U Novom zavjetu je opisan jedan čovjek koji je u istinu bio kontraverzna ličnost. Veći dio Novog zavjeta obuhvaćaju knjige koje je on napisao. Bio je to apostol Pavao, koji se je prije obraćenja zvao Savle. O sebi on vrlo kratko piše: “Ja sam Židov, rođen u Tarzu cilicijskom, ali odrastao u ovom gradu, do nogu Gamalielovih odgojen točno po otačkom Zakonu; bijah revnitelj Božji kao što ste svi vi još danas. Djela 22,3. Očito je kao dječak pokazao veliku inteligenciju i želju za učenjem. Prošao je sve stupnjeve školovanja. Kod oca je stekao vještine u vrlo unosnom zanatu s kojim mu se otac bavio u proizvodnji šatora. Budući da je bio bogat, mogao je nastaviti školovanje. Njegov je otac očito gajio vrlo stabilne i dobre veze sa matičnom domovinom i s Jeruzalemom. Za svog sina uspio je osigurati najbolje školovanje kod najpoznatijeg židovskog rabina Gamaliela. Gamaliel je bio vrlo ugledni rabin, po svjetonazorskoj orijentaciji bio je farizej i k tomu zbog svoje učenosti i sposobnosti, obnašao je službu vijećnika u Velikom vijeću ili Senhadrinu.
Upravo u vrijeme kada je Saul ili Savle završio školovanje kod Gamalijela, pokazao se veoma sposoban i oštrouman. Nastojao je prevazići svog učitelja. Njegov učitelj je bio mudar čovjek, ali očito već star, a Saul, mlad, perspektivan i pun elana. Baš u to vrijeme pojavila se neka sljedba koja je tvrdila da je neki Isus iz Nazareta Mesija i da su se ispunila proročanstva. Ono što je najgore sljedbenici te sljedbe tvrdili su da su svećenici i narodni prvaci odgovorni za smrt tog Isusa iz Nazareta. Ono što je najgore, odbijali su tradiciju i citirali su proročanstva da bi dokazivali svoje tvrdnje i vjerovanja. Bilo je to nešto što je totalno odudaralo od hebrejskog tradicionalnog sustava. Zbog njih je cijeli sustav bio u opasnosti. Bio je u opasnosti hram, a on je bio zaštitni znak hebrejskog naroda, a za djelatnike hrama fantastičan izvor prihoda.
U borbi protiv te sljedbe, Saul je bio valjda najvatreniji. Istina, među tom Isusovom sljedbom su se događala i neka čuda, ali Saul je vjerovao da se radi o manipulacijama i svako popuštanje i vjerovanje u to smatrao je slabošću. Desi se na primjer da ti Isusovi sljedbenici budu zatvoreni, a za kratko vrijeme nekim se čudom oslobode. Svi pričaju o nadnaravnoj stvari, jedini Savle vjeruje da se radi o uroti jer očito ta sljedba ima u sistemu nekoga tko im pomaže. Umjesto da zbog znamenja koje se dogodilo stvar preispita, za njega je to samo još veći razlog za progon pripadnika te sljedba.
Istina, nije on morao biti toliko gorljiv u tom progonu. Kao vrstan farizej poznavao je proroštvo. Mogao je on provjeriti baš sve o tom Nazarećaninu, i uvjeriti se jeli On u istinu obećani mesija. Čak što više na to ga je potakao i njegov profesor i mentor Gamaliel. Nakon spomenutog incidenta kada su učenici izašli iz zatvora pored jakih straža, na sjednici Velikog vijeća iznio je vrlo jaki i značajan argument protiv bilo kakvog progona. O tome Biblija piše:
Ali ustade u Vijeću neki farizej imenom Gamaliel, zakonoznanac, kojega je poštovao sav narod. On zapovjedi da ljude načas izvedu pa će vijećnicima: “Izraelci, dobro promislite što ćete s tim ljudima. Ta prije nekog vremena podiže se Teuda tvrdeći da je netko, i uza nj prista oko četiri stotine ljudi. Bi smaknut i sve mu se pristaše razbjegoše i netragom ih nesta. Nakon toga se u dane popisa podiže Juda Galilejac i odvuče narod za sobom. I on propade i sve mu se pristaše raspršiše. I sad evo kanite se, velim vam, tih ljudi i otpustite ih. Jer ako je taj naum ili to djelo od ljudi, propast će; ako li je pak od Boga, nećete ga moći uništiti – da se i s Bogom u ratu ne nađete.” Djela 5,34-39.
