Kongregacija za nauk vjere, predstojnik kard. Joseph Ratzinger,tajnik Tarcisio Bertone umirovljeni nadbiskup Vercellija, potvrdio papa Ivan Pavao II., Vatikan 2000., Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2001.
U uvodu dokumenta se kaže da je čežnja za srećom, duboko usađena u ljudsko srce, oduvijek prati želja da se čovjek oslobodi bolesti i da se shvati njezin smisao. Crkva bolest shvaća kao sredstvo za sjedinjenje s Kristom i duhovno pročišćenje. Bolest poput ostalih oblika ljudskoga trpljenja, stvara povlaštenu prigodu za molitvu u prihvaćanju bolesti ili molitvi za ozdravljenje. Molitva za ozdravljenje je iskustvo prisutno u svakom razdoblju Crkve pa i u današnjem vremenu. Takvi molitveni sastanci na kojima se moli za ozdravljenje, nameću potrebu normi za ispravno slavljenje liturgijskih slavlja. Ovaj naputak u skladu je s Crkvenim kanonskim pravom. Naputak je podijeljen u dva dijela: I. doktrinarni vidici, II. disciplinske odredbe.
doktrinarni vidici
Prvi je dio podijeljen u pet podnaslova:
1. Bolest i ozdravljenje: njihov smisao i vrijednost u ekonomiji spasenja
2. Čežnja za ozdravljenjem i molitva da bi se ono zadobilo
3. Dar liječenja u Novomu zavjetu
4. Molitva i dobivanje ozdravljenja od Boga u predaji
5. «Karizma ozdravljenja» u današnjim prilikama
1. Bolest i ozdravljenje: njihov smisao i vrijednost u ekonomiji spasenja
Čovjek je pozvan na radost, ali svakodnevno doživljava toliko patnje i boli, zato Gospodin obećanjem otkupljenja naviješta radost povezan s oslobođenjem od trpljenja i čovjekovom željom za oslobođenje od svakoga zla. U Starom zavjetu Izrael iskustveno doživljava da je bolest tajnovito povezan uz grijeh i zlo. Među kaznama kojima Bog prijeti nevjernom narodu, bolest zauzima široki prostor. Bolest pogađa i pravednike, pa se čovjek pita zašto se to događa. U Jobovoj knjizi, Bog pristaje iskušati Joba patnjom da bi pokazao njegovu pravednost. Patnjom se dokazuje pravednikova vjernost i služi kao sredstvo uspostavljanja pravednosti, ali ona ipak ostaje zlo. Zbog toga prorok Izaija naviješta buduća vremena u kojima više neće biti bolesti i slabosti, a životni se tijek neće prekidati smrću. Ipak. Pitanje zašto bolest pogađa pravednike svoj potpuni odgovor dobiva u Novom zavjetu. U Isusovu javnom djelovanju, susreti s bolesnicima su neprestani. «I obilazio je Isus sve gradove i sela liječeći po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć» (Mt 9, 35). Ozdravljenja su znak njegova mesijanskoga poslanja. Očituju pobjedu Božjega kraljevstva nad svakim zlom i postaju simbolom ozdravljenja cijeloga čovjeka, duše i tijela. I prvo naviještanje evanđelja pratila su brojna čudesna ozdravljenja, koji su potkrepljivala snagu evanđeoskoga navještaja. Čudesna su ozdravljenja pratila Filipovo propovijedanje u Samariji. Sv. Pavao svoje propovijedanje predstavlja znamenjima snagom Duha Svetoga.
Mesijanska pobjeda nad bolešću i ostalim ljudskim patnjama se ne događa samo njihovim uklanjanjem čudesnim ozdravljenjem već i Kristovoj dragovoljnoj patnji. Izvršujući djelo otkupljenja u patnji, Krist je ljudsku patnju podigao na razinu otkupljenja. Stoga i svaki čovjek u osobnomu trpljenju može postati sudionik otkupiteljske Kristove patnje. Crkva ne prihvaća bolesne ne samo kao one kojima će iskazati svoju skrb punu ljubav, već prepoznavajući njihov poziv da žive svoje ljudsko i kršćansko zvanje i sudjeluju u rastu Kraljevstva Božjega na nove načine. Sv. Pavao veli: «U svome tijelu dopunjujem što nedostaje Kristovim mukama – za tijelo njegovo koje je Crkva» (Kol 1, 24). Poput sv. Pavla i mnogi bolesnici – naglašava Naputak, mogu u velikoj nevolji postati nositelji radosti koju daje Duh Sveti!
