INTERVJU S PREČ. ZLATKOM KORENOM, REKTOROM SVETIŠTA I ŽUPNIKOM U MARIJI BISTRICI
Nada koja plamti u srcu svakog čovjeka
Možete li nam reći nešto ukratko o svetištu?
Svetište Majke Božje u Bistrici u Hrvatskom zagorju ima višestoljetnu povijest. Hrvatski sabor 1710. godine čini zavjet da će u crkvi Blažene Djevice Marije podići dostojan glavni oltar, a godine 1715. ispunjava taj zavjet i daje urediti veliki glavni oltar. Današnja župna crkva u Mariji Bistrici građena je između 1879. godine i 1882. prema nacrtu bečkoga arhitekta Schmidta. Slikar Ferdo Quiquerez naslikao je 22 čudotvorna uslišanja po zagovoru Majke Božje Bistričke, a D. Novak izradio kipove Krista raspetoga i sv. Kristofora. Za vrijeme gradnje uoči blagdana Uznesenja Marijina izbio je požar u kojem je oštećena cijela unutrašnjost crkve, osim velikoga oltara i čudesnog kipa Majke Božje. Novi je oltar posvećen 1883. godine. 15. kolovoza 1971. održan je u Mariji Bistrici XIII. Internacionalni marijanski kongres te je tom prigodom Biskupska konferencija proglasila Bistričko svetište Nacionalnim prošteništem čitavoga hrvatskog naroda. Najsvečaniji dan bio je 3. listopada. 1998. kada je papa Ivan Pavao II. posjetio Mariju Bistricu povodom proglašenja blaženim mučenikom zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca.
Koje je i koliko je značenje Marije Bistrice za katolike s područja Hrvatske i BiH?
Možda je najbolji odgovor na ovo pitanje Isusova prispodoba o izgubljenom sinu i milosrdnom ocu. Marija Bistrica kao mjesto posebnog očitovanja Božje milosti i Marijine majčinske nazočnosti, kroz svoju je povijest bilo i jest upravo to, mjesto susreta, put povratka kojim se čovjek vraća svome domu, svome Ocu i svojoj Majci. Kad bismo mogli vidjeti sve suze koje su isplakane po bistričkoj Kalvariji i u bistričkoj bazilici, čuti sve molitve, nade, zahvale i kajanja mogli bismo vidjeti svu dramu i ljepotu čovjekova života koja najbolje potvrđuje da Bog nije odsutan, da ne šuti, da je itekako tu, u svakom ljudskom životu i da u ovom svijetu zadnju riječ nema zlo, nego dobro. To je i glavni razlog dolaska u Mariju Bistricu. Ta nada koja plamti u srcu svakog čovjeka. S druge strane, Marija Bistrica ima veliko značenje za povijest hrvatskog naroda. Ono je simbol otpora tlačenju i simbol nade u budućnost hrvatske države kao samostalne i pravedne u kojoj će se svaki čovjek osjećati slobodan i u kojoj će se moći ostvariti u svom čovještvu.
Jesu li Vam poznata iskustva i dojmovi nekih od hodočasnika u Mariju Bistricu?
Za vrijeme moje službe u svetištu, čuo sam mnogo prekrasnih svjedočanstava, ponajprije vjere, razgovarao s mnogim hodočasnicima i to je ono što me „hrani“ u mom svećeničkom životu, što me ispunja nadom i snagom u borbi s mojim strahovima i sumnjama. U tim susretima čovjek kroz dramu ili sreću drugoga susreće i Boga, vidi ga u njegovom konkretnom djelovanju. U tim susretima otkriva se misterij majčinstva Majke Božje Marije. Otkriva se ta povezanost Boga i čovjeka, taj odnos Boga kao Oca s djetetom čovjekom, odnos koji nam se razotkrio u bogočovjeku Isusu. Dovoljno mi je pogledati s oltara na ljude, zagledati se u te oči ispunjene strahovima, tugama, razočarenjima, radostima pa da zaključim koliko je Bog velik i koliko je čovjek doista Božje stvorenje, Božje dijete vrijedno svakog truda i ljubavi, svake žrtve.
Danas mnogi trče za «čudima» i senzacijama. Koliko je taj problem vidljiv u ovom svetištu i kakva su Vaša pastoralna iskustva vezana za taj problem?
