XXIX. tjedan kroz godinu

Nedjelja, 22. 10. 2017.

DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU

ČITANJA:
Iz 45,1.4-6; Ps 96,1.3-5-7-10a.10c; 1Sol 1,1-5b; Mt 22,15-21

Prvo čitanje:

Iz 45, 1.4-6

 Primih za desnicu Kira da pred njim oborim narode!

  Čitanje Knjige proroka Izaije

Ovo govori Gospodin o Kiru, pomazaniku svome: »Primih ga za desnicu da pred njim oborim narode i raspašem bokove kraljevima, da rastvorim pred njim vratnice, da mu nijedna vrata ne budu zatvorena. Radi sluge svog Jakova i Izraela, svog izabranika, po imenu ja te pozvah, imenovah te premda me znao nisi. Ja sam Gospodin i nema drugoga; osim mene Boga nema. Iako me ne poznaš, naoružah te: nek se znade od istoka do zapada da izvan mene sve je ništavilo: Ja sam Gospodin i nema drugoga!«

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 96, 1.3-5.7-10a.10c

Pripjev:

Dajte Gospodinu slavu i silu!

 Pjevajte Gospodinu pjesmu novu!
Pjevaj Gospodinu, sva zemljo!
Kazujte poganima njegovu slavu,
svim narodima čudesa njegova!

Velik je Gospodin, hvale predostojan,
strašniji od svih bogova!
Ništavni su svi bozi narodâ,
a Gospodin stvori nebesa!

Dajte Gospodinu, narodna plemena,
dajte Gospodinu slavu i silu!
Dajte Gospodinu slavu imena njegova!
Prinesite žrtvu i uđite u dvorove njegove!

Poklonite se Gospodinu u sjaju svetosti njegove!
Strepi pred njim, sva zemljo!
Nek se govori među poganima:
»Gospodin kraljuje, narodima pravedno upravlja.«

Drugo čitanje:

1Sol 1, 1-5b

 Spominjemo se vaše vjere, ljubavi i nade.

 Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Solunjanima

Pavao, Silvan i Timotej Crkvi Solunjanâ u Bogu Ocu i Gospodinu Isusu Kristu. Milost vam i mir! Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama spominjući se vaše djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade u Gospodinu našem Isusu Kristu, pred Bogom i Ocem našim. Svjesni smo, braćo od Boga ljubljena, vašeg izabranja jer evanđelje naše nije k vama došlo samo u riječi nego i u snazi, u Duhu Svetome i mnogostrukoj punini.

Riječ Gospodnja.

Evanđelje:

Mt 22, 15-21

 Podajte caru carevo, a Bogu Božje.

 Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?«

Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar. On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.«

Riječ Gospodnja.

Uvod

Postoji jedna narodna poslovica koja kaže: „Ništa se ne mora osim umrijeti i platiti porez.“ Ova poslovica želi naglasiti da vlastodršci će sve učiniti da naplate porez od građana nad kojima vladaju. Čak što više tu znaju biti daleko dosljedniji nego u sprečavanju kriminala najgore vrste. Velikog kriminalnog Bossa iz Amerike Al Capone nisu mogli uhvatiti za ubojstva i zločine koje je napravio, ali su ga vrlo lako uhvatili zbog utaje poreza. Porez je nešto što po zakonu pripada državi i očito se uvijek doživljavao kao neželjeni namet, te se, ukoliko je to bilo moguće izbjegavao od većine poreznih obveznika. To je tako bilo u svim vremenima pa i danas.

Isus je imao savjet i za davanje poreza, a kasnije su apostoli, posebno sv. Pavao to proširili i objasnili biblijski stav o toj temi. Ne samo o porezu, već o svakom obliku materijalnih vrijednosti i vlasti uopće.