2. Čežnja za ozdravljenjem i molitva da bi se ono zadobilo
Bolesnikova čežnja za ozdravljenjem uz uvjet prihvaćanja Božje volje je dobra i ljudska. «Sine moj, u bolesti ne budi potišten, već se Bogu moli jer on zdravlje daje» (Sir 38, 9), dok dosta psalama donosi molitve za ozdravljenje. Za Isusova javnoga djelovanja mnogi mu se bolesnici obraćaju izravno ili preko prijateljâ tražeći vraćanje zdravlja. Isus rado prihvaća njihove molbe bez i najmanje prijekora, a jedino se tuži na nedostatak vjere kod čovjeka. Nije hvalevrijedna samo molitva pojedinih vjernika za osobno ozdravljenje ili drugih, već Crkva u svojoj liturgiji moli za zdravlje bolesnih. Prije svega postoji i sakrament bolesničkoga pomazanja za potporu onima koje kuša bolest. Crkva ga svojim članovima dijeli pomazanjem i molitvom preporučujući trpećem i proslavljenom Gospodinu da ih pridigne i spasi. Moli se da pomazanje svakom tko ga primi bude zaštita tijela, duše i duha te odagna svaku bol, nemoć i jad. Rimski Misal sadrži i obrazac mise za bolesnike u kojoj se moli za zdravlje bolesnih, a u Blagoslovima Rimskoga obrednika postoji i Red blagoslova bolesnika.
3. Dar liječenja u Novomu zavjetu
Novi zavjet izvješćuje da je Isus apostolima i prvim navjestiteljima evanđelja dao moć ozdravljanja od bolesti. U pozivu dvanaestorici kod Mt i Lk evanđelja, Isus im podjeljuje ovlast nad nečistim dusima da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć. Moć se ozdravljenja daje unutar misionarskoga poslanja, ne radi časti pojedinca, već radi potvrđivanja njihova poslanja. Djela apostolska o apostolskim čudesima izvješćuje nas općenito: «apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja» (Dj 2, 43; 5, 12). Čudesa, znamenja i izvanredna djela očitovala su istinitost i snagu njihova poslanja. Izvješćuju i o čudesnim ozdravljenjima pojedinih navjestiteljâ evanđelja Stjepana, Filipa, Petra i Pavla. Značenje riječi «karizma» jest široka, jest «velikodušni dar» i ne smije se shvatiti u distributivnom (razdijeljenom) smislu, kao liječenje koje svaki koji je ozdravio prima za sebe, već kao dat koji se daje nekoj osobi da bi ona mogla zadobiti milosti ozdravljenja za druge.
U Jakovljevoj poslanici govori se o činu Crkve po prezbiterima (crkvenim službenicima, svećenicima, upraviteljima) koji djeluju u prilog spasenja bolesnikâ u tjelesnom smislu te se ne razlikuje od čudesnih liječenjâ. «Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje pa će molitva vjere spasiti nemoćnika: Gospodin će ga podići i ako je sagriješio oprostit će mu se» (Jak 5, 14-15). Riječ je o sakramentalnom činu pomazanja bolesnika uljem i molitvi nad njim, a ne tek za njega kao zagovornoj molitvi ili molitvi za pomoć. To je djelotvoran čin nad bolesnikom.
4. Molitva i dobivanje ozdravljenja od Boga u predaji
Crkveni su oci smatrali uobičajenim da se vjernik moli Bogu ne samo za zdravlje duše, već i tijela. Glede dobra života, zdravlja i tjelesne cjelovitosti sv. Augustin piše: «Treba moliti da se sačuvaju kada ih se ima, odnosno kada ih se nema.» On nam je ostavio i svjedočanstvo o ozdravljenju prijatelja zadobiveno po molitvama jednoga biskupa, svećenika i nekoliko đakona u njegovoj kući. Isto se usmjerenje vidi u liturgijskim obredima zapadnih i istočnih crkvenih otaca. U jednoj se pričesnoj molitvi moli «nek nam ovaj nebeski dar prožme duh i tijelo». U liturgiji Velikoga petka upućuje se poziv na molitvu Bogu, svemogućemu Ocu za ljude u potrebi da «ukloni bolesti… da dade… zdravlje bolesnima». Među najznačajnije se tekstove ubraja blagoslov bolesničkoga ulja iz Reda bolesničkoga pomazanja, gdje se moli Boga da izlije svoj sveti blagoslov «da svakome tko se njime pomaže bude zaštita tijela, duše i duha te odagna svaku bol, nemoć i jad».
