NE STAVLJATI GRANICE BOŽJEM MILOSRĐU
Jednom zgodom u razgovoru, poznanik tradicionalni vjernik uz prigovore mi reče: «Mnogo je dojučerašnjih nevjernikâ u prvim crkvenim klupama koji su se ‘okrenuli’, radi kojih dosta ‘pravih vjernika’ sada ne pohađaju crkvu!» Nije mnogo pomogao moj govor o mogućnosti čovjekova obraćenja i Božjemu milosrđu, jer kako reče: «Potrebno je od samoga početka, biti kršćanin vjernik.» A kad poznaniku navedoh obraćene kršćanske velikane poput sv. Pavla, sv. Augustina, sv. Franje Asiškoga i ostalih na moje iznenađenje upitno reče: «Ako je tako, kakva je to vjera i zašto uopće vjerovati?»
Preko starozavjetnoga proroka Ezekiela, Bog nam upućuje utješne riječi s pozivam na životni obrat: «…Nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi! Obratite se od zloga puta svojega! Zašto da umrete..! (Usp Ez 33, 11)» Apostol narodâ sv. Pavao govoreći o Božjemu daru obraćenja u svojemu životu, ujedno upozorava prve kršćane što može i nama koristiti: «A milost koju mi je Bog dao nije bila bez uspjeha. Trudio sam se više nego oni svi, ne ja, nego milost Božja sa mnom. (1 Kor 15, 10).»
Veliki i mudri Indijac Gandhi o kršćanima svojega vremena zapaža: «Da nije kršćanâ, bio bih kršćaninom!» Nameće nam se upit: «Na koji način i koliko svojim načinom života i stavom, drugima u okolini i društvu svjedočimo svoje kršćanstvo i pripadnost Kristu ili smo druge i drugačije od sebe spremni olako i brzo osuđivati?» Nalazimo se u izvanrednoj Godini milosrđa na što nas kao ljude i vjernike svesrdno poziva papa Franjo. Ako se mnogo i ne trudimo svjedočiti za Bogočovjeka Isusa iz Nazareta, barem nemojmo biti zaprjeka na putu Božjemu milosrđu, kako u svojemu životu tako i ljudima koji su na putu traženja Boga. «Jer ti (Gospodine) ljubiš sva bića i ne mrziš nijedno koje si stvorio. (Mudr 11, 24).» «Blago kažnjavaš prijestupnike, koriš ih i opominješ za grijehe njihove, da se ostave zloće i da se ufaju u tebe, Gospode! (Mudr 12, 2)»
POTICAJNE MISLI
Djeca su budućnost čovječanstva, ali je njihova sadašnjost u rukama odraslih. (Tomislavgrad, 3. prosinca 2015.)
Krist svojim nasljedovateljima za životnu bezbrižnost i tjeskobnu ne zabrinutost uzorom stavlja pticu gavrana, koju Otac nebeski ne zaboravlja nego se i za nju brine. Znači li to da nas poziva na boemski život od danas do sutra, bez plana u prepuštanju slučajnosti?! Poznato je kako se gavran ne prepušta slučaju, nego sakuplja hranu i sprema vlastitu smočnicu za zimu. I sam Krist u krugu apostola imao je kesu – blagajnu za svakodnevne potrebe, dok su ga pratile neke od žena koje su ih posluživale od svojih dobara. Poziva nas na siromaštvo duhom istodobno se boreći protiv ljudske bijede, ne navezanost na materijalno, ravnotežu tijela, duha i duše, te na pouzdanje i providnost u Oca nebeskoga a ne samo u vlastite snage i sposobnosti. (Tomislavgrad, 3. prosinca 2015.)
Ljudima današnjega vremena nedostaje strpljivosti jer se gubi iščekivanje liturgijske proslave Kristova rođenja, a pod utjecajem reklamnih poruka prodajnih centara jedini smisao života postaje kupovanje i trošenje. Preskače se vrijeme došašća već na samom početku u prvi plan stavljajući darivanje kako bi se ostvarila vlastita dobit, osiromašujući otajstvo i poruku blagdana. (Tomislavgrad, 4. prosinca 2015.)
