će neki naglasiti kako sotona može sve, može se pretvarati i mnoge zavarati, ali sotone ne može biti ponizna. Uslijed društvenoga okruženja gdje se „gine“ za taštom slavom, čašću i veličinama sigurno je valjano razmišljati o poniznosti koja je protjerana pred najezdom oholosti koja postaje principom uspjeha i života. Sveto pismo jasno kaže da se Bog oholima protivi, a poniznima daje milost. (1 Pet 5,6). Petar piše da se važno poniziti kako bi nas Bog uzdignuo u pravo vrijeme. Očito nam je, ako samo površno bacimo pogled oko sebe, da su se mnogi uzdignuli u zemaljskome uspjehu, karijerizmu, moći ali su nakon toga doživjeli i moralnu i duhovnu pustoš. Uzdignuće u pravo vrijeme je trenutak duhovne zrelosti gdje će Bog nagraditi vijencem nebeske slave ljudske trudove. To je davanje roda u pravi čas.

Drugo što sveti Petar upućuje slušateljima je poziv na otriježnjenje. Petar tu navodi kako moramo biti trijezni jer protivnik đavao kao ričući lav obilazi koga da proždre. Da. To se čovjeku uspavanke i događa. Koliko puta ćemo i sami reći da smo iznenađeni svojim postupcima, djelima ili riječima. Zlo ne miruje. Mnogi nesvjesno postaju robovi zla na putu prividnoga zemaljskoga uspjeha. Dok ih Petar poziva na triježnjenje, on kao da iznosi vlastito iskustvo onoga što mu je Isusu rekao nakon uskrsnuća, a to je da mora najprije doći k sebi (otrijezniti se) kako bi mogao poći naviještati i utvrđivati braću u vjeri. Biti budan i trijezan znači u buci svijeta osluškivati govor Odozgo, a zanemariti glasove koji nas vode preko uzvisina do životnoga ponora. Otrijezni ti se znači prestati biti mlak i ravnodušan i pretvoriti se u gorljive zagovornike Božje prisutnosti.

Treći, i onaj, možemo reći, najglasniji vapaj Petra je da se ljudi ohrabre. Bertrand Rasel piše kako je pobjeda nad strahom početak mudrosti. Ljudima se danas manipulira instrumentima straha. Ljudi postaju robovi sustava, hijerarhije, obreda, zakona, običaja, obzira, predrasuda, obmana, kleveta. Strah šire oni koji žele kontrolirati situaciju ljudskih sudbina. Isus je neumorno ponavljao da se ne bojimo. Čitao je Isus u ljudskim očima strahove koji su ih zarobili i onesposobili da shvate kako nas je Bog za slobodu stvorio. Howard Loverkraft je u analizi straha zaključio da je najgora emocija strah, a najgora vrsta straha je strah pred nepoznatim. Vjernik bi na ovu vrstu straha trebao odgovoriti Isusovom mišlju i pozivom da svu svoju brigu povjerimo njemu. Ljudi straha ne mogu donositi razborite odluke. Ljudi straha ne mogu biti navjestitelji Isusove poruke. Strah će neumorno kucati na naša vrata ako pokušamo svojim snagama i sposobnostima rješavati sva životna pitanja. Hrabrost je hod stazom istine, hod po rubovima društva, gdje bi trebala prestati šutnja o zlu, grijehu i nepravdi koja nas okružuje.

 

Izvor: fratar.net | Glasnik mira | Fra Mario Knezović

PODIJELI