Osobna vjera u bolesti, patnji i trpljenju

317
FOTO: fra Mate Tadić

„Tadiću, vi ste inspiracija!

Prije deset godina sve ste učili iz početka od hranjenja, pijenja, sjedenja, hodanja…

Bili ste mrtav čovjek, a sad vidim da ste sa suradnicima uspjeli napisati i knjigu.

Vi ste inspiracija za sve nas!“

(Bolnička sestra na Kardiokirurškom Odjelu KBC Dubrava, Zagreb, 25. travnja 2013.)

 

Križ obilježio i usmjerio cijeli život

U Godini vjere s odmakom od deset godina promatram ono što mi se počelo događati 28. lipnja 2003. za službe župnog vikara u župi Posušje, a nastavlja se do danas u Tomislavgradu.

Nakon pretraga u u Posušju, Mostaru i Zagrebu liječnici su teškom mukom dijagnosticirali uzroke i izolirali tri vrste opasnih bakterija s kojima se na različite načine moglo doći u kontakt.

Prouzročile su visoku temperaturu, osjećaj nemoći u organizmu, te izazvale sepsu, endokarditis, mengitis, stanje kome od mjesec i pol dana, pet operacija s nekim od posljedica do današnjega dana.

Stanje je bilo tako teško i beznadno da sam imao malo šanse. I jer sam toga bio svjestan zatražio sam i primio dvaput sakrament bolesničkoga pomazanja u Mostaru i Zagrebu.

Na kraju unatoč svim predviđanjima i negativnim prognozama, pobijedio sam uz Božju pomoć potpomognutu velikom vjerom, nadom i molitvama dobrih ljudi, te liječničkom pomoći.

U tom gotovo beznadnom stanju već se razmišljalo gdje me pokopati, ali Bog je sa mnom imao druge planove. Borba se međutim i dalje nastavlja, što je obilježilo i usmjerilo cijeli moj život.

Mate Tadić i kardiokirurg prof. dr. sc. Željko Sutlić, KBC Dubrava,  Zagreb, 25. travnja 2013.

Otajstvo križa i škola trpljenja

Netko bi mogao pomisliti da mi je kao svećeniku bilo lako sve to prihvatiti i sa svim se nositi, ali to nije automatski. Uz osobnu vjeru koja je crpila snagu iz pouzdanja u Božju providnost, dobrotu i milosrđe, prisutno je i ono ljudsko. U vrijeme bolesti i nemoći upiti: „Bože, zašto ja?“, „Dokle će ovo potrajati i ima li ovakvom stanju kraja?“, u jako teškim trenutcima molitva riječima psalma: „Bože moj, zašto si me ostavio?“, predanje: „Bože, budi volja Tvoja!“, pa sve do prihvaćanja: „Bože, Ti znaš koji je smisao i sve na Tvoju slavu!“ Iskusio sam da je ovo otajstvo križa i škola trpljenja, jedan proces te treba proći vremena da se u sebi sve to shvati, prihvati i „probavi“.

Liječnici su me nakon svega prozvali medicinskim fenomenom, dok me je jedan od njih istaknuo kao primjer i na liječničkom Simpoziju u Salzburgu. Još se ne može govoriti o mojem potpunom ozdravljenju, iako je svakim danom bivalo novih pomaka i napretka ili barem podržavanja postignutoga. Jer kad se sjetim kako je sve bilo teško, beznadno i krenulo nizbrdo, ne smijem se niti danas previše žaliti. Pored svega loše doživljenoga, sve to međutim, ima svojega smisla i nije bezrazložno. U tim teškim i prijelomnim životnim trenutcima, iskusio sam veliku Božju pomoć i ljudi oko sebe.

Vjerujem da mi je Bog nanovo darovao život, kako bi svoje potpuno pouzdanje stavio u Njega. Stoga sam i za proslavu Mlade mise 2000. godine, uzeo misao psalma 37.: «Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi.» I nisam se prevario! Držim kako meni i svima nama, na ovaj ili drugačiji način, Bog želi poručiti: «Nemoj misliti da si potpuni vlasnik svojega i tuđega života. Sve ti je darovano na raspolaganje i upravljanje. Ne oslanjaj se samo na ono što imaš i nije u tome smisao za kojim toliko žudimo. Budi pošteni najamnik, a ne nepošteni vlasnik.»

