Bože, kako ovo neugodno zvuči! Ove Stepinčeve riječi mogle bi jako boljeti ovih dana. Iako, ne bi tako trebalo biti. Naprotiv, ovo bi morao biti stalni refren svakodnevnog političkog promišljanja i djelovanja, iznad svih briselskih, njujorških, beogradskih, ili sorošovskih (ili zastupničko-manjinskih), i bili čijih drugih nalogodavanja, piše pater Ivan Ike Mandurić za Mrežalicu.
Ponekad je, valja priznati, to bilo naroda teško osjetiti i znati što bi narod; što mu je na duši. No, postoje i situacije u kojima je, čak ako ste i duhovno pomalo tupi, da ne kažem anemični, nemoguće ne osjetiti to bilo. Primjerice, u vremenu nedavnog nametanja Istanbulske, ili u vrijeme krvave borbe naroda oko promjene izbornog sustava prije četiri godine, kad je bilo naroda progovaralo i preko radnika, i branitelja i studenta, i seljaka, i preko klera; i kad nas je vodstvo HDZ-a doslovno izdalo držeći svijeću SDP-u koji je narodu otimao pravedno izboreni referendum… s tim da je pojam držanja svijeće pomalo podcjenjivački spram svih aktivnosti koje je ondašnji opozicijski HDZ poduzimao kako bi spriječio vlastite glasače i sami narod da govore što misle (baš ovako kako to danas čini opozicijski SDP). I onda su, kao i danas, i SDP i HDZ opstruirali prikupljanje potpisa na sve znane i neznane načine da ti pamet stane.
Važno je, radi istine, kome milo – kome drago, pošteno se prisjetiti kako je u tome prednjačio upravo ondašnji predsjednik stranke g. Karamarko – kako ne bi pomislili da se to događa samo s ovim predsjednikom HDZ-a. Nije, nego je to HDZ-ova tradicija u cijelom posttuđmanovskom periodu, nakon što su narodu stranačke garniture otele stranku, te sada ona služi tome da drži narod daleko od svakog utjecaja i zaglušuje njegov glas dok vlast prima naloge od raznih svjetskih kriminalaca i bandi za koje provode antihrvatsku politiku, posve se oglušujući na bilo naroda, upravo na način koji je pokojni Stepinac tako prezirao: ono, ništarijski; bez sluha i bilo kakvog poštovanja za ono što narod osjeća i hoće, posve ga razvlašćujući, ušutkujući ga, potvarajući na njega, klevećući vlastiti narod, gazeći ga doslovno. Uh, kako mi se to gadi!
Tajna o „ništarijama“ koje ne osjećaju bilo naroda:
Iako to stvarno vrijeđa da gore ne može, pustimo na trenutak osjećaje po strani, pa probajmo uočiti jedan vrlo znakovit fenomen: vlasti ne znaju pretpostaviti ništa drugo nego da Vi koji nešto hoćete i tražite referendume, i ovaj o Istanbulskoj i ovaj o izbornom zakonu,, tek slijepo slušate nekoga tko vama manipulira. Pitate li se, otkuda im takva pomisao? Ne radi li se možda o tome da – budući da većina njih; i „lijevih“ i „desnih“ ne znaju drugo doli provoditi poslove za neke naručitelje – naravno, ni ne mogu zamisliti nekakvo drugačije funkcioniranje nego ono svojstveno njima – poslušničko i nevjerno. Posve okrenuti od vlastitog naroda, ne shvaćaju kako narod jednostavno ne može odustati od toga da Hrvatska bude „ponosna i lijepa k’o u snovima“, za kakvu se umiralo, jer sve što je manje od toga, od zloga je. Ta misao naroda i ono što im je pri srcu, nije pri srcu i političkim vrhuškama. Oni se naprotiv, noći prevrću u postelji ne bi li dokučili neke želje briselske, kao što su nekada beogradske, berlinske, bečke, budimpeštanske … a svijet je velik, i naručitelja će uvijek biti.
