Što je Opus Dei? Mnogo se priča i nagađa, ali dosta ljudi nije upoznato sa pravim značajem Opus Dei, posebno radi utjecaja raznih američkih verzija i inačica koje u krivom kontekstu i svjetlu ga tumače. Kada sam razmišljala u koji podforum da smjestim ovu temu, kako se ne radi o redovničkoj zajednici, ali se radi – o osobnoj prelaturi Katoličke Crkve, možemo reći možda opće – o pokretu, organizaciji koja okuplja veliki broj ljudi i zauzima bitno mjesto u Katoličkoj Crkvi kako u povijesti, tako i u današnjici, ipak ga stavljam u ovaj podforum koji bi mogli i time shatiti kao njegovo proširenje na ne samo redove već organizacije i pokrete Papinskog priznanja. Radi se o vrlo specifičnoj pravnoj strukturi osobne prelature i želja mi je da ovom temom barem malo upoznamo. Moram reći da sam čitajući njihovu stranicu ostala i sama zadivljena sa njihovom karizmom i duhovnošću kao i idejom koju pretaču u život vjerničke duše koja želi služiti Bogu u svakom segmentu svog bivstvovanja. Idemo prvo zaviriti na početku u sam značaj i karizmu:
OPUS DEI….
Sv. Josemaria Escriva, osnivač OPUS DEI

ŠTO JE OPUS DEI?

Opus Dei je osobna prelatura Katoličke crkve. Osnovao ju je Sveti Josemaría Escrivá
Opus Dei pomaže običnim ljudima živjeti svoj kršćanski poziv u svakodnevici nudeći im duhovnu potporu i izobrazbu koje su im za to potrebne. Promiče svijest o univerzalnom pozivu na svetost – temeljnu ideju da je svaka osoba pozvana od Boga da bude sveta – posebice na svetost koja se ostvaruje običnim radom i u svakodnevnim obvezama. Taj cilj se ostvaruje duhovnim obnovama, jutarnjim i večernjim razmatranjem, tečajevima filozofije i teologije i individualnim duhovnim vodstvom, ponajprije za pripadnike, ali i za ostale koji osjećaju potrebu za takvom duhovnom pomoći.
Trg sv. Petra na dan proglašenja Josemaria Escriva svetim

Duhovnost

Svi su kršteni pozvani da slijede Isusa Krista živeći u skladu s Evanđeljem i obznanjujući ga drugima. Cilj Opusa Dei je pridonijeti tom evangelizacijskom poslanju Crkve promičući među kršćanima svih društvenih slojeva život potpuno usklađen s njihovom vjerom, usred svakodnevnih okolnosti njihovih života, posebno kroz posvećivanje njihovog rada.

Neke crte duhovnosti Opusa Dei:

Božje sinovstvo

Kršćanin je dijete Božje po krštenju. Ta osnovna istina kršćanstva zauzima temeljno mjesto u duhovnosti Opusa Dei kako tumači njegov Utemeljitelj: «Božje sinovstvo je temelj duhovnosti Opusa Dei.» Obrazovanje koje provodi Prelatura ima za cilj da potakne u svojim vjernicima živi osjećaj da su djeca Božja i da pomogne usmjeravati: razvija vjeru u Božju providnost, jednostavnost u odnosu prema Bogu, duboki osjećaj poštivanja svakog čovjeka i bratstva između ljudi, istinsku kršćansku ljubav prema svijetu i stvarnosti nastaloj od Boga, vedrinu i optimizam.

Svakodnevan život

Obični kršćanin može tražiti svetost u i kroz svakidašnje okolnosti života. Riječima Utemeljitelja Opusa Dei: «Svakidašnji život može biti svet i ispunjen Bogom… Naš Gospodin nas zove da posvetimo uobičajene zadatke svakoga dana, jer se upravo u tome može pronaći savršenstvo kršćana.» Zbog toga su za kršćanina važne sve kreposti: vjera, nada i kršćanska

ljubav, i ljudske kreposti – velikodušnost, marljivost, pravednost, odanost, vedrina, iskrenost, i druge. Primjenjujući ove kreposti, kršćanin oponaša Isusa Krista.

Posvećivanje rada

Tražiti posvećivanje u radu znači obavljati rad što je moguće većom stručnom i kršćanskom savršenošću; znači obavljati ga iz ljubavi prema volji Božjoj i u služenju ljudima. Ovako običan rad postaje mjesto za susret s Bogom.

Život molitve i žrtve

Duh Opusa Dei zahtijeva molitvu i žrtvu kojima se krijepe nastojanja za posvećivanje svakodnevnih zanimanja. Tako vjernici Prelature teže tome da u svoj život ugrade određene kršćanske pobožnosti, kao što su molitva, dnevna Misa, sakrament ispovijedi, čitanje i razmatranje Evanđelja. Predanost Našoj Gospi zauzima važno mjesto u njihovim srcima. Također, da bi oponašali Isusa Krista, oni čine žrtve, pogotovo one koje im pomažu u vjernom ispunjavanju njihovih dužnosti i čine ugodnijim život drugih, a to su post i davanje milostinje.

Jedinstvo života

Sveti Josemaría je naučavao da kršćani koji rade u svijetu ne bi smjeli živjeti «nekom vrstom dvoličnog života. S jedne strane unutarnji život, život jedinstva s Bogom, a s druge strane, odvojeni i zasebni profesionalni, društveni i obiteljski život.» «Postoji samo jedan život, sačinjen od tijela i duha. I taj je život onaj koji mora postati, i dušom i tijelom, svet i ispunjen Bogom.»

