Nevjerojatna snaga slavljenja – 1.dio

191

Ruthie Jacobsen bila je domaćin na programu 3ABN koji je tjedno emitiran pod naslovom Kad Božji narod moli. Emisija je snimana u studijima programa 3ABN nekoliko puta godišnje – dvanaest emisija u tom razdoblju, šest na dan. Dovela je goste koji su imali posebna molitvena iskustva i intervjuirala ih. No, dugo ju je vremena mučila rasvjeta u studiju. Izgledalo je da je tehničarima bila potrebna cijela vječnost da bi uredili stvari pa ih je zbog toga katkad žalostila – na prijateljski način.

 

U kolovozu 1996. Ruthie je nazočila sastanku u Providenceu, država Rhode Island, gdje joj je jedan stariji čovjek – nazovimo ga Cecil – pristupio poslije molitvenoga doručka i rekao: „Jeste li vi Ruthie Jacobsen?”

 

„Da.”

 

„Cijelo vrijeme pratim vašu zabavnu emisiju na 3ABN.” Ruthie nikad nije razmišljala o tome kao o zabavnoj emisiji. „Dobro,” odgovorila je, „hvala Bogu ako ste blagoslovljeni tom emisijom jer se puno ljudi moli za taj program.”

Sa zbunjenim izrazom lica, čovjek je nastavio: „Ali na televiziji ste privlačni. I divni ste… to mora biti zbog rasvjete!” Cecil je otišao sa sretnim osmijehom na licu, kao da je učinio dobro djelo.

 

Poslije toga Ruthie je odlučila da se treba naći s ljudima iz programa 3ABN i reći im o susretu sa Cecilom. „Od sada”, kazala je, „uzmite sve vrijeme koje vam treba da uredite rasvjetu. Samo učinite to dobro!”

 

Cecil je išao u dobrom smjeru. Mislio je da je rekao jedno, no Ruthie je čula drugo. Nisu bili na istoj valnoj duljini (iako su se poslije sprijateljili). Mi imamo sličnu teškoću u komunikaciji s Bogom jer nismo na Njegovoj valnoj duljini. No, imamo Tumača čija je zadaća da uzme naše molitve koje su grešne i posrću, zamuckuju i pogrešno su usmjerene te ih prevodi na nebeski jezik u kojem riječi ne zapinju. „Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sâm Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A Onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha – da se on po Božju zauzima za svete.” (Rimljanima 8,26-27)

 

Bez Duha Svetoga naše bi molitve Bogu bile nešto nalik žrtvi koju bi privržena mačka prinijela svom gospodaru tako što bi ostavila mrtvoga miša na kućnome pragu. To je najbolji dar koji ona može zamisliti i zahtijeva značajan napor s njezine strane, ali za njezinoga gospodara nema vrijednosti.

 

No, uz pomoć Duha Svetoga naše su molitve i zahvale rječite. Ne moramo vježbati godinama prije no što nam bude moguće stvarno razgovarati s Bogom. Ne moramo prvo „postati ispravni”. Naše zahvalnice kojima proslavljamo Gospoda mogu biti nespretne i kolebljive dok silaze s naših usana, no kad dopru do Njegovih ušiju, one su pročišćene i rječite, okupane miomirisom kalvarije i izrečene svetim nebeskim narječjem.

 

To je dobro jer naši pokušaji slavljenja i zahvalnosti anđelima vjerojatno zvuče nespretno, kao što je Cecilova pohvala za Ruthie zvučala neprilično. Ali za Boga oni su sladak miomiris, baš poput Noine žrtve. Biblija kaže da je Noa poslije potopa sagradio žrtvenik Gospodinu i na njemu žrtvovao žrtve paljenice. I tada „Jahve omirisa miris ugodni pa reče u sebi: ‘Nikad više neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka.’” (Postanak 8,21)

 

Jeste li ikada osjetili miris mesa koje gori? Bi li to za vas bio ugodan miris? Za Boga je bio. Žrtve koje Mu prinosi Njegov narod ugodne su Mu. Danas On želi puno više od životinjskih žrtava – On traži da Mu prinesemo „svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje.” (Rimljanima 12,1) Uz to, On traži i nešto drugo: „Po Njemu (Kristu) dakle neprestano pri-nosimo Bogu žrtvu hvalbenu, to jest plod usana što ispovijedaju ime Njegovo.” (Hebrejima 13,15) Zajedno s tim dolazi i obećanje: „Pravo me štuje onaj koji prinosi žrtvu zahvalnu: i onomu koji hodi stazama pravim – njemu ću pokazati spasenje svoje.” (Psalam 50,23) Kad slavimo Boga i zahvaljujemo Mu, utiremo stazu kojom primamo Njegove blagoslove.

