Tek sluteći negdje skrivenu radost i ljepotu,
lutah nepoznatim stazama dugo
rastvarajući redom vrata na svaki zvuk i buku
što dopiru s ulica
po kojima su odzvanjali danonoćno nečiji šapati.
Nije Te bilo ni u jednom dvorištu u koje sam zašla,
Nije Te bilo ni na jednoj ulici kojom sam prošla,
a najmanje među ljudima
pa sam skoro od traženja odustala.
Tek visoko na nebu promatrajući osamljeni Mjesec
kako treperi kao odavno rascvjetan cvijet
koji vene uvijek pri susretu sa zorom,
zavoljeh zvijezde što svojim sjajem utjehu su mi slale
kao da sam njihova sestra zalegla zbog bolesti na
postelju.
I ništa iz sna i lutanja budilo me nije
na golemim prostranstvima mojih pitanja.
Ništa, osim tišine. Kao da Ti se izgubio svaki trag na
zemlji,
jer i među mnoštvom ljudi stalno je pustoš
(A možda si otišao zauvijek od nas),
Sve dok nisam zazvala glasno Tvoje ime:
Trebam Te, Bože, više od svega, više od života!
I čuo si me!
Nisi se oglušio ni okrenuo mi leđa,
kao ljudi jedni drugima.
Rastjerao si crna krila pred mojim očima,
i uspavao lopove koji kradu nadu u grudima
pa sad koračam vedro i smijem se
kao dijete nakon dugog puta
kad spazi svoga Otca.
Nela Stipančić Radonić