Mislim da je ovo vrlo značajan trenutak koji hebrejski prvaci dobivaju od ovog doista mudrog čovjeka. Oni rješavaju neke probleme i bore se protiv ljudi koji drukčije misle od njih, koji sebe smatraju dominantnom čak i vladajućom većinom. Trebali se protiv njih u opće boriti? Ti ljudi ne stvaraju nikakav nered. Nema kod njih fizičkog nasilja, koji je onda razlog zbog čega bi se protiv njih trebalo boriti. Gamalielov savjet je da se kane takve borbe, jer postoji opasnost da se i s Bogom možemo naći u ratu.
Zašto ljudi često stupaju u oštru borbu protiv ljudi koji o duhovnim stvarima misle ili govore drukčije od uobičajenog i dominantnog stava. Možda nam se čini da mi nikada nikoga ne bi progonili, ali dali je to baš tako, odgovorit ćemo na kraju. Iz Pavlovog iskustva, i iskustva nekih drugih ljudi probajmo odgonetnuti zašto ljudi progone druge ljude, koji su za to razlozi te da nismo i mi u opasnosti upasti u istu zamku.
Strah od Božje prisutnosti
Prvi problem koji mi se čini prisutnim, nazvao sam ga; Strah od Božje prisutnosti. Realno bi bilo za očekivati da nakon susreta s ljudima koji imaju drukčiji stav, i neki nam pokazatelji ukazuju da bi mogli biti u pravu, jednostavno se natjeramo da revidiram svoj duhovni stav. Ako ga revidiram, postoji opasnost da saznam kako sam u krivu. Ako sam u krivu, tada bi se morao mijenjati, a svaka promjena donosi neizvjesnost jer ima nešto nepoznato. Moj mi je stari stav poznat. Znam točno što mi on donosi, tj koje su njegove prednosti, a koje nedostaci. On dobro funkcionira (barem tako mislim) i ne želim se po tom pitanju mijenjati. Moj mi stav stvara određenu ugodu, i nitko mi ne treba govoriti što je za mene dobro ili nije dobro.
Međutim, osnovno pitanje je, zašto se dobro osjećam u svom starom poznatom stavu? Moguće da sam u pravu, ali moguće je da me taj stav odvaja od Boga, ili me drži na jednoj sigurnosnoj distanci od Njega. Mi se izmičemo od Božje prisutnosti, za to što u svojoj podsvijesti od nje imamo strah.
Bojim se da se često odnosimo prema sebi i svojim stavom prema Bogu nekom pobožnom iluzijom. Pobožna iluzija je da ja ustvari sam sebe uvjeravam kako želim biti u Božjoj prisutnosti, uvjeravam samog sebe kako mi Božja prisutnost nedostaje, kako ja ustvari želim da s Njim imam neku osobnu zajednicu. Nedostaje mi jedino ta ispravna tehnika, ili ispravna metoda. Kada bi me netko naučio kakvom metodom ili tehnikom to ostvariti, to bi mi sigurno u životu funkcioniralo.
Dali je to istina? Kada bolje pogledam, postajem uvjeren da je ispravna tehnika drugorazredni, čak i trećerazredni problem. Naš temeljni problem je u tome, da naše srce ne samo da ne gori, već je također i sporo da povjeruje. Više volimo te vanjske manifestacije, te teatralne manifestacije svetosti i pobožnosti, ali kao da nam ne prija stvarni sveti život. Duboko u našim kostima, pomiješanima s našom krvlju, snažan kao naš instinkt, je strah od Gospodina Boga, strah od Božje prisutnosti. Prirodno, u našoj osnovi je želja pobjeći, da nas Bog ne vidi, da nas ne prekorava. Razumski smo svjesni da trebamo tražiti načina za zajednicu s Bogom i iskreno prijateljstvo s Njim. Na tome se trudi taj zdraviji, taj ljepši dio naše unutrašnjosti, to goruće srce.
Bojim se da smo sve više svjesni toga da u sebi nosimo taj tamni podsvjesni strah od Boga. Taj nas strah tjera da se od Boga držimo što dalje. Možda i ne tako najdalje. Mi volimo nekakav odjek, neku sjenu našeg Boga. Mi bi rado Boga vidjeli, ali tako nekako, iz neke sigurnosne udaljenosti. Mi bi rado slušali njegov glas, ali ne kao glas groma, već kao neku tihu jeku, negdje sa pristojne udaljenosti.
