Nova vizija stvarnosti

44

Napisao: Biskup Richard Taylor (Australska provincija)

Do otprilike 17. stoljeća, „univerzalna mudrost” i slika stvarnosti koju je širila Crkva i koja je povezivala kršćanski svijet temeljila se na Aristotelovim načelima „prirodne filozofije” i njegovim metodama spoznaje temeljne prirode stvarnosti. Aristotel se nije služio eksperimentima. On je promatrao svijet i predlagao objašnjenja prirodnih fenomena. Na primjer, tvrdio je da teški predmeti padaju brže od lakših jer teški predmeti imaju veći „afinitet” prema ležanju na tlu. Demonstracija koja se sastojala od ispuštanja pera mase 30 mg i čekića mase 1,32 kg na površini mjeseca, pri čemu su oba predmeta padala na tlo jednakom brzinom, vrlo je upečatljivo dokazala da ova tvrdnja nije istinita. Ovo je demonstrirao astronaut David Scott tijekom petnaestominutne šetnje Mjesecom u sklopu misije Apollo 1971. godine. Ispravna je, dakle, Galilejeva teorija, temeljena na eksperimentima, da svi predmeti padaju jednakom brzinom, ali ih otpor zraka različito usporava. Galilej je također promatrao mjesec teleskopom i otkrio da nije savršena sfera, što bi morao biti prema Aristotelu i tadašnjem nauku Rimokatoličke Crkve.

Time je započeo temeljni razdor između prihvaćanja svjetonazora velikana poput Aristotela i formiranja teorija na osnovi podataka prikupljenih eksperimentima. Budući da smo svi mi rođeni u tzv. znanstvenom svijetu, mi prihvaćamo znanstveni pristup građenja koncepata „stvarnosti” eksperimentima i dokazima kao nešto samo po sebi razumljivo. Takva „stvarnost” može se označiti materijalističkom jer u znanstvenim teorijama nema mjesta za kakvu nepoznatu moć ili „vitalnu energiju.”

Početkom 20. stoljeća, počinju se javljati nove teorije, poput onih koje su iznijeli P.D. Ouspensky u djelu „Novi model svemira” (1932.), Fritjof Capra u „Tao fizike” (1975.) ili vlč. o. Bede Griffiths u „Nova vizija stvarnosti” (1984.). Te nove ideje vjeruju da je sav svijet međusobno povezan, da je holistička vizija Tao-a temelj kvantne fizike. Učenja istočnog misticizma također nalaze sve više uporišta u zapadnoj psihologiji. Ukratko, novi pogledi ponovno uvode duhovnu dimenziju, izgubljenu tijekom prosvjetiteljskog pokreta u 17. stoljeću, ali sada, ironično, temeljenu na znanosti 21. stoljeća.

„Stvarnost” je da materijalizam, koji zahtijeva fizičko objašnjenje za sva pitanja, nikada neće voditi do ispunjenog života niti trajnog zadovoljstva. Materijalizam ne odgovara na pitanja koja postavljamo u dubini srca o univerzalnoj ljudskoj žudnji za nečim većim. Kako govorimo u našoj liturgiji, „naša su srca uvijek nemirna dok ne nađu u Tebi svoj mir”. Kulture Indije, Dalekog istoka i Azije u cjelini stoljećima su istraživale čovjekovu nutrinu da bi pružile odgovore na dublja pitanja, odgovore koji vode do unutarnjeg zadovoljstva. Nova stvarnost traži da se vratimo unutarnjoj potrazi, i to ne stihijski, nego pod vodstvom učitelja koji su prije nas išli unutarnjim putem, i uz nadahnuće i vodstvo svetih spisa, uključujući Bibliju.

U crkvenoj smo godini upravo prošli Uskrs i Uznesenje Kristovo, nakon kojih slijedi dramatična i transformirajuća Pedesetnica, kada su apostoli, ljudi koji su bili na duhovnome putu, iznenada doživjeli potpunu promjenu svojega svjetonazora. To je bio okidač koji je preplašene, malodušne i izgubljene apostole poslao u svijet kao hrabre, djelotvorne i vjerodostojne duhovne vođe. Krenuli su na put diljem Sredozemlja, govorili s uvjerenjem i dotakli srca tisuća ljudi. Kada bi se takav događaj dogodio danas, to bi dugo bila udarna vijest u svim privatnim i javnim medijima. Ali mi danas, kao pojedinci, moramo tražiti drugu vrstu „provjere”, u duhu Galileja, okrećući se vlastitoj nutrini i istražujući svoja unutarnja čula i uvide u razvoju.

Upravo je završio blagdan Presvetog Trojstva, čime započinje druga polovica crkvene godine, kada u praksi primjenjujemo sve duhovne lekcije koje smo primili od početka Adventa. U Poslanici na Presveto Trojstvo čitali smo o viziji sv. Ivana Božanskog, prisjetili se bogate simbolike koja je jedno od sredstava koja nam koristi na osobnom unutarnjem duhovnom putu. Prema tradiciji, četiri lika iz [Ezekijelove] vizije predstavljaju Mateja, Marka, Luku i Ivana. Sv. Matej je „čovjek”, što znači da trebamo koristiti ljudski razum za shvaćanje puteva koji vode prosvjetljenju i ujedinjenju s Bogom. Sv. Marko je „lav”, što govori da trebamo snagu i hrabrost za ustrajnost na putu i nadvladavanje prepreka. Sv. Luku predstavlja junica ili vol, povezana sa žrtvom, u ovome slučaju žrtve „nižega jastva” da bi „više sebstvo” moglo preuzeti vodstvo – što je naše vlastito „uskrsnuće.” Sv. Ivan je „orao”, vječno zagledan u vječnost pred sobom i nikada ne gubeći iz vida konačni cilj.

Kako sada prolazimo nedjelje po Trojstvu, od kojih svaka nosi duboke uvide sadržane u tjednim „nakanama”, možemo nastojati razviti vlastita duhovna oruđa crpeći dubok unutarnji smisao iz različitih izvora. Taj unutarnji smisao je ono o čemu je Isus govorio kada je rekao:

„A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.” (Ivan 4:14, Jeruzalemska Biblija.)

Neka vas Bog blagoslovi.

Objavljeno u časopisu Communion, broj 2019 (2) – kolovoz.

Originalni tekst: https://www.liberalcatholicchurch.org.au/dbpage.php?pg=view&dbase=uploads&id=35238  

PODIJELI