Poznati borac za izjednačavanje prava između bijelaca i crnaca Martin Luther King, jednom zgodom reče: „Ne razlikujemo dobre i loše ljude, nego dobre i loše odnose. Mrzimo, istina, nepravdu, ali ljubimo ljude pa makar činili nepravdu. Stoga se ne borimo protiv ljudi, nego pokazujemo što bi bilo pravedno i radi toga idemo na ulice. Put nenasilja je put jakih. Mi našega protivnika ne želimo uništiti, nego pridobiti njegovo razumijevanje i prijateljstvo. Plod borbe bez nasilja, novo je zajedništvo među neprijateljima.“ Ujedno hrvatski boksač Stjepan Božić o jačem spolu izjavljuje: „Pravi muškarci, nikada ne tuku žene!“

 

 

Uvažavanje drugih i drugačijih

Nasilje u obiteljima, među bračnim supružnicima, mladima u školi, te općenito na svim razinama društva u sve je većem porastu. Svjedoci smo kako mladi ljudi uz to što ugrožavaju živote drugih, sve više dižu ruku i na svoj vlastiti život. Kao da se među ljude vratilo jednoumlje, pa je uočljivo da je sve manje tolerancije, uvažavanja drugih i drugačijih od sebe, a ne tek skupine kojoj pojedinci pripadaju. Na jednoj strani je vidljivo da većina zna ugrožavati manjinu, ali isto tako sve je više vidljiva diktatura glasne manjine nad većinom. Bilo u državi, Saboru (Parlamentu), Crkvi, obitelji…

Nasilje u obitelji kako se dade uočiti iz konkretnih primjera, uglavnom je vezano uz oca nasilnika. Zbog toga redovito pati cijela obitelj – supruga, djeca i ostali članovi. Ima veliki broj teških, žalosnih i tragičnih sudbina i primjera. Ali se o tome, nažalost većinom šuti!

Uz to što nitko otvoreno ne želi govoriti o takvim čestim pojavama u našim obiteljima, ljudi se ustručavaju tražiti pomoć bilo kod liječnika, svećenika ili kod državnih institucija. Uz to što su od nasilnika često puta ponižene, žrtve se iz straha teško povjeravaju drugima ili traže pomoć. Uz to dosta je predrasuda, kako će drugi reagirati i što će o tome reći. I zato kad se o nekom problemu ili pojavi možda na razini župe, organizira tribina ili korisni susret, mnogi ne žele prisustvovati ili se ustručavaju. U velikoj mjeri iz razloga što će drugi reći. Jer čim u tome sudjeluju odmah se sumnja, kako u toj obitelji ima takvih ili sličnih pojava ili problema.

Čini se kako ljudi rado prepričavaju situacije u kojima se drugi nalaze. Bilo da o tome gledaju na TV ekranima, u filmskim sapunicama ili čitaju iz žutoga tiska prateći živote slavnih zvijezda pjevača ili glumaca. Rado se vole zabaviti prepričavanjem tuđih života. S njima se poistovjećuju, gledajući sebe u tim situacijama idealnoga svijeta. Na takav način malo olakšaju i ublaže svakodnevicu te „pobjegnu“ iz tmurnoga sivila. Ali kad se nešto loše pojavi u njihovoj obitelji, nastoje o tome šutjeti, prikriti i dalje ne širiti.

 

Obitelj – rasadište života i škola zajedništva

Takvom stanju dosta doprinosi i još prisutni zatvoreno-patrijarhalni mentalitet u nekim našim obiteljima i mentalitet provincijalizma, što rađa nezdravim obzirom i strahom od drugih. Ljudi se teže povjeravaju drugima, kad dožive da su prevareni i da im je povjerenje izigrano. Roditelji u našim obiteljima premalo provode vremena skupa i sa svojom djecom. Televizija je postala središte obitelji u kojoj se i previše šuti, što vodi k otuđenju jednih od drugih.

Roditelji pogrješno drže da će njihova djeca i mladi o mnogo toga naučiti u školi i u Crkvi. Pa sami sebe oslobode obveze brige i poučavanja vlastite djece. Sa sigurnošću možemo reći, kako je obitelj glavni temelj čovjekova bića i osobnosti na kome grade škola, država i Crkva. Obitelj je škola života i za život, dok u školi često dobivamo samo suhoparno i često suvišno znanje. Ako su obiteljski temelji slabi, cijela će čovjekova osobnost biti postavljena na klimave temelje, koji će se lako urušiti.