U istočnom bizantskom obredu tijekom pomazanja bolesnika se moli: «Sveti Oče, iscjelitelju duše i tijela, koji si poslao svoga jedinorođenoga Sina Isusa Krista da izliječi svaku bolest i da nas izbavi od smrti, i ovoga svega slugu milošću svoga Krista, ozdravi od bolesti tijela i duše koji ga muče.» U koptskom se obredu zaziva Gospodin da blagoslovi ulje, kako bi svi koji će njime biti pomazani mogli zadobiti zdravlje duše i tijela. Tijekom pomazanja bolesnika, svećenici spomenuvši Isusa Krista koji je poslan na svijet «da liječi sve bolesti i oslobodi od smrti» mole Boga «da ozdravi bolesnika od tjelesnih bolesti i uputi ga na pravi put».
5. «Karizma ozdravljenja» u današnjim prilikama
U povijesti Crkve nije nedostajalo svetih čudotvoraca, što nije bilo ograničeno samo na apostolsko doba. Ipak «karizma liječenja» ne ulazi u red tih čudotvornih pojava. To je vezano uz posebne molitvene sastanke, organizirane da bi se zadobila čudesna ozdravljenja među prisutnim bolesnicima uz molitve za ozdravljenje na završetku euharistijske pričesti s tim ciljem. O ozdravljenjima vezanim uz molitvena mjesta, pored relikvije mučenikâ ili drugih svetacâ u povijesti Crkve o njima postoji obilje svjedočanstava. U staro doba ta su ozdravljenja pridonosila širenju popularnosti hodočašća u neka svetišta, poput sv. Martina iz Toursa, katedrale sv. Jakova u Composteli i danas primjerice u Lourdesu, već dulje od jednoga stoljeća. Ta ozdravljenja ne podrazumijevaju karizmu liječenja, jer nisu vezana uz neku osobu obdarenu tom karizmom.
Ako ne postoji istinska ili vjerojatna veza s «karizmom liječenja», tada su slavlja predviđena u liturgijskim knjigama dopuštena i često poželjna, kao što je misa «pro infirmis» za bolesnike. Ali ako se u tim slavljima ne poštuju liturgijske odredbe, uskraćuje im se legitimnost (zakonitost, opravdanost). U svetištima su česta slavlja koja nemaju u cilju izmoliti od Boga milosti ozdravljenja, ali u namjerama organizatorâ i sudionikâ kao važan dio imaju zadobivanje ozdravljenjâ. S tim se ciljem organiziraju slavlja poput izlaganja Presvetoga oltarskoga sakramenta s blagoslovom i pobožnosti, koje se od Crkve potiču – kao svečana molitva krunice. I ta su slavlja dopuštena, osim ako se ne iskrivljuje njihov istinski smisao. Ne smije na prvom mjestu biti zadobivanje ozdravljenja bolesnikâ, a da pritom izlaganje Presvete Euharistije izgubi svoju svrhu. Euharistija upravo «usmjerava vjernike da u njoj prepoznaju čudesnu Kristovu prisutnost i poziva k duhovnom jedinstvu s njim koje svoj vrhunac ima u sakramentalnoj pričesti, kako se kaže u Redu bolesničkoga pomazanja.
