NEVINA DJEČICA – Mladenci
28. prosinca 2016.
1.1 Iv 1, 5-2, 2
Ps 124 (123), 2-3a. 3b-5. 7b-7c
Mt 2, 13-18
UVOD
Dan nakon Božića slavili smo mučenika sv. Stjepana, a danas Nevinu dječicu. Moramo li stavljati krvave ruže mučeništva i njima kititi Isusove jaslice? Nismo li time narušili divan ugođaj, idilu i raspoloženje koje o Božiću vlada u našim srcima?
Nažalost, svijet u kojemu živimo nije svijet djece, uspavanki i idile, nego svijet odraslih, zakona i borbe za život. Ma koliko nam srcu bio drag Božić, današnji dan uči nas jednoj drugoj zbilji. Novorođeni Isus u Betlehemu nije samo nejako dijete, koje svojom pojavom razveseljuje priproste pastire i sve nas ovdje. Bog je na svijet došao da ljude povede za sobom. Njegova pratnja je ljubav, do žrtvovanje samoga sebe za sve nas. Od samoga rođenja, dijete Isus upoznao je hladnoću neugodne štale i tvrdoću slame.
Danas su oči svih uprte u svu djecu a svi zajedno kao djeca Božja, svoj pogled upiremo u svoga nebeskoga Oca. Sada se pokajmo za sve svoje nevaljalosti i grijehe.
HOMILIJA
U Betlehemu na mjestu gdje se je rodio Isus, sagrađena je velika crkva njegova rođenja. Onaj tko u nju želi ući mora se sagnuti jer su vrata visoka svega metar u visinu. Kršćani su ta vrata namjerno zazidali jer su različiti osvajači u crkvu ulazili na konjima. Danas ova vrata imaju simboličko značenje. Tko hoće ući u mjesto na kojem se rodio Spasitelj svijeta, mora se prignuti, ne samo izvana tijelom nego i duhom poniznim, skromnim i punim vjere, počastiti betlehemsku zvijezdu. Gotovo kleknuti na istom mjestu, gdje su pastiri prignuli svoja koljena pred Božanskim djetetom.
Božić nas poziva da imamo snage biti maleni, Bog takve i očekuje. Svi smo se kao djeca Božja sakupili reći Bogu hvala, na njegovu dolasku i radosti što nam je svima daje.
Danas na spomendan Nevine dječice slušali smo o kralju Herodu koji je da zaštiti svoju vlast i prijestolje, dao pogubiti nevinu mušku djecu u Betlehemu i okolici. Radi svojih osobnih sebičnih interesa, okrutno je pogazio osnovno pravo na život, koje ima svako začeto dijete i rođeni čovjek. Zbog različitih sebičnosti, osobnih interesa i okrutnosti kroz svjetsku povijest, proliveno je mnogo nedužne ljudske krvi.
Ali nije samo proliveno, već se i danas prolijeva svaki puta kada se vrše pobačaji odnosno ubijanja začete, a još nerođene djece. Crkva najstrože osuđuje pobačaj, kao u nebo vapijući grijeh. Život svakoga čovjeka bez obzira na kožu, jezik ili vjeru je svetinja, kao i njegovo prenošenje i očuvanje. Roditelji koji vrše svoju bračnu dužnost rađanja i odgajanja djece, veliki su dobrotvori svoga naroda. Roditelji koji ubijaju svoju plodnost pravi su grobari svoga naroda. Takvih grobara, nažalost ima u hrvatskome narodu veoma mnogo.
Nekada se govorilo: „Hercegovina cijeli svijet naseli, a sebe ne raseli.“ Danas s povećanjem životnoga standarda u našim obiteljima, smanjuje se broj rođene djece, a povećava broj ubijenih i bačenih u bolničke kante za smeće, abortivnim pilulama, spiralama, pobačajima i sličnim načinima ubijanja onih najnezaštićenijih. Ako ne možemo prihvatiti život, nemojmo ga onda ni pozivati. Zar ne čitamo novinske članke kako se svako malo na gradskim smetljištima u vrećicama, pronalaze novorođena djeca, koja su ostavljena na milost i nemilost psima i mačkama ili da umru iscrpljena glađu i žeđu.