Sloboda

Vjernici Opusa Dei su obični građani koji uživaju jednaka prava i koji su podložni jednakim obvezama kao i svi ostali građani. U svojim političkim, financijskim ili kulturnim aktivnostima, oni djeluju sa slobodom i osobnom odgovornošću, ne pokušavajući uključiti Crkvu ili Opus Dei u svoje odluke, niti pokušavajući predstaviti svoje odluke kao jedina katolička rješenja. Ovo podrazumijeva poštivanje slobode i mišljenja ostalih.

Ljubav

Tko poznaje Krista nalazi jedno blago koje ne može prestati dijeliti s drugima. Kršćani su svjedoci Isusa Krista i šire njegov nauk pun nade među rođacima, prijateljima i kolegama, primjerom i riječju. Utemeljitelj tvrdi: «Kada se zajednički trudimo u istim težnjama skupa s našim suputnicima, prijateljima, rođacima možemo im pomoći da dođu do Krista». Ova težnja da bi se Krist učinio poznatim je neodvojiva od želje da pridonesemo rješenju materijalnih potreba i okolnih društvenih problema.

Slijedeće pitanje koje nam se postavlja, nakon što smo se malo više približili duhovnosti koju živi OPUS DEI, jest: koje je njegovo mjesto u Katoličkoj Crkvi. Evo što možemo saznati o tome pitanju.

Mjesto u Crkvi
Opus Dei svojim radom stvaranja duhovnosti dopunjuje rad lokalnih župa. Ljudi koji se pridružuju Opusu Dei ili prisustvuju aktivnostima koje on organizira pripadaju svojim lokalnim biskupijama.

Opus Dei utemeljen je 1928. Odobrio ga je biskup Madrida godine 1941. i Sveta Stolica 1947. Od 1982. godine Opus Dei je osobna prelature Katoličke crkve. Osobne prelature postoje kako bi se mogle obavljati specifične pastoralne misije u Crkvi i dio su pravne, hijerarhijske strukture Crkve. Na čelu osobne prelature je prelat, a čine je svećenici, i muškarci i žene laici, sjedinjeni kao jedan organizam za obavljanje misije prelature. Što se tiče Opusa Dei, to je misija širenja ideala svetosti u središtu svijeta.

Apostolski rad članova Opusa Dei, kao i mnogih drugih katolika, sastoji se u postizanju duhovne obnove, koja će, uz milost Božju, biti vidljiva u lokalnim crkvama i župama diljem svijeta. Postizanje duhovne obnove podrazumijeva razgovore, češće sudjelovanje u Euharistiji, srdačnije primanje ostalih sakramenata, širenje poruka Evanđelja mnogima koji su udaljeni od vjere, inicijative u korist onih u nevolji, pomaganje na tečajevima katekizma, i druge aktivnosti, kao i suradnja s biskupijskim tijelima. Taj apostolat osoba u Opusu Dei proveden je u okviru specifične karizme Opusa Dei, posebno s obzirom na posvećivanje u radu te u okolnostima i događajima svakodnevnog života.

Cilj Opusa Dei jest promicati jedinstvo svih vjernika Prelature s biskupijskim župnicima, potičući ih da se upoznaju te primijene u praksi – u skladu sa svojim osobnim, obiteljskim i profesionalnim okolnostima – smjernice i upute koje su izdali dijecezanski biskupi i biskupske konferencije.

Osobne prelature

Ideja pravne strukture poznata kao osobna prelatura uvedena je Drugim vatikanskim saborom. Vijeće je dekretom Presbyterorum ordinis (7. prosinca 1965.) 10 izjavilo da se, među ostalim institucijama, “posebne biskupije ili osobne prelature” mogu ustanoviti kako bi “provodile posebne pastoralne zadaće u različitim regijama ili između bilo koje rase u bilo kojem dijelu svijeta.” Vijeće je htjelo novi pravni oblik koji bi bio fleksibilan po svojoj prirodi, kako bi se pridonijelo djelotvornom širenju kršćanske poruke i kršćanskog života. Na taj način Crkva može skladnije odgovoriti na zahtjeve svoje misije u svijetu.

Većina nadležnosti u Crkvi je teritorijalna, kao u slučaju biskupija, pa se vjernici koji pojedinoj biskupiji pripadaju određuju svojim prebivalištem. Međutim, nadležnost nije uvijek vezana uz teritorij i može ovisiti o drugim kriterijima, kao što su zapošljavanje, vjerska prava, imigrantski status, ili ugovor s nadležnim tijelom, npr. u slučaju vojnih ordinarija i osobnih prelatura.

Osobne prelature, kako je predviđeno Drugim vatikanskim koncilom, čine župnik zajedno s klerom koji se sastoji od svjetovnih svećenika, te muški i ženski laici. Prelata, koji može biti biskup, imenuje Papa, a upravlja prelaturom s vlašću upravljanja ili nadležnosti.

Crkva ima vlast samoorganizacije, kako bi ispunila ciljeve koje joj je postavio Krist. Provođenjem te vlasti ona je uspostavila osobne prelature u svojoj hijerarhijskoj strukturi posebno ističući da vjernici prelature nastavljaju pripadati svojoj lokalnoj crkvi i biskupiji u kojoj žive. Zbog toga, kao i zbog drugih razloga, osobne prelature jasno su drugačije od vjerskih institucija te posvećenog života općenito, kao i od udruženja i pokreta vjernika.

Kodeks kanonskog prava Katoličke Crkve određuje da svaka osobna prelatura mora biti regulirana općim Crkvenim zakonom te prema vlastitim statutima.