Darivanje ne treba vezati uz vraćanje istom mjerom niti s velikom zahvalnošću, ali kako je lijepo za darovatelja čuti ono malo: „Hvala!“ što puno govori o onom kojega se dariva. (Tomislavgrad, 4. prosinca 2015.)
Ljudi koji su nas prevarili ili izdali, prema nama su bili uglavnom posve dobronamjerni i odnosili se redovito potpuno prijateljski! (Tomislavgrad, 5. prosinca 2015.)
Možda se počesto čudimo što oko sebe vidimo umišljene, samodostatne i zle ljude, ali se možemo čuditi što ih ne vidimo da se pred drugima i pred nama poradi toga ni malo ne ustručavaju niti stide. (Tomislavgrad, 5. prosinca 2015.)
Ljudi našega roda, podneblja i mentaliteta – osobito školska djeca i mladi, skloni su drugačije od sebe ismijavati, prozivati i maltretirati zbog predrasuda i skučenosti okoline, a ponajprije vlastite nezrelosti i zaostalosti. (Tomislavgrad, 5. prosinca 2015.)
Nepotrebno je i suvišno trčati i žudjeti kako bismo bili viđeni i od ljudi slavljeni, što je nestalno, varljivo i prolazno. Puno važnije je otkriti važnost i ljepotu skrovitog osobnog rada koji će kad-tad izići na vidjelo, dok će se istodobno razotkriti sramota i bijeda onih koji su nas željeli maknuti s lica zemlje. (Tomislavgrad, 6. prosinca 2015.)
Opraštanjem drugima dajemo priliku ponovnog početka i mogućnost novoga života, a sebe oslobađamo od osvete i dijeljenja pravde. (Tomislavgrad, 6. prosinca 2015.)
Vjernici kršćani koji sebe drže pravednicima, savršenima i pobožnima nerijetko druge i drugačije doživljavaju s predrasudama i manje vrijednima što doseže razinu umišljene oholosti, a protivno je samoumišljenosti o njima samima. (Fojnica, 10. prosinca 2015.)
Ljudi oko nas počesto znaju biti poput izvora vode: meki i tvrdi, pitki i bljutavi, bistri i zamućeni, tekući i baroviti. U vodi se odražava naša slika, gasi žeđ bez koje čovjek sahne, dok je voda dio sviju nas. Narav izvora sličan je osobinama ljudi koji nas okružuju! (Fojnica, 10. prosinca 2015.)
Osobito u nekim prilikama znamo se sažaliti nad ljudima i njihovoj životnoj situaciji, te smo im spremni pomoći na sve načine. Ali kad se osvjedočimo u njihovu nehajnost i nezahvalnost prema nama i onome što činimo ne samo da im više ne želimo izlaziti u susret, nego ako je moguće na sve načine nastojimo vratiti i ono što smo im pružili kajući se zbog lakovjernosti da smo se dali navući i prevariti od onih koji to ne zaslužuju. (Fojnica, 12. prosinca 2015.)
Osobito na adventsku nedjelju radosti – Gaudete u iščekivanju proslave Kristova rođendana, pozvani smo kao Njegovi nasljedovatelji na stalnu radost. Ali je li to moguće ostvariti u današnjem svijetu crnila, besmisla i očaja? U svakom slučaju to nije poziv na neprestani histerični smijeh, niti život bez obveza i briga. Stalna radost je u smirenom prihvaćanju životne realnosti i suočavanje s njom ma kakva bila, životne pozitive i nade unatoč strahu koji vlada u svijetu. Radost je stalna vjera u dobro i njegovu pobjedu, unatoč svemu! (Fojnica, 13. prosinca 2015.)