Homilija

Kada čitamo evanđelja primijetit ćemo kako puno prostora u njima zauzima novac i materijalne vrednote. Istina cijela Biblija ukazuje na materijalizam kao najveću opasnost naše duhovnosti. Isus je često govorio o novcu i materijalnim vrijednostima. Upozoravao je na pohlepu, sebičnost i druge životne anomalije koje su vezane uz novac i materijalne vrijednosti. Mnogi ljudi ponekad toliko prenaglašavaju neke Isusove izjave, kao npr. „Lakše je devi proći kroz iglene uši nego bogatome u Kraljevstvo nebesko,“ da se stječe dojam kako je Isus imao nešto protiv bogatih i bogatstva. Međutim, to je površno gledanje, jer Isus nije nikada govorio protiv samog bogatstva, već protiv idolopokloničkog odnosa prema njemu.

U Isusovo vrijeme Izraelci su imali specifičan problem. Nad njihovom narodnom samoupravom bili su Rimljani koji su ih pritiskali nekim porezima i nametima. Oni su ih smatrali neprijateljima i utaja poreza koje su trebali davati Rimljanima smatrao se herojskim činom hebrejskih domoljuba. U toj svojoj gorljivosti, otišli su toliko daleko da su službenu monetu koju su postavili Rimljani smatrali toliko nečistom da su za hramske potrebe imali hramsku monetu. Tko je god htio dati dar u Hramu, ili je trebao platiti neki hramski porez (a i to su uredno skupljali) trebao je izvršiti zamjenu rimskog novca u hramski. Naravno, bila je to prigoda za dodatnu zaradu mjenjača i hramskog osoblja na takvim mjenjačkim poslovima i transakcijama.

S jedne strane misleći kako i Isus osuđuje i mrzi Rimljane, a s druge strane u želji da ga iskušaju i uhvate u zamku da ga osude jednog su dana ti učitelji Zakona postavili Isusu pitanje: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?«

Ovi učitelji Zakona su pretpostavljali kako će Isus naletjeti na njihov trik i da će, kako bi se dodvorio narodu kome je rimski porez bio izuzetno težak namet, osuditi davanje poreza Rimljanima. Na taj način bi ga mogli predati Rimljanima sa optužbom da podriva narod protiv njih. Međutim Isus je imao sasvim drugi stav po pitanju Rimljana. On je Rimljane ljubio. I za njih je došao umrijeti kako bi ih spasio. Za Isusa rimski jaram nije bila najgora stvar koja im se dogodila. Daleko veći problem izraelski narod je imao s jarmom grijeha. Za Isusa, nisu rimljani bili na vlasti zbog svoje snage, pameti ili nekih drugih političkih poteza, već zbog toga što im je to Bog dao. Koliko god, površno gledano, da su svi stenjali pod Rimljanima, činjenica je da su baš oni stvorili neke određene okolnosti koje su stvorile pretpostavke za napredak evanđelja. Kao prvo sam car je izdao proglas zbog kojeg sveti Josip morao doći s Blaženom Djevicom Marijom u Betlehem gdje se rodio Isus i  na taj način ispunio proročanstvo. Za vrijeme rimskog carstva društveno politička situacija je bila prilično globalizirana. Helenska kultura je pogodovala da većina ljudi pored svog materinjeg jezika govore grčki. U okviru rimskog carstva koje je zauzimalo ogromni prostor tadašnje Europe, Azije i Afrike bila je velika migracija ljudi. Sve to omogućilo je širenje evanđelja. Čak i progoni koje su Rimljani provodili nad kršćanima bili su doslovno stimulans za napredak prve kršćanske crkve.

Biblija je na puno mjesta ukazala kako je Bog taj koji drži povijest u svojoj ruci. Skoro dva stoljeća prije, Bog je preko proroka Izaije najavio dolazak na vlast perzijskog kralja Kira. Nevjerojatna stvar. Perzijski kralj Kir bio je mnogobožac. Nije poznavao Jahvu, jedinog i pravog živog Boga, a baš njega Bog naziva svojim pomazanikom. Dok je Kir mislio da su slavne pobjede koje je uspio izvojevati rezultat hrabrosti i izvanredne dobre ratne organizacije i taktike, skoro dvjesto godina prije Bog kaže da su one rezultat Božje misije koju vodi na zemlji radi provedbe plana s Izraelskim narodom radi ostvarenja konačnog cilja a to je dolazak Isusa Krista u misiji spašavanja čovječanstva. Ne mogu si zamisliti kako se Kir osjećao kada su mu tadašnji hebrejski  intelektualci pročitali to proročanstvo.

