Slavljenje i zahvalnost uzdižu nas u Gospodnju prisutnost, a u Njegovoj se prisutnosti nalazi punina radosti (Psalam 16,11). „Ništa više ne vodi k poboljšanju zdravlja tijela i duše od duha zahvalnosti i proslavljanja.” (E.G. White: Služba liječenja, str. 156) Zato trebamo najviše slaviti Boga baš onda kad nam se čini da nam se to najmanje sviđa. Trebamo Mu zahvaljivati čak i onda kad nas boli. Da, baš u tim trenutcima bola i nezadovoljstva jer je slavljenje i zahvaljivanje obično najkraći put kroz nesreću do pobjede i kroz bol do iscjeljenja.
Jednom se judejski kralj Jošafat uzbunio na vijesti da prema njegovome kraljevstvu kreće golema vojska osvajača. To mu je pokvarilo cijeli dan. Događaj je opisan u Drugoj knjizi ljetopisa u 20. poglavlju. Jošafat je pozvao sve Izraelce na post i molitvu pa su došli iz svih gradova i sela da bi potražili Gospodina. Tada ih je kralj Jošafat poveo u veličanstvenu molitvu. Zapazite osnovne dijelove od kojih se sastoji njegova molitva: započinje slavljenjem, nastavlja ponavljajući Božja spasiteljska djela u prošlosti (zapravo kaže: „Gospodine, ponovi to”), potom ukratko iznosi problem:
“Tada Jošafat ustade u judejskom zboru u Jeruzalemu, u domu Jahvinu, pred novim predvorjem i reče: ‘Jahve, Bože otaca naših, Ti si Bog na nebu i vladaš nad svim krivobožačkim kraljevstvima. U Tvojoj je ruci takva snaga i jakost da se nitko ne može održati pred Tobom. Ti si, o Bože naš, istjerao stanovnike ove zemlje pred svojim izraelskim narodom i dao je zasvagda potomstvu svoga prijatelja Abrahama; i nastanili su se u njoj i sagradili u njoj svetište Tvojem imenu govoreći: ‘Kad navali na nas kakvo zlo, osvetni mač ili kuga, ili glad, te kad stanemo pred ovim domom i pred Tobom, jer je Tvoje ime u ovom domu, i zavapimo k Tebi iz svoje nevolje, usliši nas i spasi.’ Sada, evo, Amonovi i Moabovi sinovi, i oni iz Seirske gore, preko kojih nisi dao Izraelu da prođe kad je dolazio iz zemlje egipatske, nego ih je obišao i nije ih zatro – sada, dakle, oni nama uzvraćaju zlom, došavši da nas otjeraju s baštine koju si nam Ti dao. O Bože naš, zar im nećeš suditi? Jer u nas nema sile prema tome veliku mnoštvu koje dolazi na nas, niti mi znamo što da radimo, nego su nam oči uprte u te.’” (2. Ljetopisa 20,5-12)
Prvi sljedeći redak kaže da su svi Judejci sa ženama, stari i mladi, skupa s dječicom stajali pred Gospodinom (redak 13).
Katkad je pola tajne uspjeha naprosto: pojaviti se! Ujedinjena molitva otključava riznice u kojima je skrivena Božja snaga.
Očito da je Bog bio zadivljen jer je Duh Gospodnji progovorio kroz Jahaziela i rekao u biti sljedeće: „Znate što? Ne brinite se zbog toga za ovo, pobrinut ću se ja sam. Ne trebate se čak ni boriti s njima. Samo sutra iziđite i stanite naprijed. Ne bojte se i ne činite ništa, samo stanite tamo i gledajte kako ću osujetiti njihove planove kod Hasiška uspona.” (Vidite retke 15–17.)
Upravo tako su i učinili. Budući da je Gospodin obavio sav posao, nije im preostalo ništa drugo nego da pjevaju i slave Njegovo ime. Tako je kralj prihvatio zamisao nekih ljudi i postavio pjevače i hvalitelje „koji će u svetom ruhu ići pred naoružanim četama i pjevati, govoreći: ‘Slavite Jahvu jer vječna je ljubav Njegova!’” (redak 21)
Zamislimo što je zapovjednik okupatorske vojske mogao pomisliti dok je promatrao kako dolazi ta neobična vojska.
