Digla se gusta magla i pijetao je zakukurikao. Zora se lagano budi a u kući, na kraju sela, sve se nešto užurbano sprema. Među ukućanima vlada nekakva nervoza i tišina. Na velikome stolu baka je priredila svoj svećani slingovani stolnjak. Mati je sinu pripremila sve domaće delicije kakvih nigdje na svijetu nema. Miris kave i tetkinih kolača prožima se domom. Čovjek bi pomislio da je nečija svadba. Ali mati svoje dijete nekom drugom sprema. Miris kave je dopratio i susjede do trijema. Obitelj je za stolom. Djed iz pljeskarene boce sa detaljima zlatoveza toči domaću ljutu rakijicu za posebne prilike i nazdravlja još jednom unuku i njegovom odlasku u daleki i nepoznati svijet. Zapela je djedu knedla u grlu i zasuzile su mu oči jer janje djedovo odlazi. Svanuo je tužan dan kada sine moraš napustiti kućni prag. Dok je stara baka na trijemu molila krunicu za voljenu unučad, otac je tužnim glasom prošaptao: „Nismo svoje ognište i djedovinu napuštali ni pod opsadom agresora za vrijeme rata, kada nam je oko glave fijukala granata. Za što smo se borili? Bože mili, koga to mati teškom mukom rodi, obitelj othrani a tuđina ukrade. Okupila se već pomalo cijela obitelj; tetke, stričevi i strine i umjesto da se na dvoru kao nekada čuje pjesma, ne čuje se nista osim muhe i tišine. Polagano sunčeve zrake bude voćnjak, zamirisala je i bakina dunja sa ormara a sramežljive zrake probijaju se i kroz mali prozor pa sve do kuta sobe. Zrake obasjavaju bakine stare i naborane ruke i prate svaki potez kojim baka i susjeda pletu čarape za djecu. Otac tužnim pogledom pogledava čardak i stara zaprežna kola. Mora se oprostiti sa sinom. Zapamti sine, gdje god dođes faljen Isus reci to su tebe naučili tvoji preci. Putem do kolodvora Duka upija svu ljepotu prirode. Već sad mu naviru sjećanja. Polja zlatnog žita, vinogradi gdje su kao djeca igrali lovice, trčanje kroz polje maka, penjanje po voćkama… Zapuhnuo ga je miris cvijeća okupanog u jutarnjoj rosi. Suze, očaj i tuga nadvili su se nad našim kolodvorima. Obitelji su sve u suzama, mladići i djevojke sa strahom i nevjericom odlaze u obećanu im zemlju. Žalosno da se iselilo našega naroda veličine grada Vinkovaca. Što nam vrijedi sva ta ljepota koju je Isus svojim kistom i temperama naslikao, što nam vrijedi najljepši portret prirode? Gdje su naša djeca? Obitelji? Koliko se sela ugasilo? Što meni vrijedi da išta napišem kada nam je domovina na izdisaju? A Jure, Mato, Ane, Luce i još mnogo njih zasnovati će obitelj negdje daleko. Što nam to domovina pruža i sprema? Više se ne čuje ni lavež pasa. Tek tu i tamo koja ptičica zacvrkuće najljepšu baladu i da nam do znanja da je još uvijek tu. Ali i ona će polako u visine i neke toplije krajeve. Sada kada bi obitelji trebale uživati, kada bi se iz kuća trebala čuti pjesma, smijeh i pucketanje drva iz kamina, kada bi se trebalo uživati u bakinim kolačima i čaju i djedovim čitanjima priče za laku noć…Na žalost, mnogima su ostale samo sretne uspomene na djetinjstvo. Nadam se da ćemo se ubrzo probuditi iz sna.
Romana Maričić Vrcić
