PODSJETNIK IZ DOMAĆE POVIJESTI

Josip Juraj Strossmayer – 202 godine od rođenja i 112 godina od smrti (1815. – 2017.)

                         

                                                  Josip Juraj Strossmayer                                  Strossmayerov spomenik u Zagrebu

 

Radeći kao đakovačko-bosanski i srijemski biskup, teolog, političar, prosvjetni i kulturni djelatnik nedvojbeno je jedna od najznačajnijih i najutjecajnijih osoba 19. stoljeća u Europi. Na I. vatikanskom saboru (1869. – 1870.) u Rimu bio je jedan od najzapaženijih protivnika neograničene papinske vlasti i tom se prilikom istaknuo kao vičan govornik održavši čuveni trosatni govor protiv dogme o papinoj nepogrešivosti, poslije kojeg je s manjom skupinom biskupa napustio Rim.

 

Životopis

Podrijetlom iz kroatizirane njemačke vojničke obitelji iz Osijeka, Strossmayer je rođen 4. veljače 1815. godine u Osijeku. Strossmayerov pradjed se iz Gornje Austrije nastanio u Osijeku gdje se vjenčao Hrvaticom. U rodnom Osijeku pohađao je pučku školu i gimnaziju, a dvogodišnji filozofski tečaj završio je u katoličkom sjemeništu u Đakovu. Pohađao je visoko sjemenište u Budimpešti gdje 1834. godine stječe doktorat filozofije. Godine 1838. je zaređen, i dvije godine boravi u Petrovaradinu kao vikar. Dvije godine kasnije (1840.) odlazi u Augustineum u Beč i 1842. godine postaje doktor teologije i profesor kanonskog prava na bečkom Sveučilištu, polaganjem disertacije o problemu crkvenog jedinstva. Već za vrijeme školovanja pristajao je uz Ilirski pokret u Hrvatskoj. Od 1842. do 1847. godine profesor je đakovačkog sjemeništa, a potom je dvije godine u Beču dvorski kapelan i jedan od trojice direktora u Augustineumu. U to doba predavao je i kanonsko pravo na Bečkom sveučilištu.

Kulturni rad

Ističe se na Vatikanskom saboru (1869. – 1870.), gradi katedralu u Ðakovu, zgradu HAZU (1877. – 1880.), darovao je  Akademiji zbirku slika starih majstora (koja postaje temeljem Strossmayerove galerije 1884.), pomaže rad hrvatskih škola i knjižnica, čitaonica, rad na rječniku, podržava Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, pomaže časopise, novine, književnike, znanstvenike i umjetnike.

Josip Juraj Strossmayer, darovatelj, osnivač i pokrovitelj Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, HAZU (tada JAZU – Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1866.), utemeljitelj obnovljenoga Hrvatskog sveučilišta (1874.), skupljač umjetnina, znameniti domoljub i čovjek koji je golemom snagom djelovao na mnoge svoje suvremenike. O tome govore i mnoga njegova pisma.

Također je igrao veliku ulogu u osnivanju zagrebačkog Sveučilišta 1874. godine. Pomagao je osnivanje tiskare na Cetinju, a zatim Matice slovenske.

Obimnim priljevom sredstava iz dijeceza služio se prvenstveno kako bi utemeljio škole, sjemeništa i akademiju znanosti, likovnu galeriju i ornamentalnu katedralu u Đakovu (1866. – 1882.) u kojoj je i sahranjen. Preminuo je 8. svibnja 1905. godine u Đakovu u 90-oj godini života.

Rad u Crkvi

Na crkvenom polju smatrao je za najvažniji zadatak svog biskupskog zvanja propagiranje vjerskog jedinstva među Slavenima. Nastojao je spasiti privilegije slavenskog bogoslužja kao most jedinstva među slavenskim narodima. Godine 1868. poklanja svoju privatnu zbirku slika Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti.

Na prvom vatikanskom saboru (1869. – 1870.) u Rimu bio je jedan od najzapaženijih protivnika neograničene papinske vlasti i tom se prilikom istaknuo kao vičan govornik održavši čuveni trosatni govor protiv dogme o papinoj nepogrešivosti, poslije kojeg je s manjom skupinom biskupa napustio Rim. Papa je tada pohvalio Strossmayera da jako dobro govori latinski.

Kao biskup Strossmayer 1869./1870. godine sudjeluje u radu I. vatikanskog sabora, na kojem je održao značajne i zapažene govore. U pet sadržajnih, elegantnom latinštinom sročenih govora, đakovački je biskup pokazao odmjerenost, toleranciju i teološku opravdanost zastupanih svojih stavova. Usprotivio se proglašenju dogme o “papinoj nezabludivosti”, vjerujući da će njezino svečano proglašenje štetiti zbližavanju Istočne i Zapadne Crkve. Rim je demonstrativno napustio prije glasovanja, ali je saborsku konstituciju kojom se proglašava nova dogma 1872. g. objavio u svojoj biskupiji. Unatoč protivljenjima ostao je vjerni sin Crkve.

Njegovo sudioništvo na I. vatikanskom saboru nije bilo samo u argumentiranom protivljenju

novoj dogmi o nepogrešivosti pape, nego prije svega u njegovim

– prijedlozima o reformi i posuvremenjenju Crkve

– on jedini od biskupa predlaže kolegijalno upravljanje Crkvom s papom na čelu

– predlaže internacionalizaciju Kardinalskog zbora, položaja pape

– izvornu ulogu biskupa,

– novi odgoj svećeničkih kandidata.

U bilješkama čak sprema prijedloge o mjestu i ulozi laika u Crkvi, želi ekumenski otvorenu Rimokatoličku crkvu, kako prema drugim kršćanskim zajednicama, tako i prema društvu. Stoga ga danas objektivni poznavatelji crkvene povijesti mogu nazvati saborskim ocem ne I. nego  II. vatikanskog sabora, jer su njegove ideje i prijedlozi ostvareni tek stotinjak godina kasnije, upravo na II. vatikanskom saboru (1962. – 1965.).

Josip Juraj Strossmayer je nedvojbeno jedan od vrlo rijetkih rimokatoličkih visoko pozicioniranih djelatnika u crkvenoj hijerarhiji, koji se je usudio suprotstaviti kardinalskom zboru i papi u izglasavanju dogme o papinoj nepogrešivosti. Možda je to jedan od razloga što nikada nije bio proglašen za kardinala. Volio je svoju Crkvu i zato se je tako iskreno, znalački i hrabro borio za potrebite reforme. Možda ni nije bio svjestan koliko je toga stavio na kocku. On je vrlo rijetka ličnost u crkvenoj hijerarhiji koja je djelovala na toliko širokom i raznorodnom području  izvan crkvenog.  

 

Dr. sc. Ivan Đidara

 

PODIJELI