„Hej, što rade ovi ljudi? Jesu li poludjeli? Ne nose nikakvo oružje. Što to govore?”
„Ne znam, gospodine”, odgovara jedan od njegovih vojnika. „Pa onda pošaljite nekoga tamo da ispita o čemu se radi.” „Da, gospodine.”
Nekoliko minuta poslije: „Gospodine?” „Da?”
„Sad znamo o čemu govore, bolje reći – pjevaju.” „O čemu?”
„Slavite Gospoda jer vječna je ljubav Njegova!” „Što to znači?”
„Gospodine, oni slave svog Boga.”
„Zašto? Upravo ćemo ih poklati – zar nećemo?”
„Ne izgledaju zabrinuti, gospodine. I dalje samo pjevaju.” Dugačka stanka, a onda tiho i nerazgovjetno: „Uh – oh!” Biblija kaže: „Kad počeše klicati i pjevati pjesmu pohvalnicu,
Jahve podiže zasjedu na Amonce, Moapce i na one iz Seirske gore koji su došli na Judu te biše razbijeni.” (redak 22) Judejcima su trebala tri dana da pokupe sav plijen. Poslije toga su imali pro-slavu i bogoslužje u Hramu. Konačni učinak ovog neobičnoga vojnoga plana bio je da je „strah Božji ušao u sva zemaljska kraljevstva kad su čula da je Jahve zavojštio na Izraelove neprijatelje. Tako je počinulo Jošafatovo kraljevstvo, jer mu je Bog dao mir odasvud uokolo.” (redak 29.30)
Koje bitke upravo sada vodite? Jeste li isprobali slavljeničko-zahvalni model borbe? Biblija govori: „Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu.” (Filipljanima 4,6.7)
Knjiga proroka Habakuka jedan je od odabranih bisera u Starome zavjetu. Habakuk je živio u Judinu plemenu neposredno prije babilonske najezde i progonstva koje je uslijedilo. Svoju je službu započeo zahtijevajući od Boga da učini nešto zbog pokvarenosti koju je posvuda primjećivao: „Zašto mi nepravdu iznosiš pred oči, zašto gledaš ugnjetavanje? Pljačka je i nasilje preda mnom. Raspra je, razmirica bjesni! Zakon je izgubio snagu, a pravda se ni načas ne pomalja. Da, zlikovac progoni pravednika, pravo je stoga izopačeno.” (Habakuk 1,3.4)
Bog je čuo Habakukovu tužbalicu i Njegov je zapanjujući odgovor glasio otprilike ovako: „Imaš pravo. U redu, učinit ću nešto. Dovest ću Babilonce, neka kazne tvoj narod zbog njihove zloće.” (Vidite retke 5–11.)
Nije to bilo baš točno ono što je Habakuk mislio pa je ponovio svoj zahtjev Bogu: „Pričekaj još samo nekoliko trenutaka! Bože, pa kako to možeš učiniti? Zar ćeš dopustiti da tvoj narod bude kažnjen preko naroda koji je još gori no što su oni?” (Vidite retke 12–17.) I tada se Habakuk odlučio, poput ustrajne udovice u Isusovoj prispodobi, da neće dati mira Bogu dok mu ne odgovori: „Stat ću na stražu svoju, postavit se na bedem, paziti što će mi reći.” (Habakuk 2,1)
Bog odgovara otprilike ovako: „Vjeruj mi. Dan njihove kazne svakako dolazi. Jednog će se dana sreća promijeniti.” (Vidite retke 2–9.) Habakuk odgovara preko vidljivoga iskaza božanstva u kojem on opisuje zastrašujuće događaje u prirodi koji su nastupili kao posljedica Stvoriteljeva dolaska. Drugim riječima, Habakuk opisuje vrijeme kad će, poput događaja na Sinaju, Bog otvoriti nebesa i sići na Zemlju da ispravi nepravdu. Završni dio kratke knjige proroka Habakuka izražava njegovu vjeru u Božje obećanje: „Počinut ću kada dan tjeskobni svane narodu što nas sad napada.” (Habakuk 3,16)
Ono što slijedi jest jedan od najsnažnijih izraza vjere koji je ikada zapisan. Iako se oko njega svijet raspada i ne vidi utješne dokaze Božjih blagoslova, Habakuk je uvjeren u odluku da se raduje u Bogu: „Jer smokvino drvo neće više cvasti niti će na lozi biti ploda, maslina će uskratiti rod, polja neće donijeti hrane, ovaca će nestati iz tora, u oborima neće biti ni goveda. Ali ja ću se radovati u Jahvi i kliktat ću u Bogu, svojem Spasitelju.” (r. 17 i 18)
Suvremeni Habakuk rekao bi nešto poput ovog: „Unatoč tome što moj suprug umire od raka i unatoč tome što mi je sin u zatvoru te je čak trudna i moja kći tinejdžerica, a ja sam upravo izgubila posao, ipak ću noćas kroz suze slaviti i hvaliti Boga za dobrotu Njegovu i posudit ću od radosti koja stiže ujutro.”