Prelatura Opus Dei

Opus Dei već je oblikovao jedinstveni organizam sastavljen od svećenika i laika koji surađuju u pastoralnom i apostolskom zadatku koji je međunarodan u svojem opsegu. Ta specifična kršćanska misija sastoji se u širenju ideala svetosti usred svijeta – u svakodnevnom radu i u uobičajenim životnim okolnostima.

Papa Pavao VI. i njegovi nasljednici odlučili su da treba proučiti mogućnost davanja Opusu Dei pravnog oblika pogodnog za njegovu istinsku prirodu. U svjetlu dokumenata Vijeća to je oblik osobne prelature. Godine 1969. na tome se počelo raditi sudjelovanjem članova Svete Stolice i Opusa Dei.

Rad je dovršen 1981. Nakon toga, Sveta Stolica poslala je izvještaj biskupima više od 2000 biskupija u kojima je Opus Dei već bio prisutan, kako bi mogli iznijeti svoja zapažanja.

Nakon što je ta druga faza završena, Opus Dei je Ivan Pavao II. osnovao kao osobnu prelaturu međunarodnog opsega. Dokument kojim je to potvrđeno bio je apostolski dokument Ut sit, od 28. studenoga 1982., koji je službeno izvršen 19. ožujka 1983. Istodobno je Papa proglasio statute koji čine određeni episkopski zakon o Prelaturi Opus Dei. Zakoni su isti kao oni koje je godinama prije pripremio osnivač, uz neke manje izmjene i dopune koje su im bile potrebne zbog prilagodbe novim zakonima.

Odnos s biskupijama

Prelatura Opus Dei pripada pastoralnom i hijerarhijskom ustroju Crkve. Kao i biskupije, teritorijalne prelature, župe te vojni ordinariji, ona ima svoju autonomiju i redovitu nadležnost za provođenje svojih misija u službi cijele Crkve. Zbog toga je neposredno i izravno ovisna o rimskom papi, preko Kongregacije za biskupe.

Autoritet prelata mora činiti sve u skladu s poslanjem Prelature pa je tako u skladu s autoritetom biskupije s obzirom na običnu župnu brigu o vjernicima u biskupiji:

a) laici Opusa Dei podliježu autoritetu prelata u svemu što se odnosi na ispunjavanje asketskih, službenih i apostolskih obveza koje su preuzeli formalnom deklaracijom kojom ih se uključuje u Prelaturu. Na temelju njihova sadržaja te obveze nisu u sukobu s autoritetom biskupa. U isto vrijeme, laici Opusa Dei ostaju vjernici u biskupijama u kojoj imaju prebivalište, te tako i dalje ostaju pod vlašću biskupa na isti način i prema istim predmetima kao i bilo koja druga osoba krštena u toj biskupiji.

b) U skladu s odredbama općih crkvenih zakona i posebnom odredbom prava Opusa Dei, svećenici i đakoni zaređeni u Prelaturi pripadaju svjetovnom kleru te su u potpunosti pod vlašću prelata. Oni trebaju poticati bratske odnose s članovima biskupijskog prezbiterijata, te nastojati sa svom skrbi na općoj disciplini svećenstva. Oni mogu činiti dio Vijeća svećenika u biskupiji. Biskupi mogu, uz prethodnu suglasnost prelata ili njegova zamjenika, imenovati svećenika Prelature na mjesto ili u ured biskupije (npr. kao župnika ili suca). Takav svećenik bit će podložan svojim radom samo nadležnom biskupu i pod njegovim odredbama.

Statuti Opusa Dei (naslov IV, poglavlje V) propisuju mjerila za osiguranje skladnog odnosa između Prelature i biskupija unutar čijih teritorija Prelatura provodi svoju specifičnu misiju. Prelatura uvijek održava odnose s biskupijskom vlasti te redovito obavještava dijecezanske biskupe o svojim djelatnostima. Neka obilježja tog odnosa su:

a) Opus Dei nikada ne počinje apostolski rad niti uspostavlja središte Prelature bez prethodnog odobrenja mjesnoga biskupa.

b) Kada se želi podići crkva Prelature ili povjeriti Prelaturi postojeću crkvu ili župu, dogovor se sastavlja između dijecezanskog biskupa i prelata ili zaduženog regionalnog vikara. U takvim će slučajevima biti uzeti u obzir opći propisi biskupije kojima se upravlja crkvama koje su dane na brigu svjetovnim svećenicima.

c) Regionalne vlasti Prelature redovito obavještavaju biskupe i ostaju u kontaktu s biskupima u bskupijama u kojima Prelatura obavlja župni i apostolski rad, ali također i s biskupima koji imaju odgovarajuću zadaću u biskupskim konferencijama.

Djelatnosti

«Glavna djelatnost Opusa Dei se sastoji od davanja svojim pripadnicima i drugim ljudima duhovnih sredstava koje trebaju da žive kao dobri katolici usred svijeta» – objasnio je utemeljitelj.

Obrazovna sredstva

Vjernici Prelature prisustvuju tjednim predavanjima, koja se također zovu krugovi, o temama vjerskog nauka i askeze. Mjesečna duhovna obnova sastoji se od nekoliko sati, jedan dan u mjesecu, a to se provodi u osobnoj molitvi i razmišljanjima o temama iz kršćanskog života.

Osim toga vjernici jedanput godišnje prisustvuju duhovnim vježbama koje obično traju od tri do pet dana.

Ista obrazovna sredstva daju se i prijateljima i mladima koji sudjeluju u apostolatu Prelature kao i svakome tko ih želi primiti.

Obrazovanje se odvija u sjedištima centara Prelature Opusa Dei i na drugim mjestima koja su za to prikladna. Na primjer, krug se može imati u kući osobe koja sudjeluje na njemu; duhovna obnova u crkvi u kojoj župnik omogući njeno korištenje u tu svrhu na nekoliko sati i slično.

