Ratnih devedesetih godina 20. stoljeća, imao sam dobroga prijatelja. Naše je prijateljstvo, bilo uistinu lijepo. Bilo je i velikodušno. Jednom zgodom, zbog neprimjerenih riječi, prijateljstvo kao da se ugasilo. Postali smo hladni jedan prema drugome, zaobilazili smo se u svakoj prilici, kao da je nešto umrlo u našim srcima. Prolazili su dani i mjeseci, život je išao dalje. I onda je došao Božić, koji je bio čudesan. Tih božićnih dana, jedne večeri u jednome od naših kafića, mojemu društvu i meni prilazi moj prijatelj da nam čestita Božić. Svi uzvraćaju čestitanje osim mene. Prolaze sati, lijepo nam je, a mnogo je i drugih čestitanja Božića. Kasnije doma u postelji, nisam mogao zaspati. Shvatio sam da nisam postupio kao čovjek, odbivši ruku svoga prijatelja. Ujutro,vrlo rano, znajući gdje moj prijatelj pije jutarnju kavu, otišao sam da se izmirim s njim i zatražiti oproštenje za neuzvraćenu ruku. On je prihvatio ispruženu ruku i tiho dodao: “Ovo sam čekao, deset mjeseci!“
Čovjekovo srce hram je Božji. One ne smije biti trgovačko niti lihvarsko, nego mora biti očišćeno milošću Božjom od grijeha da bi mu se dogodilo uskrsnuće kao meni i mojemu prijatelju. Ne odbij ispruženu ruku u bilo kojoj prilici. Prihvati je bila ona prosjakova, nevoljnikova ili pomiriteljska. Donijet će ti miran san!
Jozo Ćavar