To je rezultat naše grešne prirode i pada u grijeh. Knjiga postanka 3 poglavlje to izvanredno objašnjava. Prirodna reakcija čovjeka koji zgriješi je sakrit se u neko skrovište i pokrit se smokvinim listom.
Zanimljiv mi je taj mehanizam pada u grijeh. Bog čovjeku nudi to sve najljepše, život, smisao života, život u punini, i sve to nudi mu kao dar. A čovjek si dozvoli da ga đavo uvjeri da izmjeni taj svoj stav prema Bogu, i da se prema Bogu ne odnosi kao primalac tog dara, kao obdareni, već da bi išao i te Božje darove si uzeo, i tako bi postao uzurpator.
Ne znam dali primjećujete, da čovjek koji ne prima Božju milost, obavezno kao po nekom zakonu, počne svoju vrijednost, smisao svog života, svoju životnu puninu, vezivati uz postignuća onoga što je uspio uzurpirati od Boga, što je uspio sam proizvesti. Takav čovjek u pravilu vidi svoju vrijednost u svojim postignućima, u tome što ispunjava određene kriterije, gdje ispunjava određene zahtjeve.
Učenje o opravdanju vjerom, koje je rješenje našeg spasenja, čini mi se da je za nas vjernike najnerazumljivije biblijsko učenje, za to što se to protivi svemu što je u nama, svemu što u nama stvara naša grešna priroda. Mi spasenje ne želimo kao dar. Mi spasenje želimo uzurpirati. Mi spasenje želimo zaslužiti. Za primanje nezasluženih Božjih darova mi kao prvo nemamo mjesto u svojoj glavi gdje bi ih spremili, a kada to na neki način i shvatimo, tada nas to u dubini našeg srca vrijeđa. To je nešto što nam je strašno neprirodno, nešto što je protiv naše taštine, protiv našeg ponosa. Mi više volimo tako neki sistem zasluga. Od Boga ću dobiti ono što zaslužim, a ono što zaslužim, opet ću dobiti od Boga. Nikakav dar, nikakva milost.
To je duhovnost slična nekom životu izviđača. „Recite mi što moram činiti da bi bio ispravan izviđač, i ja ću to raditi. Imat ću tabelu s popisanim zadacima, i kvačicama ću označavati ispunjene zadaće. Živjet ću život po propisu. Kada to ispunim, onda postajem uzorni izviđač.“ Analogno tome, „Recite mi što Bog od mene traži, i ja ću to ispuniti. Želim znati da sam ispravan čovjek.“
To ima praktično puno posljedica. Jedna takva posljedica je u istinu tragična, jer takav čovjek je uvijek nesretan, zato što uvijek osjeća da to što proizvede nije ono pravo. Takav čovjek uvijek prema drugim ljudima je agresivan, zato što to učenje o vlastitoj pravednosti je temeljem religijske nesnošljivosti koju progoni. Ukoliko je princip da bih se ja držao određene linije, onda je potpuno logično i zakonito da moram učiniti sve da bih se tih pravila držao, a onda moram učiniti sve da bi se i drugi ljudi toga držali. Svatko tko to ne radi kao što ja to radim, taj je loš, jer samo ja to radim ispravno.
Jednom su pitali jednu vjernicu, kakvi su vjernici u njenoj crkvi? Ona je odgovorila, „svi su nekakvi, jedini smo mi kako treba.“ „Upravo tako kako sam ja to razumio, kako sam ja to shvatio, to je ispravno, a ako to radite drugačije, tada ste vani, tada ste mimo sustava. Ako se to ne može riješiti nekim normalnim načinom, riješit će se silom. Ukoliko treba upotrijebiti i fizičku silu, i to će se uraditi, samo da se uradi tako kao što ja mislim.“
Tu još može biti i druga tragična posljedica nerazumijevanja Božje milosti, i ne prihvaćanje Božjeg opravdanja kroz vjeru. On u nama stvara mučenički kompleks. Ukoliko sam odgovoran za svoj život, zašto bi onda trebao prihvatiti Božju milost? Tada bi morao priznati da je Bog odgovoran za moj život, a to ne mogu dozvoliti, jer ja to moram imati u svojim rukama. Ukoliko sam odgovoran za svoj život, i u tome ne uspijem, tko je onda kriv? Ukoliko mi ne uspije osvjedočiti Boga kako sam dobar, tada ću pokušati uvjeriti druge ljude kako sam jadan i nisam za to kriv. „Svi su loši.“ Govorili bi. „Svi oko mene to rade loše, svi me vrijeđaju. Ja sam tako jadan. Ja sam to tako dobro mislio. Ne vidite li kakav sam ja mučenik.“ To su samo simptomi stvarnosti, kada čovjek ne shvati Božju milost. Kada ne shvati što su Božji darovi. Ne želi biti darovan, želi biti uzurpator. Ja to želim zgrabiti. To je jedan od razloga zašto se bojimo Boga i Njegove prisutnosti.