 

Zato naše molitve prije svega trebaju odisati slavljenjem Boga i zahvalnošću. Bog ne voli da Ga uzimamo „zdravo za gotovo”. To se događa, primjerice, kad Mu zaboravimo zahvaliti za Njegove blagoslove. Kao primjer jednog među tisućama blagoslova koje uzimamo „zdravo za gotovo”, razmotrimo čudo po imenu elektricitet. Kralj David, koji je napisao toliko prekrasnih psalama slave i zahvalnosti Bogu, nije imao niti je rabio električnu energiju, ni klima-uređaje, kao ni telefone. Prosječni je Hrvat puno bogatiji od kralja Davida u mnogim stvarima. Koliko više zahvalnosti mi danas dugujemo Bogu! Kada ste posljednji put zahvalili Bogu za električnu energiju?

 

Godine 1930. električna je energija došla u državu Georgiju. Po prvi put noć je pretvorena u dan zahvaljujući električnoj rasvjeti. Odmah nakon što je u dom jednog sretnoga farmera iz te države stigla električna energija, on je na molitvenom susretu ustao i posvjedočio sljedeće: „Najvažnija je stvar na svijetu kad imate mir Božji u svom srcu, a druga je najvažnija stvar imati električnu energiju u svom domu.” Na što bi naš život nalikovao bez toga?

Kad su učenici 4. razreda jedne osnovne škole trebali napisati kratak uradak pod naslovom Na čemu sam najviše zahvalan, jedan je učenik spomenuo naočale. „One me štite od udaraca drugih dječaka i od poljubaca djevojčica.” Kada ste posljednji put zahvalili Bogu za svoje naočale? Bez njih mnogi ljudi ne mogu jasno vidjeti. No, čak i danas na svijetu ima puno ljudi koji ih ne mogu nabaviti. Mi, koji toliko puno posjedujemo, ne bismo u molitvama trebali trošiti toliko vremena tražeći od Boga još više.

 

Bogu ne trebamo zahvaljivati samo za ugodne stvari. Plaćate li liječniku za injekciju samo onda kad vas ubod igle ne boli? Arapi kažu da sav Sunčev sjaj čini Saharu. Bog poput pletiva rabi naše slučajne pokušaje i nesreće da bi otkao bogatu tapiseriju svoje slavne milosti. Stoga, kad ste posljednji put zahvalili Bogu, primjerice, za ljude s kojima se niste mogli složiti? Biblija nam govori da u svim okolnostima trebamo zahvaljivati.

 

Prije no što zahvalimo Bogu za ono što je On učinio za nas, trebali bismo Ga proslaviti i zahvaliti Mu za ono što On jest. Bog je vrijedan i zaslužuje da Ga proslavimo bez obzira blagoslivlja li nas ili ne. Od vijeka do vijeka on je Najuzvišeniji – uvijek svet, uvijek istinit, Kralj nad kraljevima i Gospodar nad gospodarima, prepun vječne ljubavi i nježne milosti. Njegova slava ne prestaje nikada i bez obzira što nam se događa, naša jedina svrha i smisao života je da se pridružimo cijelome svemiru koji Ga proslavlja u velikom zboru.

 

A ta proslava i zahvalnost jesu ulaznice u Njegovu radost.

 

Slatki duh zahvalnosti katkad, ne baš često, dolazi iznenada i nepozvan. Elizabeth Rooney sada je u 70-im godinama. Tim je prvi postao svjestan njezine nadarenosti kroz književnu crticu koju je napisala Lucy Shaw u knjizi Meet the Men and Women We call Heroes (Ann Spangler and Charles Turner, urednici, Servant Publications, 1983.) pa se počeo dopisivati s njom. Dopustila je da prenesemo sljedeće iz njezinoga časopisa.

