S Kristom sam razapet… Galaćanima 2:20
Neizbježna duhovna potreba svakog od nas je potreba za potpisivanjem smrtnog lista vlastite grešne naravi. Svoj emotivni sud i intelektualna uvjerenja moram biti spreman pretvoriti u moralnu presudu protiv naravi grijeha, odnosno protiv bilo kojeg vlastitog potraživanja prava na samog sebe. Pavle je rekao, “… s Kristom sam razapet…” On nije rekao: “odlučio sam oponašati Isusa Krista”, ili “zaista ću se potruditi slijediti Ga”, već je rekao, “poistovjećen sam s Njim u Njegovoj smrti.” Jednom kad postignem ovu moralnu odluku i postupim po njoj, sve ono što je Krist na križu ostvario za mene, ostvaruje se u meni. Moja ničim sputana privrženost Bogu, daje priliku Svetomu Duhu podariti mi svetost Isusa Krista.
“… ne živim više ja, nego Krist živi u meni …” Moja osobnost ostaje, no moja primarna motivacija za život kao i priroda koja vlada mnome, radikalno su promijenjeni. Imam isto ljudsko tijelo, no staro sotonsko pravo na mene uništeno je.
“Život koji sada živim u tijelu…”, ne život koji čeznem živjeti ili za koji se čak molim da ga živim, već život koji sada živim u svom smrtnom tijelu i život koji drugi mogu vidjeti, “živim vjerom Sina Božjega… ” Ta vjera nije bila Pavlova vlastita vjera u Isusa Krista, već vjera koju mu je dao Sin Božji (vidi Efežanima 2: 8). To više nije vjera u vjeru, već vjera koja nadilazi sve zamislive granice – vjera koja dolazi samo od Sina Božjega.
– Oswald Chambers – kapelan britanske vojske
Živi li Krist vidljivo u meni u mom svakodnevnom životu? Jesam li Mu dopustio da me oslobodi svega što Ga je sputavalo i bilo Mu zaprekom da kroz mene djeluje i vidi se On, a ne ja?