Još prije stotinjak godina naš veliki pjesnik Antun Gustav Matoš, proročki je govorio: „Najveći neprijatelji Hrvata, su oni sami sebi.“ Ne samo da nas drugi sa strane žele kolonizirati i porobiti, već se neprestano svađamo i sami sebe ubijamo. Kako stvari stoje idemo ususret vremenu kada s brojem rođenih i umrlih u našem narodu, stručnjaci nam prognoziraju potpuni nestanak s lica zemlje.
Zar se ne obistinjuje stara izreka: „Narod bez djece, narod je bez budućnosti!“ Ova djeca naša su budućnost i nada. Mercedesi će nam zahrđati, a vile i trokatnice vremenom propasti. Ono za što se zaista u našem životu isplati živjeti, žrtvovati i ulagati, naša su djeca. Ona su naše najveće blago i bogatstvo. Otuda i narodna izreka: „Nije bogat tko ima volova, već je bogat tko ima sinova!“ Ruski pisac Dostojevski reče: „Po djeci se duša liječi.“ Ne samo da se liječi, nego po ovoj djeci i žrtvi za njih roditelji vaše se duše kod Boga otkupljuju.
Dok danas slavimo spomen Nevine dječice, u pamet želim dozvati vama kršćanski roditelji, da ste odgovorni prema darovanom životu. U okviru prenošenja života roditeljima nije slobodno postupati samovoljno u odlučivanju o životu drugih i onih koji se ne mogu sami braniti. Roditelji su Božji posrednici života, a ne vlasnici koji nemaju pravo ubijati darovani i pozvani život u ma kako se teškim uvjetima života nalazili. U prvoj točki Deklaracije Ujedinjenih naroda o pravima čovjeka se kaže: „Svaki čovjek ima pravo na život. To pravo bezuvjetno moramo poštivati od samoga začeća.“
Možda vi u sebi razmišljate: „Zašto nam sve ovo danas govoriš, zar nisu božićni dani pa bi trebali razmišljati o veselijim i radosnijim temama. Zar nam nije dosta negativnoga u svakodnevnom životu, pa i na Misi?“ Sve je to istina, ali zašto s Crkvom odmah nakon Božića, slavimo mučeništvo sv. Stjepana i Nevine dječice? Božić nije romantika, već gruba stvarnost koja nam se uvijek baš ne dopada. Sve ovo govorim vama roditelji, na vrijeme kako vas kasnije ne bi pekla savjest koja ne popušta niti nakon mnogih ispovijedi.
Kako je strašno i pomisliti na mogućnost da je dijete Isus prije rođenja mogao biti pobačen u majčinoj utrobi. Ili kako je strašno i pomisliti da bi svoje dijete mogli uzeti i nožem zaklati. A zar se to isto ne događa u zločinu pobačaja? I zato dok zahvaljujemo Bogu, što je došao među nas, zahvalimo mu danas i na svojoj djeci, obitelji, što smo zdravi i blagoslovljeni.
Kršćanski mislilac Phil Bosmans reče: „Oko mene čudesa života, a najveće je čudo sâm život. Naučio sam se čuditi poput djeteta i pun radosti, diviti se svemu što je dobro i lijepo. Tek kad umre dijete u meni, umrijet će i sve moje sanje i više neće biti čuda.“
Isus je svima nama obećani dar neba, koji u nama i oko nas širi toliko mnogo radosti i zadovoljstva. Djeca su svojim roditeljima dar Božji, koji trebaju čuvati, za njih se brinuti i zbog njih radovati. Roditelji su svojoj djeci dar jer preko njihove ljubavi, mogu donekle doživjeti, kako nas naš nebeski Otac voli i za sve nas se brine.
Na kraju današnjega razmišljanja svima vama na dobro došao Božić i sveto porođenje Isusovo.
fra Mate Tadić, OFM