 

U kolovozu 1978. Elizabeth Rooney uvedena je u laički ženski red Episkopalne Crkve po imenu Društvo svetog križa. Slijedilo je vrijeme osame tijekom kojega je iznenada osjetila neočekivanu radost, bila je svjesna da je Bog prisutan te je osjetila Njegovu milost koja je promijenila njezin život. „Zaljubila sam se u Boga”, rekla je ona Lucy. „Bilo je to poput uzavrela šampanjca u mojim venama”, opisuje Elizabeth svoje nove početke u pjesmi pod naslovom Adelynrood – to je ime molitvenoga doma u koji je bila uvedena:

Ovdje se otapa studen moga srca.

Potoci trče ispod ledenoga straha

probodena tvojom toplinom,

život teče. Proljeće je počelo.

Osjećam sunce, sunce!

Kako je ovaj duhovni i osjećajni ushit rastao u tjednima koji su slijedili, Elizabeth je shvatila da ju je Sveti Duh obuzeo na način koji nije očekivala niti je tražila. Zahvaljujući Njemu počela se, uz ostalo, baviti pjesništvom – nije to činila sve od studentskih dana. Katkad bi napisala četiri ili pet pjesama u jednome danu – bile su to pjesme visoke literarne kakvoće.

 

Nalik pjesmama Emily Dickinson, evo jedne u kojoj objašnjava što osjeća prema svijetu kojega sad vidi novim očima:

Vidjeh jučer kako je skončao svijet!

Njegov su pokrivač potrgali anđeli u letu

i nebo smjestili tamo gdje

Zemlja bijaše prije.

 

Dok šetah okolicom grada,

vidjeh kako prolazi cvrčak.

 

Tada sam prišla bliže i opazila

titraj ushićene trave.

U jednoj je pjesmi napisala: „Iznutra me uzbuđuješ, Gospodine”, a u njezinom dnevniku čitamo: „Doslovno sam preplavljena radošću. Mogla bih poskakivati poput janjeta, no budući da nisam malo janje, izgledala bih smiješno i postala zbunjena.”

Nisam mislila da ću dospjeti u tvoju vojsku, Gospodine.

Nisam se cjenkala s radošću ni sa svom tom ljubavlju.

 

Kako ću slijediti te teško prepoznatljive znakove

koji često izgledaju kao da dolaze odozgo?

 

Mnoge sam godine bila dobar kršćanski vojnik, Gospodine,

brižan, postojan i tmuran, uvijek koračajući u službi.

 

Bila sam tako sigurna da se nikad neću približiti,

nikad tako blizu da Te čujem ili vidim Tvoje lice.

 

Pomislih da se od nas očekuje tek da se igramo, Gospodine,

pitajući, tamo na obali: ‘Što bi Ti želio da činim?’

 

Sada, Gospodine, što se mene tiče, ništa više neće bit’ isto,

i proći će vjekovi i vjekovi dok Te ne upoznam!

 

Elizabeth je bila vjerna cijeloga života, poput Marte. Sada ju je Bog pozvao da bude poput Marije, darujući joj čežnju da s Njim provodi vrijeme. Evo još jedan uvodni tekst za časopis i još jedna pjesma:

 

„Ove su večeri moje srce, vene, arterije i cijela moja duša prepuni radosti koju teško mogu zadržati. Želim moliti ili čitati, no osjećam kao da ću eksplodirati. Nekome moram reći kako je Bog predivan!”

Nisam očistila podrum,

zaboravih pomesti stube,

puce nedostaje na mojoj jakni,

a poderotina je na Johnnyjevim trapericama,

tu je stara gospođa s artritisom koju bih molitvom trebala podržati.

A ja sjedim na mjesečini, da, na mjesečini, mjesečini,

obožavajući Tebe na mjesečini, kao da me nije briga!

Bog ima predivne darove za one koji se posebice posvete slavljenju i zahvalnosti te ustraju u tome. No, svatko od nas dobiva različiti dar. Hoće li svatko iskusiti tu vrstu duhovnoga uzleta i zajedništva s Bogom kakvu je doživjela Elizabeth Rooney?

 

Da! Ali ne nužno u ovom životu. Moramo tražiti Boga osobno, a ne samo osjećajno iskustvo.

PODIJELI