Svakako, ne mislim reći kako je Božja volja da bude rat i da se ljudi ubijaju, ali želim naglasiti da čak ni u takvom kaosu, sudbina čovječanstva Bogu ne ispada iz kontrole. Razmišljam ponekad o nekim političkim sustavima i pitam se koju korist Bog od njih ima. Npr.  Albanija je preko četrdeset godina bila hermetički zatvorena za bilo kakvu vjersku aktivnost. Pitao sam se tada nije li to za Boga izgubljeno vrijeme. Tri godine nakon njihovog otvaranja prema svijetu, bio sam u Albaniji gdje sam učestvovao u nekoj humanitarnoj misiji. U kontaktu sa tim ljudima, shvatio sam da je religija izvanredno funkcionirala u ilegali. Ljudi koji su bili vjernici, nije ih pokolebao diktatorski sustav Envera Hoxhe. Za sve to vrijeme Bog je u Albaniji imao svoj narod koji mu je bio vjeran. Koliko god Enver Hoxa nastojao djelovati protureligijski, ono što je uspio napraviti je da otupi oštricu svih oblika vjerskog fundamentalizma, posebno islamskog koji je počeo napredovati u četrdesetim godinama. Drugu stvar koju je uspio napraviti je stvoriti religijski vakum koji je nakon otvaranja Albanije počeo uvlačiti doslovno sve što mu se ponudi. Mislim da su se kršćani vrlo dobro organizirali i popunili u Albaniji taj vakum.  

Bog je taj koji upravlja poviješću i nijedna okolnost ma kako nam se činila kaotična nije toliko kaotična da ju Bog ne kontrolira. Bog istovremeno akceptira slobodu izbora pojedinaca, naroda i njihove vlasti, ali će svaku okolnost upotrijebiti za napredak evanđelja.

Nedavno mi se jedan prijatelj žalio na tešku ekonomsku situaciju u zemlji i probleme koje oko toga ima. Žalio se je na predstavnike vlasti, na loše Zakone i sve ostalo što mu u životu stvara probleme. Pitao sam ga tada;

„A daje li ti ova vlast daje mogućnost da slobodno ispovijedaš svoju vjeru i da o njoj možeš posvjedočiti drugima?“

„Pa naravno!“ odgovori on. „Njih to ne zanima.“

„Onda ova vlast ispunjava Božji naum da ti omogući slobodan duhovni razvoj,“ rekoh mu.

Jasno je da bi vlast trebala da misli o narodu i njegovom općem dobru, jer ona predstavlja narod. Ako to ne radi, tada će za to Bogu odgovarati, jer koliko god se mi hvalili da smo vlast postavili demokratskim izborima, činjenica je da su oni došli na vlast zahvaljujući Božjoj milosti. Mnogi zastupnici u Saboru su toga svjesni. Neki su mi to osobno potvrdili. Zbog toga vjerujem da je Bog još uvijek zainteresiran za nas kao narod. Stoga Biblija daje jasan naputak i po pitanju poreza. Isus kad je rekao; »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.« je smatrao da je novac koji treba vratiti državnim institucijama njihov novac koji im s pravom pripada. Stoga bilo kakva utaja poreza znači doslovnu krađu.

Sveti Pavao je pisao o odnosu prema vlasti. On je uvijek vlast smatrao kao Božje predstavnike na zemlji čiji je zadatak da sankcioniraju one koji čine zlo. On je pisao: Svaka duša neka se podlaže vlastima nad sobom. Jer nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene. Stoga tko se suprotstavlja vlasti, Božjoj se odredbi protivi; koji se pak protive, sami će na se navući osudu. Vladari doista nisu strah i trepet zbog dobra, nego zbog zla djela. Hoćeš li se ne bojati vlasti? Dobro čini pa ćeš imati pohvalu od nje! Ta Božji je ona poslužitelj – tebi na dobro. Ako li zlo činiš, strahuj! Ne nosi uzalud mača! Božji je ona poslužitelj: gnjev njegov iskaljuje na onome koji zlo čini. Treba se stoga podlagati, ne samo zbog gnjeva nego i zbog savjesti. Zato i poreze plaćate: ta službenici su Božji oni koji se time bave. Dajte svakomu što mu pripada: komu porez – porez, komu carina – carina, komu poštovanje – poštovanje, komu čast – čast. Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon.  Rimljanima  13, 1-8