Ta pobožnost u kojoj dominiraju pravila, ona je mjerljiva. Tu možete reći tko više, a tko manje pripada Bogu. Međutim, postoji li u opće takva mogućnost. Roditelji koji imaju djecu, mogu li svoju djecu drukčije vrednovati i reći da je netko zato što više ili manje doprinosi da je on više ili manje njegovo dijete. Siguran sam da tako nešto ne postoji. Djeca ili jesu ili nisu djeca svojih roditelja. Čak što više, ona su djeca svojih roditelja i onda kada ih se roditelji ili djeca odreknu.
Poljuljani ponos
Drugi problem koji mislim da u takvim slučajevima dominira, a usko je povezan s prvim, to je ponos. Tko meni može reći da ne radim dobro? Tko me može uvjeriti da nešto što je funkcioniralo stoljećima odjednom ne valja? Svako drukčije mišljenje ili svaki stav koji nije kompatibilan s mojim, on ugrožava moj ponos. Ako mi je ugrožen ponos, ugrožena mi je čast, a čast je nešto što je gotovo u svim kulturama vrjednije od života. Svaki onaj koji bi poljuljao tu moji čast, protiv njega se treba boriti svim sredstvima. Možda nam zakoni države u kojoj živimo neće dozvoliti da se fizički obračunavamo sa neistomišljenicima, ali verbalno nasilje nam je uvijek na raspolaganju. Mogli bi to nazvati duhovno cipelarenje.
Ugrožavanje moći
Slijedeći, a možda i najvažniji problem koji navodi ljude da se obračunavaju sa svojim neistomišljenicima je strah od ugrožavanja moći. Moć je nešto čudno, nešto neobjašnjivo. Pogledajte danas političare koji su spremni se spustiti i na manju plaću, ali žele biti političari. Njihova pozicija u vlasti im daje moć. Kada čovjek ima moć, ljudi ga slijede. Netko je rekao: „bolje je imati jedan gram vlasti nego tri kilograma pameti.“
Taj primjer najbolje pokazuje Isusovo suđenje i odnos svećenika spram Isusa. Stoga glavari svećenički i farizeji sazvaše Vijeće. Govorili su: “Što da radimo? Ovaj čovjek čini mnoga znamenja. Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u nj pa će doći Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto i narod! A jedan od njih – Kajfa, veliki svećenik one godine – reče im: “Vi ništa ne znate. I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne! Ivan 11,47-50.
Ovo kao da je školski primjer straha od gubitka moći. Nije važno što je istina, nije važno što je pravo, nije važno što je suštinski u interesu šire društvene zajednice. „Ako sam ja došao na vlast, nije čak ni važno kako, onda sam ja Bogom dan da tamo i budem. Svatko tko bi ugrozio moj položaj, taj ugrožava cijeli narod kojeg ja predstavljam, a svaki takav je neprijatelj kojeg treba eliminirati. Najednom taj žar i akcija u borbi protiv neistomišljenika dobiva viši nivo. Ukoliko se to radi u crkvi Božjoj, tada to dobiva i duhovnu dimenziju. Jer revnost za kuću tvoju jede me, i na me pada grdnja grditelja tvojih. Psalam 69,9. kaže psalmista. Čak je to moguće i biblijski opravdati.
Mislim da je ovaj posljednji razlog bio razlogom Saulovog progona Isusovih sljedbenika. Odjednom je nastajalo sve više i više pristaša ove sljedbe, a sa svakim prelaskom u sljedbu, slabio je utjecaj vladajuće klike.