Tako blizu a tako daleko.
Vrlo je bolna i tako žalosna i pomisao da, istovremeno, postoji jedan drugi „naručitelj“ nekog političkog programa, a koji je jači i dugotrajniji od svih kojima se klanjaju; posve je čist, moralan i pravedan. Taj naručitelj je njihov vlastiti narod, koji zdušno, ustrajno i nepokolebljivo svo vrijeme pokušava „naručiti„ provođenje domoljubne politike u interesu naroda. No, on desetljećima nije uspio ni doprijeti ni do jedne posttuđmanovske vlasti, iako je stalno dozivao; preko prosvjeda za generale, preko šatora u Savskoj, preko kolone sjećanja u Vukovaru; hoda za život, referenduma o braku, preko prosvjeda za haške uznike, prosvjeda za progonjene Hrvate u BiH…
Gospodo, svo ovo vrijeme u svim tim dozivanjima jedino što je narod tražio jest da vlast koju vam je povjerio, koristite za to da zastupate Hrvatsku, i njezine interese.
Ali niste čuli.
Ništa čuli ni vapaje naroda da se zaštiti dignitet Domovinskog rata, naš narod u BiH kojeg ste ostavili na milost i nemilost … vi uopće nemate pojma koliko narod glasno i bolno viče i maše vam pred očima… Vaše su uši i oči već desetljećima preljubnički odsutne, pa ni ne znate da je narod srcem ovdje, i koliko mu je do svega stalo. A osobito ne znate i pojma nemate kako to sve boli hrvatsku napaćenu dušu, koja nikako odustati ne može.
Možda vam se, u vašem preljubničkom zanosu, učinilo da Hrvatska više ni ne diše i ne osjeća ništa, da ste je dokrajčili. No, ja se bojim da bi se sve lako moglo okrenuti, i da će narod zatražiti račun. Jer on ima pravo znati što se radilo od njegove domovine, i za koga, i za što, i kako, i tko, i kada…
I to vrlo konkretno:
• Tko je naručitelj stalnog obezvrjeđivanja Domovinskog rata?
• Tko je naručitelj usvajanja Istanbulske konvencije i nametanje rodne ideologije??
• Tko je i za koju uslugu naručitelj obezvrjeđivanja hrvatskog gospodarstva?
• Tko je naručitelj projugoslavenskog kadroviranje vanjske politike?
• Tko je bio naručitelj razaranje instituta braka kao zajednice žene i muškarca,
• Tko je naručitelj opstruiranja istrage hrvatskih grobišta i logora Jasenovac?
• Tko je stvarni naručitelj devijantne kurikularne reforme i njezine hitne provedbe?
• Tko je naručio nemar i nehaj oko Hrvata Herceg Bosne?
• Tko je naručio da se glasačka moć od milijun glasova dijaspore svede na samo tri zastupnika?
• Tko je naručitelj marginaliziranja Vukovara; nemara oko Ovčare, nemara oko promocije vitezova Domovinskog rata, populariziranje i rehabilitiranje četništva, progona Thompsona; nebrige oko haške šestorke, zaborava pokojnog Praljka; prodaje Hrvatskih medija; monopola Deutsche telekoma i njegovog planetarnog kriminala; korumpiranost sudstva; kadroviranje ustavnog suda, instaliranja destruktivnih državnih odvjetnika…
Netko je – a mi nismo. Pa moramo znati tko je?
Budući da nam ne želite reći, ne preostaje nam ništa drugo nego pobijediti na referendumu, i izabrati u sabor ljude koji osjećaju bilo naroda – koji nisu „ništarije“, i koji su spremni biti mučenici za svoj narod, za njega sve izgubiti, pa i život ako treba, kao Blago Zadro, i tisuće drugih, i kako je svjedočio sveti Stepinac.
Netko tko se zove hrvatski političar, ispod toga ne smije ići.
Referendum, gospodo – nema druge, zaključuje pater Ike Mandurić za Mrežalicu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Izvor: narod.hr/Mrežalica