ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
Zanimljivo je da u današnjem evanđeoskom ulomku Marko doslovno kaže: “Apostoli se skupiše oko Isusa i izvjestiše ga o svemu što su učinili i naučavali.” Ne stavlja Marko slučajno na prvo mjesto ono što su apostoli učinili, a tek onda ono što su naučavali. Naime, Jeremiji Bog kaže:”Ako se vratiš, pustit ću te da mi opet služiš; ako odvojiš dragocijeno od bezvrijedna, biti ćeš usta moja” (Jr 15,19). Dakle, istina je da vjernik koji istinski služi Bogu i bližnjemu postaje “usta Božja”, tj. lako i uvjerljivo govori o otajstvima vjere i duhovnoj stvarnosti. To je tajna uspjeha nekih vjernika i svećenika i biskupa u navještenju Riječi. U njihovim ustima je Riječ Božja živa i djelotvorna. I danas svi svećenici imaju potrebu da nekoga izvjeste o svom djelovanju i pripovjedanju. To je duboko ljudska potreba. Nerijetko svećenici o tome govore drugima i pri tome se stječe dojam sa se hvale i uzdižu. To sigurno nije pravo rješenje, apostoli su izvjestili Isusa o svojim aktivnostima. Jasno je da Isus zna što smo učinili, ali mi imamo potrebu da mu o tome govorimo. Pred Isusom smijemo biti potpuno iskreni, on nam dopušta uvijek i da se pohvalimo.
Isus zna da su apostoli fizički i psihički umorni te duhovno ispražnjeni. Zato ih šalje “na samotno mijesto” da malo otpočinu. Pri tome koristi vlastito iskustvo. Evanđelisti povremeno ističu da se Isus s vremena na vrijeme povlačio u osamu jer je imao neizrecivu potrebu da razgovara sa svojim Ocem. Razgovarajući s Ocem on se odmarao. Ponekad je čitavu noć probdio u molitvi. Iskren razgovor sa Bogom doista opušta i odmara. Problem mnogih svećenika je osamljenost. Nerijetko se tuže na nju. Neki je nastoje izbjeći gledanjem televizije, sjedenjem pred kopmjuterom, čitanjem ili čestim razgovorom s ljudima. Mnogim svećenici osama predstavlja pravu muku i glavni problem. Pa ipak Isus je volio osamu. Pretpostavljam da mu je ona bila draža od navještenja riječi Božje i činjena čudesa jer je po osami imao izravan i stvaran kontakt s Ocem. Poteškoća nekih svećeniak je u tome što nemaju srca za Oca i njegova Sina. Isus je svoje apostole poslao u prirodu. I sam je jako volio prirodu. Evanđelist Ivan bilježi: “A Isus se uputi na Maslinsku goru.” (Iv 8,1). Čista je srca promatrao ljepotu zelenih maslina, osluškivao žubor potoka Cedrona i cvrkut ptica, danju gledao plavetno nebo, a noću blistave zvijezde. Ima li boljeg odmora? Svoje teške trenutke tjeskobe, uoći muke odlučio je provesti u miru Gestemanskog vrta. Poznavao sam svećenike koji su glavninu svog slobodnog vremena provodili u prirodi. Jedan je svoje propovijedi pripremao baš u prirodi. Pa ipak, apostoli se nisu uspjeli odmoriti. Ljudi su ih vidjeli i prepoznali te krenuli za njima. Vjerojatno bi se u većini nas probudio bunt da smo bili u situaciji apostola. Donedavno nisu imali kada ni jesti, a sada kada su veoma potrebni odmora ne mogu se odomoriti. “Pa, imamo se pravo odmoriti” mogli su reći. Pretpostavljam da su imali ljubavi za ljude. A ljubav priznaje potrebe ljudi. “Srce ima svoje razloge koje razum ne razumije” kaže Mali princ. Isus se sažalio nad narodom, suosjećao je s njim. Zato je njegovo nagovještanje bili tako učinkovito. Naš odmor je potreba, ali potreba ljudi bi morala imati prednost u svakodnevnom životu. “Ovce bez pastira” su bespomoćne. Pastir se brine za njih: otvara im vrata tora i izvodi ih na pašu, traži sočne pašnjake i čiste izvore, zaštićuju ih od grabežljivih životinja, nosi u naručju svome slabe i ozljeđene. Ta potreba ovaca traži od pastira da uvijek bude s njima. Postoji naime, samo jedan razlog da pastir privremeno napusti stado, a to je da traži izgubljenu ovcu. Zapazimo da Isus sam poučava “silan svijet” i time apostolima omogućuje donekle odmor, Tako nagovještava ono što je rekao “Pastir dobri život svoj polaže za ovce” (Iv 10,11)
Vinko Pilić, svećenik