Možda Savlovo ponašanje u nama producira određena pitanja. Kako je moguće da jedan tako inteligentni čovjek kao Savao može toliko biti gorljiv u tako lošoj stvari. Interesantna je stvar, da progoni i ubijanja ljudi nikada se ne rade gorljivije ukoliko se ne rade u Božje ime. Zamislite samo koliko je ljudi izgubilo glave samo za to jer su njihovi progonitelji navodno to činili u Božje ime. Kada netko želi dodati žar u borbi protiv nekog, on ga mora dovesti u situaciju da sam povjeruje kako to radi u Božje ime.
Meni osobno i nije toliko veliki problem da bi me netko progonio zbog različitog stava. To je ipak stvar s kojom nemam problema ukoliko mi je ispravan odnos sa Bogom. Međutim, moj je problem da sam ne postanem progonitelj. S jedne strane kao kršćaninu i kao čovjeku, dužnost mi je spriječiti zlo, bilo verbalno ili fizičko, koliko do mene stoji. S druge strane opet postoji opasnost da u susretu sa drukčijim stavovima sam postanem progonitelj. Koji je jedini lijek da se donese ispravna odluka.
Mislim da je jedini lijek koji je rekao farizej Gamalijel. Ustvari, on poziva da se preispita djelovanje ove sljedbe, kako se ne bi slučajno dogodilo „da se i s Bogom u ratu ne nađemo.“
Ne mislim da moramo odustajati od stava kojeg smo stvorili, to nikako. Naprotiv u svom stavu moramo biti utvrđeni. Međutim, možda je toj našoj spoznaji donijelo nešto vrijeme, a ne Biblija. Ponekad je dovoljno da neku stvar ponovimo nekoliko puta te ćemo i sami povjerovati kako je to istina. Vjerujem da nam Bog ponekad dozvoli da nam u život dolaze ljudi s raznoraznim idejama i različitim stavovima. U tom slučaju dužnost bi nam bila sve provjeriti. Pokušati utvrditi jeli naš stav stoji na dobrim temeljima, tj. na Bibliji.
Ono što primjećujem kod Savla, bilo je da je Bog sam morao intervenirati na njegovom obraćenju. Zanimljiv mi je način na koji Bog to radi. Očito je kod Savla bio prisutan ponos koji je dominirao u njegovom karakteru. Po svom profilu osobnosti je bio usmjeren na cilj i kao takav ljudi su mu bili samo sredstvo za postizanje tog cilja. Sam Krist morao je intervenirati i riješiti Savlov problem. Nekako mi se čini da je Savle imao sve dobre osobine koje bi trebale biti karakteristika Božje djece, pogotovo one koji su vođe u Božjem djelu, jedino (da usporedim to s matematikom) je imao negativan predznak. Da bi dobio pozitivan rezultat, Bog ide s njim također negativno.
Pročitajmo to izvješće: Savao pak, sveudilj zadahnut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim, pođe k velikomu svećeniku, zaiska od njega pisma za sinagoge u Damasku, da sve koje nađe od ovoga Puta, muževe i žene, okovane dovede u Jeruzalem.
Kad se putujući približi Damasku, iznenada ga obasja svjetlost s neba. Sruši se na zemlju i začu glas što mu govoraše: “Savle, Savle, zašto me progoniš? On upita: “Tko si, Gospodine?” A on će: “Ja sam Isus kojega ti progoniš! Nego ustani, uđi u grad i reći će ti se što ti je činiti.
Njegovi suputnici ostadoše bez riječi: čuli su doduše glas, ali ne vidješe nikoga. Savao usta sa zemlje. Otvorenih očiju nije ništa vidio pa ga povedu za ruku i uvedu u Damask. Tri dana nije vidio, nije jeo ni pio. (Djela 9,1-9.)
Bog je Savla morao poniziti. Doslovno ga je bacio u prašinu. Objavio mu se i ono što me najviše zadivljuje u toj Kristovoj poruci, to je ta Kristova milost. Zamislite da vas netko progoni i uspijete ga svladati, naša prva reakcija bi bila da ga se riješimo trajno. Međutim Bog daje novu priliku. I ne samo to On u tom poslu upotrebljava čak i njegove neprijatelje. Pitam se nekada zašto Bog odmah nije Savlu rekao što mu je činiti. Umjesto toga on angažira Ananiju, čovjeka po kojeg Savle dolazi da ga svezanog vodi u Jeruzalem.
