Križni put, Put križa – lat. Via crucis; Via dolorosa – Bolni put. u Katoličkoj crkvi je pobožnost na spomen Isusove muke u nizu od četrnaest slika ili rezbarijâ u postajama, koje prikazuju put što ga je Krist prešao od Pilatove osude do polaganja u grob. U novije vrijeme dodaje se i petnaesta postaja Križnoga puta – Isusovo uskrsnuće, jer sve ne završava u grobu nego se nastavlja u novom životu uskrsloga Krista. U pobožnosti Križnoga puta vjernik ili skupina vjernikâ idu od postaje do postaje izgovarajući molitve i meditirajući o pojedinim događajima iz Kristova života i njegovoj muci.

Pobožnost ima korijene u 4. i 5. stoljeću kad su hodočasnici u Jeruzalemu častili mjesta Isusove muke. U današnjem obliku Križni put je nastao u 12. stoljeću u doba križarskih ratova za oslobođenje svetih mjesta od muslimanske okupacije, kad je više vjernika hodočastio u Jeruzalem. Za one koji nisu mogli otputovati u Svetu Zemlju, franjevci su u 14. stoljeću podizali «Križne putove» po Italiji, Španjolskoj i Francuskoj. Pobožnost Križnoga puta osobito je raširena u vremenu kada su sveta mjesta u Jeruzalemu, bila zauzeta od muslimana i kada je rijetko tko mogao na njih hodočastiti. Vrlo brzo pobožnost se proširila po cijelomu kršćanskomu svijetu. U Jeruzalemu gdje su se događaji Isusove muke i smrti odvijali slijedio se Isusov hodočasnički put i pri tomu zadobio potpuni oprost. Njega su zadobivali i svi oni koji su pobožno uz molitvu prešli Križni put od četrnaest postaja. Broj postajâ Križnoga puta kroz povijest je bio različit od sedam do tridesetak, a u 18. stoljeću se ustalio na četrnaest postaja.

Između postajâ obično se pjeva po jedna strofa srednjovjekovnoga himna «Stabat Mater dolosa» («Stala Majka pod raspelom», «Stala plačuć tužna Mati», a kod nas «Rascviljena Majka staše»). Prikazivanjem prizorâ Isusove muke i smrti htjelo se na neki način prenijeti i oživjeti sveta mjesta s postajama iz Jeruzalema u crkvama, prirodi na brdima tzv. Kalvarijama i drugim mjestima. Križni put je pobožnost koja se može oblikovati, kreirati i mijenjati prema prilikama, zahtjevima, mjesnim običajima i ciljevima, a Crkva ga preporuča kao molitvu prije svete Mise za uvod – umjesto pokorničkoga čina, dok su pape za obavljanje Križnoga puta vjernicima dali posebne oproste.

 

fra Mate Tadić,OFM

PODIJELI