Apostolat

Vjernici Prelature provode svoje osobne zadatke evangelizacije u različitim sektorima društva u kojima žive i rade. Njihovo apostolsko djelovanje nije ograničeno na određena područja kao što su obrazovanje, briga za bolesne ili drugi oblici izravne socijalne pomoći.

Njihovo apostolsko djelovanje nije ograničeno na određena područja kao što su obrazovanje, briga za bolesne ili drugi oblici izravne socijalne pomoći.
Prelatura želi podsjetiti ljude da svi kršćani, bez obzira koje su njihove svjetovne aktivnosti, moraju surađivati u rješavanju problema u društvu na kršćanski način i biti stalni svjedoci svoje vjere.

Korporativna djela

Korporativna apostolska djela promoviraju vjernici Opusa Dei i suradnici skupa s drugim ljudima, a imaju moralnu garanciju Prelature koja se brine o kršćanskoj orijentaciji. To su inicijative civilnog obilježja, neprofitne i u cilju apostolata i služenja.

Među korporativnim djelima ima edukativnih i asistencijskih institucija kao što su škole, sveučilišta, centri za obrazovanje žena, medicinski dispanzeri u nerazvijenim područjima, poljoprivredne škole, instituti za profesionalno obrazovanje, studentski domovi i drugo. Prelatura ne vodi komercijalne i političke pothvate, a niti djelatnosti u svrhu materijalne dobiti. Prelatura se ne uključuje u nikakav profitni, komercijalni ili politički pothvat.

Prelatura Opus Dei se brine samo o duhovnoj i naučnoj orijentaciji, a potpunu odgovornost za korporativna apostolska djela snose promotori, a ne Prelatura; oni također upravljaju tim korporativnim djelima. Svaka inicijativa se financira na isti način kao i svaka takva vrsta ustanove: iz donacija, doprinosa, doprinosa korisnika i na druge načine.

Često su ta apostolska korporativna djela zbog vrste djelatnosti koju razvijaju u deficitu i zato jer nisu orijentirana na profit. Stoga obično dobivaju službenu pomoć koju javni autoriteti predviđaju za aktivnosti koje su od društvenog interesa kao što je pomoć za privatne zaklade i pothvate.

Neki primjeri korporativnih djela apostolata:

Sveučilište Navarra, osnovano u Pamploni, Španjolska, 1952. godine. Pamplonsko sveučilište ima 20 odjela i sveučilišnu bolnicu. Poslovna škola, Institut za viša poslovna učenja, se nalazi u Barceloni. Ostale obrazovne inicijative na tercijarnoj razini uključuju Sveučilište Piura (Peru), Sveučilište La Sabona (Kolumbija), i Sveučilište Azije i Pacifika (Filipini).

Monkole, u Kinshasi, je bolnica koja svake godine prima tisuće ljudi u posebno teškim stanjima. Zdravstvena njega se također pruža u pokretnim ambulantama na još dvije lokacije izvan glavnog grada (Eliba i Kimbondo). S bolnicom Monkole je povezan Viši Institut za sestre njegovateljice, koji priprema mlade kongoleške žene za zvanje bolničarke.

Punlaan, u Manili je škola za specijaliziranje u kateringu i turizam. Njihov obrazovni uključuje neposredni kontakt s hotelima i restoranima, i u zadnjih nekoliko godina, 100 % mladih žena koje su studirale na Punlaan su našle odgovarajuće zaposlenje.

Midtown sportski i kulturni centar u Chicagu, koji je smješten u višerasnom sudsjedstvu gdje žive mnogi mladi ljudi, nudi programe koji omogućuju akademsko, ljudsko, duhovno i sportsko uzdizanje. Ti programi kompenziraju neke od nedostataka u lokalnom socijalnom okruženju. Devedesetpet posto učenika Midtowna završi srednju školu, a šezdeset posto, broj koji je puno iznad prosjeka u tom području, upisuje se na koledž.

Toshi, zapadno od Mexsico Cityja je obrazovni institut za žene u ruralnom području koje je nastanjeno s brojnim etničkim skupinama. Uz druge aktivnosti, nudi školovanje za administrativne poslove da pomogne ženama da nađu posao u biznisu i javnom životu u obližnjim gradovima.

Vjernici Opusa Dei

Opus Dei se sastoji od prelata, prezbiterijata ili vlastitog klera, i laika koji mogu biti žene i muškarci.

U Opusu Dei nema različitih kategorija pripadništva, već samo jedinstveni i isti oblik Božjeg poziva kojim svi pripadnici jesu i osjećaju se u jednakom stupnju pripadnici i dijelovi Božjeg naroda. Postoje samo različiti načini življenja jednog istog kršćanskog poziva prema osobnim okolnostima svakog pojedinca: samci ili osobe u braku, zdravi ili bolesni itd.

Većina vjernika u Opusu Dei su vjernici supernumerariji: radi se uglavnom o oženjenim muškarcima ili udatim ženama, za koje posvećenje obiteljskih potreba čini najvažniji dio njihovog kršćanskog života. Supernumerariji predstavljaju sada otprilike oko 70% svih vjernika u Opusu Dei.

Ostali vjernici Prelature su muškarci i žene koji se obavezuju živjeti celibat radi apostolskog djelovanja. Jedni žive u svojim obiteljima ili drugdje ako im iz profesionalnih razloga to više odgovara: to su pridruženi Prelature.