 

Iskustvo kršćanske spontane molitve i meditacije

Mogu slobodno reći da mi je pokretačka energija i potrebna snaga, dolazila iz potpunoga pouzdanju u Božju volju i Njegovu providnost. Kad mi je bilo najteže, potpuno sam se predao da se preko mene vrši volja Božja. Neprestano sam živio u nadi da ne mogu tek tako završiti svoj životni hod, već da sam još u mnogo stvari i planova potreban Bogu. Znao sam s malo riječi u predanju govoriti Bogu: „Ako Ti trebam, pobrinut ćeš se za mene i za moje ozdravljenje. A to je možda lakše, nego li da se odgoji drugi, koji će doći na moje mjesto. Iako Bože za Tebe ništa nije problem niti preteško, jer si Svemoguć, neka bude volja Tvoja!“

U tim teškim trenutcima i stanju, teško je i gotovo nemoguće bilo moliti, kako se to čini u svakodnevnom životu ili crkvama. U vremenu prikovanosti za krevet, otkrio sam veliku važnost kršćanske spontane molitve i meditacije bez posebno propisanih molitava. Kad mi se nije mililo čitati niti govoriti, teško je bilo uzeti krunicu i molitvenik pa tako moliti. U teškim trenutcima jednostavno sam svoju patnju, bolest i nemoć, prikazivao Gospodinu kao vapaj i molitvu. Iskusio sam molitvu srca, bez velikih i često suvišnih riječi s predanjem u volju Božju i Njegove planove sa mnom. Nakon svih nevolja bolesti i križeva, doživio sam svoje osobno uskrsnuće. Prisjećam se kako sam slaveći Svetu misu u Krapini nakon gotovo četiri mjeseca stanke, osjetio duboku i iskrenu duhovnu radost i ushit. Nakon povratka iz Krapinskih Toplica u Zagreb, bolnička sestra Katarina u Novoj bolnici mi reče: „Preko vas sam se osvjedočila u Božju opstojnost i pomoć u našemu životu!“ Iz praha i smrti, Bog me ponovno podigao na noge i vratio u život, učeći poniznosti i blagosti.

 

„Hvala Ti Bože i na ovom danu i šansi!“

Biti svjestan da vam se život neočekivano i najedanput okrenuo naglavačke, ni malo nije lako. Odjedanput se dožive ograničenja na koja se prije nije niti pomišljalo. Postane problem jednostavnoga kretanja i svega, što se do tada na neki način podrazumijevalo samo od sebe. U očima ljudi postaneš promatran preko pojma „bolesnik“ o čemu mnogi nažalost, imaju velike i nepremostive predrasude što na osobit način boli i vrijeđa. Ljudi kao da počnu u tvoje ime sami sebi, postavljati upite i na njih odgovarati: „Posjetio bih ga, ali ne znam kako će reagirati da ga ne uvrijedim!“, „To bi trebao uraditi, ali ti to nećeš moći!“, „Povezao bih te autom, ali ti je previsoko da u njega sjedneš!“, „Primili bih te na boravak, ali nemamo posebne uvjete koji su ti kako smatramo neizbježni!“, „Za tebe bi ovo ili ono sada bilo najbolje raditi, jer si prošao… (to i to)!“

Svaki dan iznova krećem, nastavljajući tamo gdje sam stao. Vlastitom
upornošću i trudom, uspio sam ponovno stati na svoje noge. Bog je pronašao načina, da se proslavi među ljudima preko mene. Svako jutro dok sam pred ogledalom, znam se sebi nasmiješiti s riječima: „Dobro ti jutro! Hvala Ti Bože i na ovom danu i šansi!“ Sve se počinje shvaćati i prihvaćati kao dar, a ne ono što se samo po sebi podrazumijeva. Naiđu i teški trenutci, kada se čovjeku baš ništa ne mili do bola i suza.

Ali se uza sve nađe snage za podizanje i novi hod naprijed. Osobno se iskusi kako patnja i trpljenje poput vatra kod zlata u velikoj mjeri pročiste, dotadašnje naše želje i planove.

Ono što se do tada postiglo, sve znanje i druge vrijednosti, počinju se promatrati drugačijim pogledom i mjerilima. Uvjerio sam se u istinitost izreke, da: „Bog piše pravo i po krivim crtama našega života.“

 

kardiologinja dr.Sonja Pavlović i fra Mate Tadić, Poliklinika „Croatia osiguranje“, Zagreb 24. 04. 2013.

 

Sve je u životu Božji dar

Držim da sam s ovim događajima i iskustvom, dobilo novu životnu priliku i šansu. Iskusio sam Božju pažnju i brigu, kao i dobrih ljudi oko sebe. Onih koje nikada prije nisam poznavao niti susreo, nakon što su čuli za mene željeli su i pomoći. Tih i takvih ljudi često se u molitvi i Svetoj misi, sjetim i pomolim za njih. Da im barem na taj način iskažem zahvalnost za molitvu i svaki oblik pomoći, što su mi pružili kad mi je bilo najteže i najpotrebnije. U svemu što jesam, što radim, ljude, stvari, život i sve oko sebe, sad na neki način više doživljavam kao očitu i očitovanu Božju milost – dar. To je nesvakidašnje iskustvo križa, koje se ne može naučiti studiranjem na fakultetu niti iz knjiga. U našem se životu i u drugima, mogućnosti da postojimo, živimo, radimo, dišemo, hodamo – očituju da nas Bog neizmjerno ljubi na što trebamo odgovoriti osobnom vjerom i povjerenjem.

 

fra Mate Tadić

 

 

 

PODIJELI