Osobe koje su doživjele neki oblik zlostavljanja ili nasilja – bilo u obitelji ili društvu – u djetinjstvu ili kasnije, često se znaju zatvarati u sebe i na pravi način ne suočavati sa životom i problemima. Osjećaju se ne prihvaćeno i izgubljeno, bez potrebne sigurnosti u same sebe. Uz to zna doći da otuđenja od svijeta i drugih ljudi uz doživljavanje bijega od samih sebe. U takvim slučajevima kad se ne može naći razumijevanje najbližih i povjerenje drugih, „utjeha“ i „spas“ se znaju tražiti u vjeri i većem prakticiranju religioznosti. S druge strane može doći i do zanemarivanja vjere, te bijega od samoga Boga, koga djeca često doživljava kroz strogoga i nasilnoga oca obitelji.

U nastavku pročitajmo svjedočanstvo osobe iz jednoga hercegovačkoga mjesta, koja je sa svojom djecom postala žrtva obiteljskoga nasilja, a željela je ostati anonimna.

 

suza

Anonimno svjedočanstvo: Nedostatak ljubavi i razumijevanja, put obiteljskom nasilju

 

Problemi u roditeljskom domu

„Rođena sam pod svjetlima velegrada, dok su mi obadvoje roditelja bili alkoholičari. Prva osoba od koje sam doživjela ljubav bila je moja baka, a o mom kršćanskom životu u internatu su se pobrinule časne sestre, gdje sam pohađala dječji vrtić. U vremenu školovanja zbog neprestanih svađa, roditelji su se svaki čas rastavljali i sastavljali, dok se bakina i moja ljubav neprestano produbljivala. Kao dijete sam majku propitkivala koji je dan, jer sam kroz svađu roditelja često čula svoje ime. Pa bih od ponedjeljka odlučivala da ću biti bolja.

A bila sam jako povučena, pa su mlađa i starija djeca pokazivali svoju jačinu na meni. Neprestano sam plakala zbog odvojenosti od majke koja je radila, dok su oboje roditelja patili u braku. Nisam ih razumjela i kroz to ih nisam ni voljela, nego željno iščekivala susret s bakom i slobodom koju sam s njom imala. Oca sam više osuđivala, jer bi često poslije njihove svađe mama i ja bile na ulici ili kod moje tetke. Jedanput smo stajale na nekom mostu same u spavaćicama, kad mi je majka rekla: ‘Sad ću ja skočiti i tebe povesti sa sobom!’ Tada mi nije bilo važno što bi ona skončala, nego mi je bilo žao mene, te sam je molila da mene ostavi.

Majci je bilo jako teško s ocem te sam željela da se odvojimo od njega, ali da tada konačno dobijem majku na raspolaganje. Međutim, oni nisu mogli skupa, a još teže odvojeno. Ni danas točno ne znam što je to bilo, ali im opraštam i shvaćam da su takvi kakvi jesu. Oduvijek sam znala da sam Božje dijete, a čak sam imala želju odabrati i redovničko zvanje. Unatoč svemu bila sam dobar đak, po prirodi živahna i vesela. Otišli smo od oca i tek tada dolaze problemi, jer se majka u svemu tome izgubila. U neku ruku sam prekrižila, da ću ostvariti snove o životnoj idili s majkom.

 

Nastavak uvreda i zlostavljanja u braku

Udala sam se mlada i redom dobivala djecu. Ispočetka mi se činilo da imam muža koji će mi dati ljubav, te da ću uz njega učiti kako i davati ljubav. Predugo je trajalo lutanje i iznalaženje metoda, kako popraviti tek izgrađenu zajednicu. Napravi se puno grješaka i propusta, pod stalnim pritiskom života i odgaja djece. Jako je teško doživjeti nerazumijevanje i pasivno promatranje svega, kod rodbine i okoline. To me još dodatno dotuklo, jer bi se uglavnom tražile moje grješke, dok se puno toga i nadodavalo. Bilo je i onih koji su se hranili mojim neznanjem i ismijavali me, dok se ja nisam snašla, a niti uspijevala obraniti.