Drugi su oni kojima okolnosti dozvoljavaju da u potpunosti budu na raspolaganju i preuzmu apostolske obaveze i sudjeluju u dušobrižništvu ostalih vjernika Prelature: to su numerariji, koji obično žive u centrima Opusa Dei. Numerarije pomoćnice, u ženskom dijelu numerarija, posvećuju se najviše kućanskim poslovima u sjedištima Prelature kao svojim svakodnevnim profesionalnim obavezama.

Svećenstvo Prelature dolazi iz redova laika Opusa Dei: neki od numerarija i pridruženih, koji su dragovoljno spremni postati svećenici i, poslije godina pripadništva Prelaturi i školovanja potrebnog za svećenike, pozivom Prelata dobivaju svećeničko ređenje. Njihova pastoralna služba odvija se uglavnom u služenju vjernicima Prelature i apostolskim djelatnostima koje ovi potiču.

OBITELJSKO OZRAČJE

Vanjsko obilježje Opusa Dei je ozračje kršćanske obitelji. Taj obiteljski ton je prisutan u svim aktivnostima koje organizira Prelatura. U njihovim centrima se također ostvaruje toplina doma, u jednostavnosti i uzajamnom povjerenju, u opredjeljenju za služenje, u razumijevanju za potrebe svakodnevnog života koje se nastoji uvijek njegovati.

NEKI PODACI

Prelatura broji više od 85.000 osoba, od toga oko 1.900 su svećenici. Od ukupnog broja vjernika oko polovina su žene, a polovina muškarci. Raspodjela po kontinentima je otprilike slijedeća:

Afrika: 1.800.
Azija i Oceanija: 4.800.
Amerika: 29.400.
Europa: 49.000.

Učlanjenje

Za Opus Dei je potreban nadnaravan poziv: Božji poziv koji zahtijeva da se čitav život stavi u službu Bogu i da se širi poruka da svi ljudi mogu svojim radom i u svakodnevnom životu postignuti svetost.

Opus Dei –
„SEKULARNI“ POZIV

Kada netko postane od Opusa Dei i dalje živi kao svaki drugi građanin i katolik. I dalje pripada svojoj biskupiji i može po želji sudjelovati u političkim, religioznim ili kulturnim aktivnostima. Odnos s Prelaturom je ugovornog karaktera i ne uključuje zavjete (siromaštva, čistoće i poslušnosti) koji su obilježje redovničkoga života.

Uključenje u Opus Dei ne mijenja prethodni život: nastavlja se u istom radu i u istom društvenom životu. Ne živi se odijeljeno od svijeta već u njemu. Još više: poziv u Opusu Dei se sastoji u tome da se iz dana u dan Bog nađe u svijetu – u kući, na ulici, u radu – i da se drugima privlačnim učini život u kojem Gospodin ima svoje mjesto.

Stoga Opus Dei animira svoje vjernike da postignu svetost i da drugima pomognu da je traže u malim stvarima svakoga dana – u radu, protivštinama, uobičajenim stvarima. Kao obični katolički građani ljudi u Opusu Dei prirodno žive svoj poziv i ne pokazuju, ali i ne skrivaju, svoje pripadništvo Prelaturi. Njihov svakodnevni rad i trud da šire kršćansku vjeru moraju biti temeljni znak njihove obveznosti prema Bogu.

OBAVEZE

Uključenje u Opus Dei ne mijenja prethodni život: nastavlja se u istom radu i u istom društvenom životu. Ne živi se odijeljeno od svijeta već u njemu.
Ljudi od Opusa Dei dobivaju različita sredstva duhovnog, naučnog i apostolskog obrazovanja, adaptirana na okolnosti i potrebe. Filozofsko i teološko obrazovanje slijedi naputke katoličke Crkve.

Svaka osoba u Opusu Dei ima plan duhovnoga života – znači trenutke susreta s Bogom – koji se obično sastoji u prisustvovanju Svetoj misi, pričesti, čestom primanju sakramenta ispovijedi, čitanju Svetoga pisma i drugih duhovnih tekstova, moljenju krunice i uzimanju vremena za molitvu.

Jednim radosnim životom, koji je posljedica predanja Bogu i drugima, nastoji se prigrliti Kristov Križ koji je prisutan u svim trenucima preko dana. Tako su vjernici Opusa Dei svjesni odgovornosti da svaki kršćanin mora širiti Kristovu poruku među onima koji ga okružuju. Ova «apostolska odgovornost» je jedan bitan dio kršćanskoga poziva, a stoga poziva u Opusu Dei.

Opus Dei potiče svoje pripadnike da ove obaveze žive u duhu potpune slobode.

UČLANJENJE

Oni koji žele postati pripadnikom Opusa Dei čine to potaknuti Božjim pozivom. Takav poziv je specifikacija ili odluka za kršćanski poziv koji su primili kod krštenja, te ih on vodi da traže svetost i sudjeluju u Crkvenoj misiji, prema duhu kojim je Bog inspirirao svetog Josemariju.

Potrebno je da osoba slobodno sama zatraži primanje u Opus Dei temeljem osobnog uvjerenja da je primila ovaj Božji poziv i da nadležni Prelature dopuste molbu. Zahtjev se podnosi u pismenom obliku koji se odobrava nakon najmanje šest mjeseci.

Poslije roka od najmanje godinu dana, zainteresirana osoba može privremeno uključiti se u prelaturu putem jedne formalne deklaracije koja ima obvezujući karakter, a koja se godišnje može produživati. Nakon najmanje pet godina može se pristupiti za stalno. Prema kanonskom pravu, ne može se nitko uključiti zakonski u Opus Dei ako nije punoljetan (18 godina ili više). Definitivno uključenje može nastupiti poslije najmanje pet godina privremenog uključenja (to znači kada se napune najmanje 23 godine).