Znajući da je ljudima najvažniji vlastiti život kojega žele na sve načine sačuvati, učiniti što kvalitetnijim i dodatno produžiti, uvijek iznova iznenađuje što to neke ljude tjera u samoubojstvo. I to još više jer je prisutno kod svih vrsta ljudi u društvu, a na osobit način materijalno situiranih. Sve podsjeća na veliku provaliju koju je nemoguće prijeći, kada neki posjetitelji na njenoj ivici ispuštaju glasni krik te se vraća eho. Slično je i s ljudima koji sebi oduzimaju život. Ovaj čin glasni je krik nemoći u nadi da će doprijeti do onih, koji će imati više snage i načina za ostvarenje željenih ideala. (Fojnica, 15. prosinca 2015.)
Potrebno je učiniti ono što je moguće u sadašnjem trenutku i okolnostima, a ne žaliti za onim sto nije moguće ostvariti. (Fojnica, 16. prosinca 2015.)
Uvijek i posvuda znaj tko si i odakle, te pred drugima to svjedoči. Čuvaj svoje svetinje i nikom ne dopusti da ih gazi i obezvrjeđuje. Uza sve budi čovjek, poštuj druge i drugačije od sebe. Samo se tako može razvijati samopoštovanje i uspješan odnos s ljudima oko nas! (Fojnica, 17. prosinca 2015.)
Napose kod važnijih odluka čuvaj se brzopletosti i gnjeva, radije budi mudar u postizanju smirenosti. Razmisli i trijezno prosudi o neizbježnim posljedicama svega, što ćeš uskoro poduzeti. (Fojnica, 17. prosinca 2015.)
I previše ima „obdarenih“ (ne)ljudi koji svjesno i ciljano uokolo traže žrtve kako bi im postali „objectum zajebensis“, a kad se netko nađe pa im to ne dopusti i „pokaže zube“, „podviju rep“ te uokolo „skiče“ da ih se vrijeđa i ugrožava u njihovim pravima. (Fojnica, 18. prosinca 2015.)
Kao što ozbiljno treba shvatiti čovjeka koji prijati samoubojstvom, dojavu o podmetnutoj bombi ili opasnost od terorističkih napada, ništa manje ozbiljno potrebno je shvatiti i ženinu odluku ili prijetnju, jer će čim bude u mogućnosti to svakako odlučno i ostvariti. (Fojnica, 18. prosinca 2015.)
Ljudi se mnogo puta predstavljaju kao djelatni humanitarci i patnici gubitnici, te da je ono što čine radi nas i na „našu ruku“, a ustvari kad malo bolje pogledamo oblijeću oko nas radi sebe i koristi „vlastitoga dupeta“. (Fojnica, 19. prosinca 2015.)
Nije toliko važno gdje smo rođeni i ponikli, koliko u što izrastemo i kakva osoba postanemo! (Tomislavgrad, 24. prosinca 2015.)
Najučinkovitiji način kažnjavanja nekoga je da više od nas nema nikakve koristi! (Tomislavgrad, 25. prosinca 2015.)
Kako je Bog Otac nadario ljudski rod i svakoga od nas utjelovljenjem i rođenjem vlastitoga Sina, trebali bi i mi jedni druge darivati i postajati darom kojim druge obogaćujemo. (Tomislavgrad, 25. prosinca 2015.)
Začuđuje s koliko bahate samouvjerenosti neki roditelji drže svoju djecu neporočnom i savršenom, istodobno arogantno etiketirajući učitelj(e)ice kao nestručne i nesposobne uhljebe, dajući im velikodušno savjete kako bi trebali poučavati njihovu mezimčad, dok su oni sami nesavjesni roditelji koji im u svojoj naivnoj velikodušnosti i neodgovornosti na volju puštaju činiti i ponašati se kako im se prohtije. (Tomislavgrad, 26. prosinca 2015.)
fra Mate Tadić, OFM
Objavljeni članci:
Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa
Male zgode iz života velikih glazbenika (25) – Ludwig van Beethoven (3)