Djeca su rasla u tom kaosu, dok je muž vodio svoj način života. Bez obzira, sviđalo se to nekom ili ne. Prvih desetak godina sve se svodilo na psihičke i duševne uvrede, a i fizičko zlostavljanje. Tako da sam zbog toga bila ljuta i na samoga Boga, ali srećom nikad nisam pomislila da okončam svoj život. Pomalo sam Boga i ucjenjivala da kad mi odgovara neću moliti niti ići u crkvu. I naravno, bez Boga život ide još dublje u ponor. Moram spomenuti da sam prije bila više tradicionalna vjernica, koja radi reda obavlja vjerske dužnosti i primanje sakramenata.

 

Znala da se mora vratiti Bogu

Negdje sam u svojoj dubini znala da ću Boga kad-tad uspjeti upoznati, dok smo muž i ja živjeli odvojeni zajednički život, a djeca su polako išla istim stopama. Imala sam samo jednu prijateljicu, kojoj sam mogla povjeriti svoj život kako ga u stvarnosti živim. Dugogodišnja prijateljica je zaključila i pitala, razgovaram li s mužem o svemu tome? Ostala sam u tihom šoku, jer se i kod razgovora s mužem nismo razumjeli. Zaboljela me ta izjava, jer je samo jedna osoba o svemu tomu znala, dok su mnoge sumnjale u to kako živimo. Nitko se ne brine niti usuđuje stati u obranu slabijega, jer je lakše prikloniti se na stranu jačega.

Ljudi su skloni izrugivanju i osuđivanju što drugima nedostaje, dok se muž cijelo vrijeme brine kako ostvariti svoje potrebe. Brine se što i kako popiti, provoditi se, bludničiti, te u isto vrijeme jadikovati čime je zaslužio takvu groznu obitelj. Cijelo to vrijeme sam znala da se moram vratiti svojoj prvoj ljubavi – Bogu, ali sve je još bilo na čekanju. To su godine moga nezadovoljstva, modroga srca i duše, dok sam znala da će Bog jednoga dana reći: ‘Dosta je bilo! Za sad ne možemo njega vratiti, ali možemo tebe!’ Tako mi je jednom zgodom prišla osoba, nazvala me imenom, te rekla: ‘Daj dobro, što se događa?’ U kratko smo vrijeme popričali, te mi je rekla: ‘Dobro, hajde sad moliti!’ Pomislih: ‘Dobro došao Isuse u moj život!’, te pođoh moliti.

 

Otvaranje ‘prozora’ Božjoj ljubavi

Od toga sam se dana, nanovo rodila, te se nisam imala potrebu više nikomu dodvoravati niti pravdati. Pravda je išla ispred mene, dok su mi se otvarali ‘prozori’ Božje ljubavi. Tad sam rekla Bogu: ‘Puno si učinio za mene, mogu i ja nešto učiniti za tebe, te mi daj dar da ne budem na sablazan nekima.’ Na blagoslov i odgovornost od toga dana, imala sam dojam da ljudi drže: ‘Odakle joj pravo da živi punim plućima?’ Bila sam kao u nebu, ispod mene grmi i sijeva, ali me ništa nije doticalo. Bila sam kao u ‘savezu’ s Isusom. Stanje u braku i roditeljstvu nije se bitno promijenilo, ali sam shvatila razloge svega toga. Bijah slijepa, a sada vidim! U moj dom uđe molitva. uspijevam se riješiti težine prošlosti i grijeha, ali i uvidjeh kako će biti još puno poteškoća. Posljedice se odražavaju na djeci, svakom od njih na svoj način, dok sam i dalje sama u braku.

Pokušaji da i muž sudjeluje u svemu tomu propadaju. jer muškarci često probleme rješavaju silom, bogohulnim i pogrdnim psovkama. Majka je stup obitelji premda bi očevi trebali biti osobe autoriteta, koji nježnim ili oštrim pogledom – a ne fizičkim nasiljem – rješavaju obiteljske probleme. U svemu se tomu moj muž nalazio kao žrtva jer je držao da je zaslužan za sve dobro u obitelji – iako nitko ne zna na koji način – te želi da svi priznaju da ima pravo. Traži prijatelje koji će to potvrditi, te tako pere ruke i umiruje savjest. Zar je grijeh dati se za svoju životnu družicu i djecu, da si olakšamo život? Da imamo blisku osobu, kojoj sve možemo reći pa zajedno kako nam bude.