Učlanjenje u Opus Dei pretpostavlja od strane Prelature obavezu redovitog obrazovanja u katoličkoj vjeri i u duhu Opusa Dei, kao i potrebnu dušobrižničku brigu preko svećenika Prelature.

Zainteresirana osoba, s druge strane prihvaća jurisdikciju Prelata u onom što se odnosi na svrhu Prelature, poštuje norme po kojima se ona vodi i ispunjava ostale obaveze njezinih vjernika.

Veza s Prelaturom prestaje kada završava vrijediti ugovor, ili prije ako zainteresirani to želi u dogovoru s autoritetima Prelature. Napuštanje Prelature donosi sa sobom prestanak prava i dužnosti jedne i druge strane.

Osobna Prelatura

Ideja o pravnoj strukturi poznatoj kao osobna prelatura je uvedena s Drugim vatikanskim koncilom. Odlukom koncila Presbyterorum ordinis propisano je, da uz druge institucije dopušta osnivanje „posebne dijeceze ili osobnih prelatura za obavljanje posebnih pastoralnih zadaća u različitim regijama ili među rasama u svim dijelovima svijeta“.

Koncil je propisao da ovaj novi pravni oblik treba biti po prirodi fleksibilan, da bi mogao pridonijeti uspješnom širenju poruke kršćanskog života. Na taj način bi Crkva mogla čim prikladnije odgovoriti na zahtjeve svoje misije u svijetu.

Većina crkvenih nadležnosti su teritorijalne, kao u slučaju dijeceze, gdje vjernici koji joj pripadaju su određeni prema mjestu stanovanja.

Ipak, nadležnost nije uvijek povezana s teritorijem, već može ovisiti o drugim kriterijima, kao što je zaposlenje, religijski obred, useljenički status, ili dogovor s nadležnim tijelom. Ovo zadnje primjenjuje se u slučajevima vojnih ordinarijata i osobnih prelatura.

Osobne prelature, na način kako ih je zamišljeno Drugim vatikanskim koncilom, sačinjavaju prelat, prezbiterijat koji se sastoji od svjetovnih svećenika, i muškarci i žene laici. Prelat koji može biti biskup je odabran od pape i ima redovnu vlast nad prelaturom.

Crkva ima moć samoorganizacije da bi mogla slijediti ciljeve koje je postavio Krist. Primjenjujući tu snagu, ustanovila je osobne prelature unutar svoje hijerarhijske strukture, s posebnom značajkom da vjerni prelaturi nastave pripadati svojoj lokalnoj crkvi i dijecezi gdje žive.

Zbog tog i drugih razloga, osobne prelature su jasno različite od vjerskih instituta i posvećenog života općenito, kao i od udruženja i pokreta vjernika. Zakonik kanonskog prava Katoličke Crkve određuje da svaka osobna prelatura mora poštivati opće crkvene odredbe i statute.

PRELATURA OPUS DEI

Prije nego je Ivan Pavao II uspostavljao Opus Dei kao osobnu Prelaturu, Opus Dei je već formirao jedan organizam od laika i svećenika koji su surađivali u pastoralnim i apostolskim zadaćama koji je bio međunarodan u svom okviru. Ovo specifično kršćansko zvanje sastojalo se od širenja ideala svetosti usred svijeta – u svakodnevnom radu i običnim životnim situacijama.

Papa Pavao VI i njegovi nasljednici željeli su da se provede proučavanje o mogućnosti davanja Opusu Dei konačne pravne forme, sukladno s njegovom istinskom naravi. U svijetlu Koncilskih dokumenata to je trebala i biti struktura osobne prelature.

1969. godine združeni tim koji se sastojao od predstavnika Svete Stolice i Opusa Dei započeo je istraživati tu mogućnost. Rad je završen1981. Zatim je Sveta Stolica poslala izvještaj k više od 2000 biskupa, u biskupije gdje je Opus Dei već bio prisutan, kako bi mogli dodati svoja vlastita zapažanja.

Kada je ova kasnija faza završena, Opus Dei je ustanovljen od Ivana Pavla II kao osobna prelatura međunarodnog okvira. Dokument koji se odnosi na to je apostolska konstitucija Ut Sit, 28. studeni 1982., što je formalno provedeno 19. ožujka 1983. U isto vrijeme Papa je objavio Statut, koji konstituira partikularni pontifikalni zakon Prelature Opusa Dei. Statuti su bili isti kao oni davno pripremljeni od Utemeljitelja, s manjim amandmanima koji su bili potrebni kako bi se prilagodili novom zakonodavstvu.

ODNOSI SA BISKUPIJAMA

Prelatura Opus Dei je pravna struktura koja pripada pastoralnoj i hijerarhijskoj strukturi Crkve. Poput biskupije, teritorijalne prelature, vikarijata i vojnog ordinarijata, ima vlastitu autonomiju i ovlaštenje za provođenje svog poslanja u službi cijele Crkve.

Iz tog razloga ovisna je izravno i direktno Rimskom Prvosvećeniku kroz kongregaciju za biskupe. Vlast Prelata proteže se do pitanja koja su vezana za specifično poslanje Prelature i usavršenoj je harmoniji sa vlašću dijecezanskog biskupa i svega pripadajućeg u pastoralnoj brizi za vjernike:

a) Vjernici laici Opusa Dei subjekt su vlasti prelata u svemu što se odnosi na ciljeve Prelature. Posebno, vezani su asketskom, formacijskom i apostolskom predanošću ugovorenoj u ugovornoj inkorporaciji koju čine s Prelaturom.