Strpljenje. To je ključna krjepost koja nedostaje nama ljudima 21. stoljeća. Bez strpljenja nema ljubavi, nema uspjeha, nema radosti, nema napretka. Zašto je to tako? Zasigurno nam se to događa zbog utjecaja medija, znanosti, tehnike koji se nameću kao novi bogovi i spasitelji čovjeka iz njegova „prokletstva“. A s druge strane, da bi čovjek mogao biti strpljiv mora posjedovati mir unutar sebe, mora ponajprije otkriti sebe, prihvatiti se bez samozavaravanja i laži. Samo prolazeći kroz tu katarzu možemo ostvariti kvalitetan odnos i s drugim i iz tog odnosa izaći obogaćeni, a ne povrijeđeni. Mi smo ljudi današnjice zapravo u jednom bolesnom okružju trajne frustracije, tvrdoglavog bijega od sebe i od drugoga. To je glavni grijeh današnjih ljudi. Znam promatrati ljude na križnom putu i reći ću Vam jedno iskustvo koje me jako iznenadilo. Naime, ljudi su na križnom putu mirniji, strpljiviji, sabraniji, nego recimo kod same Euharistije i po mom mišljenju to je upravo stoga što „hodom“ kroz Isusovo iskustvo života doživljavaju, i to iskustveno, temeljno iskustvo kršćanstva, a to je istina da bez križa nema uskrsnuća, nema rasta u Mudrosti niti kvalitetnog života. Nošen tom spoznajom, odlučili smo križni put vremenski staviti prije svete Mise kako bi vjernici nakon iskustva križnog puta i uranjanja u same sebe mogli u samoj Euharistiji primiti pomirujuću Milost same Euharistije koja je izvor i uvir kršćanskog života.
Poznato je da liberalni teolozi danas u mnogočemu osporavaju marijanske pobožnosti i uopće ulogu Marije u Crkvi budući da, prema njihovu mišljenju, Marija u tom kontekstu postaje naprosto kao neka «konkurencija» Isusu. Koje je Vaše mišljenje o tom odnosu Marija – Isus?
Biti ću i ja malo liberalan pa ću reći da su takvi glasovi u pravu ukoliko gledaju samo na formu, a izostavljaju sadržaj. Pogledajmo način na koji se Bog objavljuje čovjeku. Nije to neka spektakularna epifanija u kojoj Bog uz anđeoski vatromet ulijeće u čovjekovu povijesnost. Ne. Bog ulazi u ljudsku povijest kao čovjek poštujući integritet i sve one konstitutivne elemente ljudske naravi. I to je ta fantastična Božja Mudrost i svemoć, ali i očinska ljubav. Postajući čovjekom Bog potvrđuje neprocjenjivu vrijednost ljudske prirode, tu neponovljivost, uzdiže ju k sebi u svoju božansku stvarnost. Zato se čudim takvim liberalnim i reći ću jasno, kratkovidnim i slijepim konstrukcijama koje žele misterij Božjeg i ljudskog života koji u Isusu Kristu postaju za vjekove sjedinjeni, zatvoriti u neki kalup, u krute filozofske paradigme koje ne dopuštaju čovjeku i njegovu duhu biti u stavu čuđenja, divljenja i radosnog ushita koje razum ne može shvatiti, ali koje srce itekako osjeća. Danas ništa više ne smije biti sveto, neotkriveno, neshvatljivo. Onda nije čudno da smo mi današnji ljudi bezvoljne ljušture, hodajući mrtvaci bez iskrene radosti na licima, bez one dječje radosti koja s divljenjem otkriva tajne svijeta ne propitkujući odmah matematički koja korist od toga, nego uživajući u ljepoti otkrivenoga. Moj odgovor na pitanje odnosa Marija – Isus je pitanje svakom čitatelji i teologu – volite li vi svoju majku? Volite ma kakva ona bila. Možete li se oglušiti na njenu molitvu, ostati ravnodušni na njene suze radosti ili tuge? Ne možete. Dalje je sve jasno.
Počesto nam se čini da su mladi ljudi «zaboravili» na Mariju i općenito na marijanske pobožnosti. Kakva su Vaša iskustva u radu s mladima i je li velik broj mladih koji dolaze na hodočašće u Mariju Bistricu?