 

Neučinkovitost državnih institucija

Imamo državne institucije koje ne funkcioniraju, robujemo starom mentalitetu da žena ne vrijedi i straha od neuspjeha, što sam osjetila na svojoj koži. Ako se slučajno i nađe netko tko želi pomoći, treba ga ismijati i odbaciti. Bojimo se da će nas žene i djeca iznevjeriti. Koji bi trebali biti od povjerenja, sjede po kafićima i kućama pričajući i izigravajući povjerenje slabijega puka. Bog poziva da se skupa poštujemo i volimo, ali ne i da pustimo da nam drugi gaze dostojanstvo. Rekao je da poštujemo oca i majku, ali ne i da kopiramo od njih sve što nije dobro i da idemo njihovim stopama.

Borim se i borit ću se za prava koja mi je Bog dao, da živim u miru sa sobom i s bližnjima. Dižem glas i tražim od crkvenih autoriteta i državnih institucija, da pomognu na pravi način u takvim slučajevima tim osobama. Ako se krše Božji zakoni, prava supruge i majke ne bojmo se, jer smo svi kao ljudi potekli od Boga. Kao supruge Bog nas je darovao muževima i djecom, da ih dovedemo k njemu. Računa s nama te ako je on hrabar da nam ih dadne, ne trebamo se skrivati i strahovati, ali treba prozivati grijeh i nepravdu koji se čini. Muževi i očevi ne bojte se pokazati svoje poslanje, te ne budete zlostavljači i kukavice u svojoj obitelji i na svojemu radnom mjestu. Pa ako se i pogriješi, Bog piše i po krivim crtama našega života. Znajte da će se jednoga dana odgovarati Bogu i da nećete ući u Božje Kraljevstvo samo zato jer ste muškarci, jer su se i drugi tako ponašali ili jer je takva vaša okolina.

Pokušala sam razgovarati s ljudima u državnim institucijama, što sam učinila na preporuku jednoga svećenika, ali se nisu htjeli zamjerati zbog ‘prijateljstva’, nevjerice, nezainteresiranosti ili nemogućnosti da pomognu. Jednim dijelom zbog straha od posljedica za obitelj i reakcija onih, koji svjesno ili nesvjesno zlostavljaju. Treba razumjeti i ljude koji su dužni u tome pomoći, ali ne mogu provesti ionako jadan zakon o zaštiti djece i žena. Sve je uglavnom završavalo na prijavama policiji, jer nema načina da se zakon u potpunosti ostvari i konačnom presudom i izricanjem kazne zlostavljaču na sudu.

Osobno mi je pomogla temeljitija ispovijed i obraćanje svećeniku, za savjet u takvim problemima. To mi je bilo važno u tim trenutcima, da sam mogla dobiti pravu riječ i utjehu. Biti svjestan svoje krivnje, ali ne preuzimati lažne krivice. Nitko nas nema pravo osuđivati, jer nas je Bog u dlanove svoje urezao, za njega smo vrijedni, te nas je izabrao za sebe.

 

Glas za zaštitu slabih i ugroženih u društvu

Željela sam javno – makar i anonimno – izreći svoje svjedočanstvo, te se izvući iz oklopa šutnje u borbi protiv zlostavljanja na što potičem državne institucije policije i sudova da štite slabe i ugrožene u našem društvu.“

Na koncu možemo zaključiti rečenicom velikoga Gandhija, koji se borio za prava Indijaca nenasilnim otporom: „Ne iskorijenimo li nasilje iz naše civilizacije, Krist se još nije rodio!“ Dok na to s pravom možemo dodati: „Kako bi se naše obitelji zvale i bile kršćanske, trebaju odsijevati zrakama, uvažavanja, razumijevanja i Kristove ljubavi svih svojih članova!“

 

fra Mate Tadić

PODIJELI