Ove obveze ne dolaze u sukob s nadležnošću dijecezanskog biskupa. Vjernici laici Opusa Dei istovremeno nastavljaju biti vjernici dijeceze u kojoj prebivaju i ostaju pod vlašću dijecezanskog biskupa na isti onaj način kao bilo koja krštena osoba u biskupiji.

b) Prema odredbama općeg Crkvenog prava i partikularnog prava Opusa Dei đakoni i svećenici inkardinirani u Prelaturu pripadaju svjetovnom kleru i potpuno su pod vlašću Prelata.

Pridruženi su bratskim odnosima s članovima dijecezanskog prezbiterijata i pridržavaju se s punom pažnjom na opću disciplinu klera. Mogu formirati dio svećeničkog vijeća biskupije.

Dijecezanski biskup može, uz prethodnu privolu Prelata ili njegovog vikara, zadužiti svećenika iz prezbiterijata Prelature na položaj ili dužnost u biskupiji ( npr. župnik ili sudac). Svećenik će predati rezultate svog rada jedino dijecezanskom biskupu i radit će prema biskupovim uputama.

Statuti Opusa Dei (naslov 4, poglavlje 5) postavljaju kriterije za osiguranje skladnog odnosa između Prelature i biskupije na čijem teritoriju Prelatura provodi svoje specifično poslanje. Neka od obilježja ovih odnosa su:

a) Opus Dei nikad ne započinje apostolski rad, niti utemeljuje centre Prelature bez prethodnog dopuštenja mjesnog biskupa kojem je dan primjerak Statuta.

b) Kada želi podići crkvu Prelature ili pridružiti Prelaturi postojeću crkvu ili župu postiže se dogovor između dijecezanskog biskupa i prelata ili regionalnog vikara. Opće smjernice upravljanja dijecezanskim crkvama povjerene svjetovnim svećenicima u tom slučaju uzet će se u obzir.

c) Regionalne vlasti Prelature održavaju regionalni dijalog sa biskupima dijeceza u kojima Prelatura provodi svoj pastoralni i apostolski rad i također s biskupima koji su na dužnosti upravljanja u biskupskoj konferenciji.

Biskup Javie Echevarria, sadašnji prelat OPUS DEI

Organizacija Prelature

Prelat, i vikari koji ga predstavljaju, imaju jurisdikciju u Opusu Dei. Prelat je vlastiti Ordinarij prelature.

Sadašnji prelat je biskup Javier Echevarría. Prelatska kurija ima sjedište u Viale Bruno Buozzi 73, 00197, Rim, Italija.

Prelatura Opus Dei vođena je općim crkvenim zakonom, apostolskom konstitucijom Ut Sit, i vlastitim Statutima ( ili zakonom koji se posebno odnosi na Opus Dei). Kodeks kanonskog prava iz 1983. postavlja temeljne smjernice pokrivajući osobnu prelaturu u (kanonima 294-297).

Svećenici Prelature potpuno ovise o Prelatu. On im zadaje pastoralne odgovornosti, u njihovom ispunjavanju pažljivo prate pastoralne smjernice biskupije u kojoj žive. Prelatura je odgovorna za financijsku potporu svojih svećenika.

Prelatu u radu pomaže jedno vijeće za žene (zvano Centralni savjet) i drugi za muškarce ( Generalno Vijeće). Oboje se nalaze u Rimu.

Jedno od obilježja Opusa Dei je zajednički način upravljanja. Prelatu i vikarima pomažu u njihovom radu vijeće sastavljeno uglavnom od laika.

Generalni kongresi Prelature obično se održavaju svakih osam godina. Prisustvuju članovi iz zemalja u kojima je Opus Dei prisutan. Na tim kongresima proučava se rad Prelature, te predložene smjernice za daljnje aktivnosti predstavljaju se Prelatu. Tijekom kongresa Prelat postavlja nova vijeća.

Prelatura je podijeljena na područja ili teritorije nazvane regijama. Na čelu svake regije, čije se granice mogu ali ne moraju slagati sa granicama određene države, je regionalni vikar sa svojim savjetima: Regionalni savjet za žene i Regionalno povjerenstvo za muškarce.

Neke od regija su dalje podijeljene na delegacije. Unutar granica svog teritorija , delegacija ima odgovarajuću upravnu organizaciju: vikar delegacije i dva savjeta.

Konačno, na lokalnoj razini, postoje centri Opusa Dei koji organiziraju obrazovanje i pastoralnu skrb za vjernike Prelature na određenom području. Centri mogu biti za žene ili za muškarce. Svaki centar vodi lokalno vijeće kojem je na čelu laik (direktor), i sastoji se od još najmanje dva vjernika Prelature. Za svećeničku brigu vjernika svakog centra ordinarij Prelature zadužuje svećenika iz svog prezbiterijata.

Ni jedno zaduženje upravljanja, osim onog prelatskog, nije doživotno.

Svi vjernici Prelature odgovorni su brinuti se za svoje osobne i obiteljske potrebe sredstvima svojeg običnog rada. Uz pokrivanje vlastitih životnih troškova članovi Opusa Dei i suradnici također preuzimaju odgovornost za troškove proizašle iz pastoralnog djelovanja Prelature.

Ovi troškovi se obično rade za uzdržavanje i formaciju svećenika Prelature, za one koji su u Prelatskoj kuriji – kao i za povjerenstva Prelature ili delegacije – i kao milostinja koju Prelatura pruža. Logično je da vjernici Opusa Dei također pridonose svojoj lokalnoj crkvi, župi, itd.

Povijest

1928. 2. listopada Josemaría Escrivá de Balaguer, za vrijeme duhovnih vježbi u Madridu, božjim nadahnućem utemeljuje Opus Dei.