Mislim da je tu Bog postigao više ciljeva. Jedan od tih ciljeva je da Savla još više ponizi. Mislim da nema većeg poniženja nego kada u nevolji i bezizlaznom stanju vam pomažu vaši neprijatelji. Gladuje li neprijatelj tvoj, nahrani ga kruhom, žeđa li, napoj ga vodom; Jer tako zgrćeš živo ugljevlje na glavu njegovu, i Gospod će ti to platiti. Mudre izreke 25,21-22. Stvarno čudna logika za borbu protiv neprijatelja.
U selu gdje sam živio prije 50 godina, u Slavoniji doselio je jedan osvjedočeni kršćanin. Budući da njegov susjed to nije bio, nije baš bio dobro prihvaćen. Kada god bi imao priliku, susjed mu je pakostio kako bi ga što više ponizio. Ovaj susjed kršćanin je govorio: Ubit ću ovog starog đavla koji je u njemu.“ Jednog dana je došla prilika da se i posvađaju kako treba. Razlog svađe je bio što je ovom susjedu izašlo prase iz svinjca i otišlo u vrt susjeda kršćanina te mu razrovalo vrt. Ovaj je uzeo štap i otjerao prase, naravno udarajući ga . Kada mu je prigovorio zbog toga što ne pazi dali mu je svinjac zatvoren, drugi se susjed toliko uvrijedio da je s ovim prestao razgovarati. Nije prošlo dugo, ovom susjedu kršćaninu otišla je kokoš u susjedov vrt. Ovaj drugi susjed je to jedva dočekao, uhvatio je kokoš, zavrnuo joj glavu i mrtvu kokoš bacio preko ograde u dvorište svog susjeda. Na prigovor ovog susjeda zbog ubijanja kokoši, došlo je do grozne svađe gdje su pljuštale psovke i uvrede. To je činio svaki puta kada bi se tako nešto dogodilo.
Vrijeme je prolazilo a odnosi su se totalno sledili. Nije bilo ništa što bi ih moglo pomiriti. Jedne kišne jeseni ovaj susjed koji je ubijao kokoši, vozio je drva iz šume. Budući da ceste nisu bile nasipane, već blatnjave, kola su zapala u jednu lokvu i jednostavno nije bilo rješenja da se izvuku. Ovaj čovjek tukao je konje uz psovke i kletve. Konji su se mučili ne bi li nekako izvukli kola iz gliba. Jednostavno više nisu mogli. Posrtali bi i padali u blato, ali kola se nisu ni pomakla. Neposredno nakon toga tuda je prolazio ovaj susjed. Umjesto da se raduje što vidi susjeda u nevolji, on se zaustavio. Ništa nije govorio. Prišao je susjedovim umornim konjima, raspregnuo ih, raspregnuo je zatim svoje konje sa svojih kola, te upregnuo ih u susjedova kola. Ovaj čovjek je gledao bez da progovori ijednu riječ. Ako se itko trebao radovati nevolji, to je trebao biti ovaj čovjek. Međutim umjesto da se raduje on pomaže. Dobro uhranjeni i jaki konji su bez nekih većih teškoća izvukli kola iz blata. Ponovno je stvari vratio u prvotno stanje ne progovorivši ni riječ. Sjeo je u svoja kola i nastavio svojim putem.
Ovaj čovjek je još neko vrijeme stajao u šoku i nije se mogao pomaknuti. Došao je zatim kući i te večeri očito je uspio zgaziti svoj ponos, pokucao je na vrata svom susjedu. Njegovo prvo pitanje bilo je:
„Zašto? Zašto mi činiš dobro kada to ničim nisam zaslužio? Čak što više, pravio sam ti štetu ubijajući ti tvoje kokoši.“ Pitao je ovaj čovjek.
„Pa razlog zašto sam ti pomogao u nevolji je višestruk.“ Odgovorio je susjed. Nekada davno i prema meni netko je drugi pokazao naklonost i ljubav kada sam ja prema njemu bio neprijateljski nastrojen. Bio je to Isus Krist. On me je ljubio i onda kada to ničim nisam zaslužio.“
„Drugi razlog je,“ nastavi ovaj čovjek, „što sam si dao riječ kada sam ovdje doselio da ću ubiti u tebi tog starog đavla, jer život u neprijateljstvu stvarno nema smisla.“
„Međutim tvoj me je postupak toliko zabolio, kao da si mi na glavu metao raspaljenu žeravicu. Ti mi činiš dobro, a ja to ničim nisam zaslužio.“ Reče prvi.