Mnogi misle kako su stručnjaci u utaji poreza. Međutim, kada ih porezni inspektori otkriju, nakon sankcije koju dobiju plaćaju porez iz straha od kazne. Ali ono što je najžalosnije, mnogi misle da Boga mogu zakidati. Danas na žalost mnogi kršćani zakidaju Boga a da toga nisu ni svjesni. Oni proživljavaju isto iskustvo kao Izraelci četiri stoljeća prije Krista u vrijeme proroka Malahije. Preko proroka Bog im je uputio opomenu: Smije li čovjek varati Boga, a vi mene varate i još pitate: ‘U čem da smo te varali?’ Eto, u desetini i u prinosu. Prokletstvom ste opterećeni; jer me varate vi, sav narod. Malahija 3, 8.9. (Šarić)

Danas će mnogi tvrditi kako su teška vremena. To je u neku ruku i istina. Međutim postoji Božje obećanje da će On brinuti o nama. Radeći svoj posao zarađujemo za svakodnevni život. Kada dobijemo plaću zaboravljamo da je to sve Božji novac i da bi u znak priznanja kako je to Božji novac Bogu trebali vratiti desetinu. Oni koji imaju malu plaću ili mirovinu izgovarat će se kako je to toliko malo i da s time jedva prežive i nemaju desetinu da vrate Bogu, jer im onda nedostaje za njihove potrebe. Mnogi se tada pozivaju na Novi zavjet tvrdeći da je desetina starozavjetna uredba. Oni tada previđaju činjenicu da je novozavjetna uredba radikalnija. U Novom zavjetu se traži sve. Siromašna udovica je dala samo dva novčića ali to je bilo sve što je imala. Kada je Isus nekog pozivao da ga slijedi, tražio je da proda sve i podjeli siromašnima. Prvi kršćani su prodavali svu imovinu i davali su je u Božje djelo. I danas to načelo vrijedi. Novac koji zaradimo je u cijelosti Božji.

Na žalost, mi postupamo s tim novcem na način da ga Bog ne može blagosloviti. Ukoliko Bogu ne vratimo desetinu, tada nas Bog ostavlja da se sami borimo sa siromaštvom i neimaštinom. Bog nam se nikada ne želi nametati. Mi smatramo da je nemoguće preživjeti sa sedamsto ili tisuću kuna mjesečno, ali to Bog ne smatra. Isus je sa pet kruščića i dvije ribice nahranio pet tisuća ljudi. Vratimo Bogu Božje, i tada ćemo moći reći Bogu: „Bože na tebi je red da mi omogućiš da preživim s ovim ostatkom.“

Upravo zbog istog razloga, Bog je opomenuo i drevne izraelce: Donesite čitavu desetinu u riznicu da u mojoj kući bude hrane. Tada me iskušajte – govori Jahve nad Vojskama – neću li vam otvoriti ustave nebeske i neću li izliti na vas punom mjerom blagoslov, Malahija 3, 10.

To je poruka koju i nama poručuje. Desetina je jedino mjesto gdje ga možemo iskušati. Oni koji su u tome iskušali Boga imaju predivna iskustva s njim. To je poziv koji je i nama upućen. Probajmo vidjeti jeli to funkcionira. Ako je to Božje obećanje, tada to sigurno funkcionira.

Kada je Isus dao odgovor svojim kušačima: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.« tada je zvanično poručio i nama da se oslobodimo bilo kojeg oblika sebičnosti. Isus je dao izvanrednu univerzalnu formulu koja bi trebala biti naša osobna životna odluka: Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Matej 6,33. Neka nam ta poruka svakog dana ulijeva hrabrost i ostvari željeni mir i sigurnost u životu.  Bog je taj koji će brinuti o nama i stoga nemojmo se bojati svoju nesigurnu budućnost staviti u sigurne Božje ruke.

Zvonko Presečan