1930. 14. veljače u Madridu, dok je služio misu, Bog daje shvatiti svetom Josemariji da je Opus Dei namijenjen i za žene.

1933. Otvara se prvi centar Opusa Dei, Academia DYA, za studente Prava i Arhitekture.

1936. Španjolski građanski rat, širi se progon crkve i Josemaría Escrivá prinuđen je

sklanjati se po raznim mjestima. Takve okolnosti prisilile su ga da trenutno zaustavi projekte da proširi apostolsko djelovanje Opusa Dei u druge zemlje.

1939. Josemaría Escrivá vraća se u Madrid. Širenje Opusa Dei u druge španjolske gradove.

Početak Drugog svjetskog rata sprječava širenje u druge zemlje.

1941. 19. ožujka madridski biskup, Leopoldo Eijo Garay, dodjeljuje prvo biskupijsko odobrenje za Opus Dei.

1943. 14. veljače za vrijeme mise, Gospodin daje vidjeti svetom Josemariji Escrivá pravno rješenje koje omogućava svećeničko ređenje u Opusu Dei: Svećeničko društvo Svetoga Križa.

1944. 25. lipnja madridski biskup zaređuje tri pripadnika Opusa Dei: Álvaro del Portillo, José María Hernández de Garnica i José Luis Múzquiz.

1946. Utemeljitelj Opusa Dei seli se u Rim. U narednim godinama putuje iz Rima po cijeloj Europi da bi pripremio početak osnivanja i rada Opusa Dei u raznim zemljama.

1947. 24. veljače Sveta stolica dodjeljuje prvo papinsko odobrenje.

1950. 16. lipnja Pio XII dodjeljuje definitivno odobrenje Opusu Dei. To odobrenje omogućava da oženjeni budu primljeni u Opus Dei i da se svjetovni kler upiše u Svećeničko društvo Svetog Križa.

1969. Izvanredni opći kongres Opusa Dei u Rimu, s ciljem izučavanja preobrazbe u osobnu prelaturu, pravni oblik predviđen na II Vatikanskom koncilu i koji se činio prikladnim za pastoralni fenomen Opusa Dei.

1970-1975. Utemeljitelj Opusa Dei poduzima više putovanja po Europi i Americi svrhu davanja kršćanske kateheze.

1975. 26. lipnja: Josemaría Escrivá umire u Rimu. U tom trenutku Opus Dei ima 60.000 vjernika. 15. rujna: Álvaro del Portillo izabran je za nasljednika utemeljitelja Opusa Dei.

1982. 28. studenog papa Ivan Pavao II uspostavlja Opus Dei kao osobnu Prelaturu i imenuje prelatom Álvara del Portillo.

1991. 6. siječnja Ivan Pavao II zaređuje za biskupa Prečasnog Álvaro del Portillo, prelata Opusa Dei.

1992. 17. svibnja proglašen blaženim Josemaría Escrivá, na Trgu Svetog Petra u Rimu.

1994. 23. ožujka umire u Rimu Prečasni Álvaro del Portillo kada je imao 80 godina. 20. travnja: Ivan Pavao II imenuje Javiera Echevarría prelatom Opusa Dei, potvrđujući tako rezultat izbora Općeg izbornog kongresa održanog u Rimu.

1995. 6. siječnja prečasni Echevarría prima od Ivana Pavla II biskupsko ređenje.

2002. 6. listopada Papa Ivan Pavao II proglašava svetim Josemariju Escrivá na Trgu Svetog Petra u Rimu.

Datum početka stalnog rada Opusa Dei u raznim zemljama

1945 Portugal

1946. Italija i Velika Britanija

1947. Francuska i Irska

1949. Meksiko i SAD

1950. Čile i Argentina

1951. Kolumbija i Venezuela

1952. Njemačka

1953. Gvatemala i Peru

1954. Ekvador

1956.Urugvaj i Švicarska

1957. Brazil, Austrija i Kanada

1958. Japan, Kenija i Salvador

1959. Kostarika

1960. Nizozemska

1962. Paragvaj

1963. Australija

1964. Filipini

1965. Belgija i Nigerija

1969. Portoriko

1978. Bolivija

1980. Kongo, Obala Bjelokosti i Honduras

1981. Hong Kong

1982. Singapur, Trinidad i Tobago

1984. Švedska

1985. Tajvan

1987. Finska

1988. Kamerun i Dominikanska Republika

1989. Makao, Novi Zeland i Poljska

1990. Mađarska i Češka Republika

1992. Nikaragva

1993. Indija i Izrael

1994. Litva

1996. Estonija, Slovačka, Libanon, Panama i Uganda

1997. Kazahstan

1998. Južna Afrika

2003. Slovenija i Hrvatska

2004. Letonija

2007. Rusija

2009. Rumunjska, Koreja i Indonezija

Na kraju ovog sažetog predstavljanja OPUS DEI mogu samo zaključiti da rado možemo sa interesom pratiti ovaj rad predanih ljudi, Kristovih apostola ovdje na zemlji, ovdje među nama i zahvaliti Bogu što smo braća i sestre i što kroz razne pokrete, organizacije i redove u Katoličkoj Crkvi raste snaga Božje prisutnosti – Bog živ među nama hoda služeći se milionima srca, ruku, nogu, umova. Ovdje među nama.

“Kada otiđete“, pitali su jednom sv. Josemariju, “što želite da ostane u našem srcu.“ Odmah je odgovorio: “To da vaša braća i sestre kao i svi ljudi budu sijači mira i radosti”

Izvor: hr.opusdei.org

 

PODIJELI