Kada sunce pođe na odmor, a nebom zavlada zagasito plava boja, osjetim sjetu.
Kao da mi na rame tiho doleti anđeo i prošaputa riječi koje se urežu u srce.
Ona sjenka koja, unatoč svemu ima posebnu moć da obasja naš život, pokoje umorno srce ili pak sretnu dušu. Ne dopušta nam da potonemo do dna. Pomaže da se osjetimo živima. To je nada. Svakodnevno čujemo savjete da ne gubimo nadu. Ona je ponekad jedino što preostaje, čak i kada se sve čini izgubljeno. Kada nam duša nekim nespretnim putem izgubi kompas, nada nam na krilima anđela podari neku novu vjeru u vječnost i sreću koja se širi… Divno je, a tako čarobno kada nam anđeli svojom jednostavnošću i blještavilom, kao pogledom prema nebu, pokažu kako da ponovno skupimo snagu u kojoj je istodobno skrivena i nada. Nada koja nikada nije prestala tinjati, bit će vraćena u svojem punom sjaju. Kada anđeli na nebu odluče zasvirati svoju najljepšu melodiju kojom otvaraju vrata i najumornijih srca, taj će zvuk potaknuti svu skrivenu radost…
Poklonimo nekom osmijeh i kroz njega Božju prisutnost. Poklonimo nekome nadu i darujmo radost. Pokušajmo sjajiti radošću života uz anđeosku pomoć. Ovih blagdana darujmo nekome bezuvjetnu pomoć. Ozarimo nečije srce dobrotom te u njemu potaknimo svjetlost blagdana i nade. Širimo ljubav, poput šarenila poljskog cvijeća.

 

Mirna Prpić

PODIJELI