«Karizma iscjeljenja» ne može se pripisati nekoj posebnoj skupini vjernika. Posve je jasno da sv. Pavao, kada u 1 Kor govori o različitim karizmama – darovima, «dar liječenja» ne pripisuje nekoj posebnoj skupini, apostolima, prorocima, učiteljima, upraviteljima ili nekoj drugoj skupini. Logika dijeljenja tih darova posve je druga: «A sve to djeluje jedan te isti duh dijeleći svakomu napose kako hoće!» (1 Kor 12, 11). U skladu s tim na molitvenim sastancima, priređenim kako bi se molilo za ozdravljenje, bilo bi potpuno neutemeljeno pripisati «karizmu liječenja» nekoj kategoriji sudionikâ, primjerice voditeljima skupine. Ne preostaje nego se pouzdati u slobodnu volju Duha Svetoga, koji pojedincima daje potrebni dar liječenja da bi očitovao snagu milosti Uskrsloga. S druge strane, ni najintezivnijim se molitvama ne zadobiva ozdravljenje od svih bolesti. Tako sv. Pavao uči od Gospodina: «Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje» (2 Kor 12, 9), a trpljenja koja treba iskusiti mogu imati smisao «da u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu» (Kol 1, 24).
disciplinske odredbe
Disciplinske odredbe su donesene u deset odredbi s njima pripadajućim paragrafima. Na početku u prvoj odredbi se kaže da je svakom vjerniku dopušteno podizati molitve Bogu, radi zadobivanja ozdravljenja. Ipak, kada se to događa u crkvi ili nekom drugom svetom mjestu, priliči da ih vodi zaređeni službenik, svećenik. Molitve za ozdravljenje smatraju se liturgijskima ako su uvrštene u liturgijske knjige koje je odobrila mjerodavna crkvena vlast, u suprotnomu su neliturgijske. Liturgijske molitve za ozdravljenje slave se prema propisanomu u Redu blagoslova bolesnika Rimskoga obrednika.
Biskupska konferencija može provesti prilagodbe u obredu blagoslova bolesnikâ koje smatra primjerenima i nužnima nakon što ih prethodno razmotri Sveta Stolica, dok dijacezanski biskup ima pravo odobriti norme za vlastitu mjesnu Crkvu o liturgijskim slavljima za ozdravljenje. Kod priprave tih liturgijskih slavljâ, organizatori se moraju prilikom događanja pridržavati tih odredbi. Dopuštenja za slavlja moraju biti izričita, čak i kada ih priređuju ili u njima sudjeluju biskupi ili kardinali. Zbog opravdanoga razloga, dijacezanski biskup ima pravo izreći zabranu čak i nekom drugom biskupu. Neliturgijske molitve za ozdravljenje npr. molitveni susreti ili čitanje Božje riječi, slave se različito od liturgijskih susreta, pri čemu je zadržan nadzor mjesnoga ordinarija. Neka se izbjegava miješanje tih slobodnih neliturgijskih molitavâ s liturgijskim slavljima.
Određuje se da u njihovom odvijanju ne dođe, osobito onih koji vode te molitve do histerija, teatralnosti i senzacionalizma. Korištenje sredstava društvenog komuniciranja osobito TV za vrijeme liturgijskih ili neliturgijskih molitava za ozdravljenje, podvrgnuto je nadzoru dijacezanskoga biskupa i odredbama Kongregacije za nauk vjere. U slavlju presvete euharistije, sakramenata i časoslova ne smiju se uključivati molitve za ozdravljenje bilo liturgijske ili neliturgijske. U tim se slavljima pruža mogućnost uključivanja posebnih molitvenih nakana za ozdravljenje bolesnika u molitvu vjernika.
Služba egzorcizma mora se vršiti u strogoj ovisnosti o dijacezanskomu biskupu, odredbama Kongregacije za nauk vjere i Rimskim obrednikom. Molitve za egzorcizam što ih sadrži Rimski obrednik moraju se razlikovati od liturgijskih ili neliturgijskih slavlja za ozdravljenje. Najstrože je zabranjeno molitve egzorcizma uključiti u slavlje svete mise, sakramenata i časoslova.
Oni koji vode slavlje za ozdravljenje neka se na molitvenom slavlju potrude očuvati ozračje ozbiljne pobožnosti i koristiti nužnu razboritost, ako se među prisutnima dogodi ozdravljenje. Po završetku slavlja mogu istinito i točno prikupiti svjedočanstva i sâm slučaj podvrgnuti mjerodavnoj crkvenoj vlasti. Biskupu je dužnost i obveza intervenirati svojom vlašću kada se u slavljima za ozdravljenje uoče zloporabe u slučaju sablazni za zajednicu vjernika – kada dođe do ozbiljnoga nepoštivanja liturgijskih i disciplinskih odredaba.