Vjerski tridesetogodišnji rat koji je od 1618. do 1648. trajao između rimokatolika i protestanata opustošio je većinu Europe, posebice Njemačku. Ipak, iz tog rata potječe jedna od najuzvišenijih himna na njemačkom jeziku. Mali saksonski grad Eilenburg žestoko je stradao. Mnogi su se izbjeglice i prognanici sklonili u njega jer je bio okružen zidinama pa je došlo do prenapučenosti, gladi i bolesti. Tijekom rata te su pošasti poharale gradić četiri puta. Svi su pastori umrli ili izbjegli, osim Martina Rinkarta. Samo je on preostao da održava obrede ukopa – čak do 50 u jednom danu – sve dok se konačno, zbog masovnih ukopa, obredi za mrtve više nisu održavali. I Martinova supruga bila je među 8000 umrlih. Gradić su najprije opljačkali Austrijanci, a potom i Šveđani. Naposljetku se i Martin potpuno iscrpio – ali ne prije no što je svijetu darovao prekrasan dar.
Njegova je himna zahvalnosti izvorno naslovljena Kratka milost za stolom, a utemeljena je na predaji (apokrifna knjiga Sirah 50,22-24): „A sada blagoslovite Boga svemira, koji čini čudesa svagdje, koji uzdiže naše dane od utrobe majčine i čini s nama po milosti svojoj. On neka nam dadne radosno srce i podari mir našem vremenu, u Izraelu, na vijeke vijekova.” Ta knjiga sadrži nauk pobožnoga židovskog učitelja imenom Isus koji je živio oko 180. godine prije Krista i naš je Gospod vjerojatno bio upoznat s tom knjigom.
Pod snažnim dojmom teksta Martin Rinkart oblikovao je svoje ozračje u vrlo dojmljivu himnu koja je danas prevedena na mnoge svjetske jezike. Usred neopisivih ratnih strahota koje su ga okruživale tijekom života, on je zapisao ove slavne misli:
Sad hvalimo svi našeg Boga, srcem, rukama i glasom,
Onog tko je učinio djela čudesna, u kome se raduje Njegov svijet;
koji nas je blagoslovio na putu našem,
još od majčinih ruku, nebrojenim darovima ljubavi, i još je uvijek Otac naš.
Ta veličanstvena zahvalnost sjaji još većim sjajem jer potječe iz tragedije. Tamne sile nemaju se razloga bojati nepouzdanih kršćana koji tu i tamo promrmljaju poneku zahvalnost, ali te crne sile dršću pred kršćanima koji trpe i koji u svakoj prigodi slave Boga. Nije to nešto prirodno – to je nadnaravno!
Nakon što je izgubio sve što je ikada imao, Job je iz tamnoga ozračja svoga očaja rekao: „Gol iziđoh iz krila majčina, gol ću se onamo i vratiti. Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino.” (Job 1,21) Slavite Boga u svakoj prigodi. Božja je slava najvažnija – sve drugo je manje važno.