„Da, vidiš, toga se nisam ni sjetio,“ nadoda drugi. „To je točno onaj osjećaj o kojem piše biblija. Međutim možda je to bio razlog da se otopi led koji je karakterizirao naše odnose.“
Nakon dužeg razgovora koji nije više bio neprijateljski ovaj susjed je osjetio da je primio oprost. Na kraju je rekao: „Ako je tvoj Bog takav kakvog ti predstavljaš, ja želim upoznati baš takvog Boga.“
Drugi cilj zašto Bog šalje Ananiju je da praktično pokaže kako oprost i milost praktično funkcioniraju. Nisam siguran da bi Pavle povjerovao u oprost da mu Ananija nije došao.
Treći razlog bi možda bio i zbog Ananije. Ananija je morao srušiti predrasudu koju je imao prema Savlu. Moram vam reći da je to vrlo teško.
Nedavno sam bio u posjeti jednom mom prijatelju, a on vam je pastor u jednoj protestantskoj crkvi i bio sam prisutan kada je čuo vijest kako je jedan vjernik dobio moždani udar. Taj mu je vjernik sa svojom obitelji stvarno učinio puno zla, i posljedice toga nosi još i danas. Iznenadila me njegova reakcija gdje je on pokazao na neki način oduševljenje, jer je vjerovao da je to Božja kazna. Pitao sam ga, želi li ga posjetiti. Naravno, to je odbio. Tada sam mu rekao neka izbriše biblijski tekst koji kaže da moramo ljubiti i svoje neprijatelje. Naš život na ovoj zemlji mora biti takav da ne smije postojati čovjek za kojeg bi mi voljeli da ne bude u Nebeskom kraljevstvu.
Vjerojatno još ima razloga zbog čega Bog upotrebljava ljude, a to ne rade anđeli. Koji god ti razlozi bili oni su odraz milosti, ili čak što više oni su sama milost.
Zamišljam si Savla koji pun revnosti za Crkvu Gospodnju progoni one koji ju potkopavaju. Sreće se s Isusom i shvaća svoju duboku zabludu. On zna da ničim nije zaslužio tu milost. Odjednom mu postaje jasna poruka Njegovog mentora Gamaliela da bi i s Bogom mogao ući u rat. On misli da je na Božjoj strani, a odjednom shvaća da je s druge strane barikade. Možete si misliti samo taj šok, to razočarenje u sebe.
Tko je tomu kriv? Imao je ispravan savjet Gamalijela, nije ga slušao, čak što više činio mu se kao savjet za slabiće, a Savao se nije smatrao slabićem. Sada po Zakonu kojeg je on izvanredno poznavao, on je zaslužio smrt. Umjesto toga, nailazi na milost, i to ne na milost samo Isusa Krista, već na milost i Njegovih sljedbenika. Istina je da je puno vremena moralo proći da bi vjernici stekli povjerenje u Savla, koji je promijenio ime u Pavao. Međutim, to ga nije previše žalostilo. Znao je da je i povjerenje dobio po milosti. On ničim nije to povjerenje zaslužio, već ukoliko mu ga je netko i dao, bilo je to po milosti.
Možda se danas sretnemo sa sličnim problemima. Ponekad nas problemi i životne okolnosti u kojima živimo iskompromitiraju. Poslije toga nam ljudi više ne vjeruju. Ipak znajmo jednu stvar da smo uglavnom to zaslužili. Sve drugo što je pozitivno, bit će milost koju dobivamo.
Druga stvar je da razmišljamo kako tu milost koju nam Krist dao, prenesemo je i damo drugima. To bi trebala biti naša životna preokupacija. Često puta burno reagiramo jer se ne provodi pravda. To je prirodna ljudska reakcija, jer nam je čežnju za pravdom Bog usadio. Međutim ne zaboravimo da pravda nije u našoj nadležnosti. Rijetko kada Bog od ljudi traži da budu oruđe u rukama Njegove pravde, a kada traži to su posebni uvjeti i posebni slučajevi. Međutim, uvijek traži da budemo u Božjim rukama oruđe Njegove milosti. Nemojmo to propustiti, jer je i to milost koju mi sami dobivamo.
Zvonko Presečan