Ne može ljubav koja je jednom postojala nestati. Biti ću opet malo liberalan, pa ću reći da kao dušebrižnici i kao roditelji i odgojitelji znamo pretjerati u svojoj „ljubavi“ i da često „ljubavlju“ ubijamo umjesto oživljavamo. U odgoju za bilo koju vrjednotu, pa tako i duhovni život, potrebno je ponajprije upoznati osobu i poštivati njezinu neponovljivost, jedinstvenost i tek tada pažljivo i sa strahopoštovanjem stupiti u životni prostor te druge osobe nudeći joj ponajprije sebe i svoju krhkost, iskrenost i prijateljstvo, a ne nešto što mi sami nemamo ili ne slijedimo. Drugi razlog koji bismo morali kao kršćani poštivati jest sloboda drugoga, odnosno biti svjesni činjenice da je taj drugi također dijete Božje i da kao takvo uživa isto toliko poseban status i odnos s Bogom koliko i mi sami imamo poseban odnos s Bogom. Morali bi smo sa strahopoštovanjem poštivati tu činjenicu, jer bismo forsirajući neke svoje ideje i na silu ih usađujući u živote drugih mogli zaći u intimni prostor slobodnog odnosa Boga sa tim čovjekom kojem želimo pomoći i tako polučiti kontraefekt. Gledajući mlade na hodočašćima u Mariju Bistricu, njihove izraze lica dok stoje pred vratima ispovjedaonice, za vrijeme Euharistije ili dok hodaju po Kalvariji nisam stekao dojam da mladi zaboravljaju Mariju. Baš naprotiv, traže Marijino lice, ali oni ne žele neko manekensko, patvoreno lice, nego lice Majke kojoj nisu strani ljudski osjećaji straha, nade, boli, tuge, radosti… Na nama je da tim mladima pomognemo otkriti Mariju i pravu pobožnost koja nije u nabrajanju Zdravo Marija, nego u otvorenosti životu, strpljenju, vječnoj nadi, iskrenoj i nesebičnoj ljubavi…
Često smo svjedoci kako svetišta postaju više sajam nego svetište. Imate li Vi kao župnik i čuvar ovog svetišta takvih problema i ako imate, na koji način ih pokušavate spriječiti?
To se danas popularno naziva vjerski turizam. Trudio sam se i dalje ću se truditi da Hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke postane mjesto molitve, mjesto susreta Boga i čovjeka i obratno. Pomaci su vidljivi ali uvijek se može učiniti više. S druge strane bilo bi licemjerno osuđivati one koji žive od hodočasnika i njihovih potreba, ali i njima treba pomoći kako bi usvojili neke obrasce lijepih, kulturnih i poštenih ponašanja, jer hodočasnik nije samo potrošač, nego gost, konkretan čovjek koji ima svoje dostojanstvo i koji nije samo puki broj kojeg treba „oguliti“ do kože. A budimo iskreni, ti isti prodavači, ugostitelji, su također kršćani. Možemo li ih onda osuditi ili moramo prihvatiti i svoj dio odgovornosti? Ja smatram da moramo i da smo to dužni. Pavao u svojim poslanicama često opominje članove svojih zajednica da se međusobno paze i ispravljaju. Bilo bi vrijeme da ga poslušamo.
Što biste za kraj poručili svima, a osobito mladima?
U jednom trenutku života ostao sam sasvim sam (tako sam se osjećao). Takav prestrašen pogledao sam na križ koji je visio na zidu. Bio je pun prašine i moram priznati, paučina se već bila skupila po njegovim rubovima. Gledao sam u taj križ i šutio. Nakon nekog vremena sam se nasmijao i rekao: »Isuse da bi uskrsnuo morao si umrijeti. Dragi čitatelji, a osobito vi mladi, bez križa nema uskrsnuća, bez padova nema rasta u životnoj mudrosti. Zato kad padnete i kad se možda gadite sami sebi i kad pomišljate da nema nade da budete sretni i iskreno voljeni, sjetite se križa, sjetite se čovjeka Isusa iz Nazareta i njegove radosne vijesti. Svi vas mogu napustiti, razočarati, povrijediti, ali Bog nikada ne će. On ostaje uz vas i kad sami odustanete od sebe. Budite ljudi nade i života, a sve ostalo prepustite u Božje ruke. On ipak najbolje zna. Život je škola strpljivosti, osluškivanja, otvorenosti za Boga i drugoga. Koja je temeljna zapovijed? Zapovijed ljubavi. Dok god možemo moliti oproštenje i praštati prihvaćajući drugoga i u njegovim slabostima kao i sebe, dok možemo moliti i darivati dotle ćemo moći ljubiti, a to je znak da smo na dobrom putu postati Kristovi učenici i istinski sretni i slobodni ljudi.
Izvor: Katolički tjednik
