Moja me vjera spasila
Potaknuta majkom i prijateljicom odlučila sam napisat ovo svjedočanstvo.
Unazad godinu dana, možda i više imala sam jake glavobolje, mučnine i povraćala sam, ruke i noge su mi se tresle, osjećala sam čestu slabost i umor. Mnogi od mojih najbližih, profesori, pa čak i doktori mislili su da izmišljam, da je to pubertet i da samo želim izostati iz škole, no moja majka mi je vjerovala i zatražila dodatne pretrage.
Nakon dva tjedna provedenih na odjelu dječje pedijatrije u Osijeku morali smo pričekati još mjesec dana ne magnetsku rezonancu mozga. Na magnetskoj rezonanci mozga otkrivena mi je cista veličine preko dva centimetra koja se nalazila na pinealnoj žlijezdi i pritiskivala je centre za vid i sluh i hitno je morala van. Dogovorena je operacija u KBC-u Sestre milosrdnice.
Bila sam jako uplašena, jer operacija je bila jako rizična. U tim teškim trenutcima imala sam podršku roditelja, prijatelja i najbližih. Oni su ljudi koji su me približili i upoznali s Milosrdnim Isusom i nebeskom Majkom.
Tako jedne subote, prijateljica je moju majku i mene povela na euharistijsko klanjanje kod velečasnog Marina na Ovčaru. Otišla sam moliti Isusa da mi podari snage i hrabrosti da nosim taj križ, nisam tražila čudesno ozdravljenje, samo sam htjela da me podigne kad bih posustala i pala pod tim križem, da svaku moju suzu obriše i da me svaki put podsjeti da nisam sama, da je On tu i da me neće ostavit. Tijekom klanjanja moje srce je bilo ispunjeno mirom i ljubavlju, bilo je prekrasno. Nakon klanjanja primila sam bolesničko pomazanje, osjetila sam veliko olakšanje i znala sam da mi Isus pomaže nositi taj križ i da je uz mene. Znala sam da neće dopustiti da se išta loše dogodi, moje srce bilo je ispunjeno mirom i blagoslovom, osjećala sam se sigurno. Moju bol i jad sakrio je u rane svoje i svojom ljubavlju nosio me kroz to teško razdoblje.
Tijekom boravka u Zagrebu primila sam milost i bila sam pod zaštitom Boga, Milosrdnog Isusa i nebeske Majke. Podignute glave, puna vjere i s osmijehom na licu počela je moja borba s tom bolešću. Dan kada sam primljena na odjel nisam poznavala nikoga i nisam bila upućena ni u što. Posjete su bile samo sat vremena, to me jako pogodilo, ali nije obeshrabrilo. Noć je bila jako duga i teška, proplakala sam ju moleći Boga, Milosrdnog Isusa i nebesku Majku za pomoć, tek tada ozbiljno sam shvatila s čim se nosim i shvatila sam da mi je Bog s razlogom podario taj križ.
Sljedeći dan rekli su nam da je operacija sutradan. Taj dan glavna sestra mi je došla reći da mi moraju ugraditi cjevčicu u vensku žilu u vratu. Kada je došao taj trenutak bila sam izvan sebe, iako su mi dali lokalnu anesteziju, bol je bila neopisiva. Vrištala sam, plakala i željela da što prije završi. Nakon što je završilo, morala sam ići na slikanje pluća i da vide je li cjevčica dobro namještena. Kada sam stajala u dvorani za slikanje, malo dalje od mene u kabinetu doktori su vikali i paničarili da ne valja i da je krivo namještena, u suzama sam preklinjala da mi to ne govore. Iscrpljenu i umornu odvezli su me u šok sobu da bi mi namjestili cjevčicu ponovno. Tijekom zahvata naizmjence sam molila Očenaš, Zdravo Marijo, Slava Ocu i Anđelu čuvaru. Osjetila sam prekrasan mir, nešto riječima neopisivo. Znala sam da je Isus uz mene, nisam osjetila nikakvu bol, nisam suzu ispustila. Isus je preuzeo moju bol i na trenutak mi pridržao križ. Prije spavanja izmolila sam krunicu Milosrdnog Isusa i zahvalila Bogu na onome što je učinio za mene.
Došao je i dan operacije. Operacija je trajala 4 sata i 20 minuta. Kad je završila operacija, nekoliko sati poslije probudila sam se u intenzivnoj sva izbodena, prekrivena žicama koje su bile spojene na aparate. Bila sam u bolovima, počela sam povraćati, a sestre su bile jako neljubazne. Molila sam dragog Boga da me što prije premjeste s intenzivne, i tu večer dovezen je mladić koji je imao nesreću na motoru, a ja sam premještena na drugi odjel. Povraćala sam cijelu noć, a uz mene je bila jedna predivna medicinska sestra koju je Bog poslao, sutradan sam imala neke napadaje grčenja mišića zbog nedostatka kalija.
Nakon 10 dana provedenih u bolnici, vratila sam se kući. Nekoliko dana nakon toga proslavila sam 17. rođendan. Mjesec dana poslije krenula sam u školu. Nakon svega što sam prošla želim reći da ponosno slavite i hvalite Boga, jer Bog je velik. Znam da je čudo što je sve dobro prošlo, da je čudo što sam se brzo oporavila, znam da me je moja vjera spasila i da sam primila jako veliku milost i blagoslov.
Bogu, Milosrdnom Isusu, nebeskoj Majci i svim svetima sam neizmjerno zahvalna. Bog je naše jedino spasenje, sve što činimo na zemlji jednom će nam se vratiti stostruko. Svi naši križevi, ma koliko teški bili, dani su nam s razlogom i trebamo ih nositi ponosno, radosno i s osmijehom. Neizmjerno sam zahvalna prijateljici koja me upoznala s vjerom i Milosrdnim Isusom, što me upoznala sa velečasnim Marinom i predivnom časnom sestrom Karmelom, njegovom sestrom. Zahvalna sam svojoj cijeloj obitelji koja je cijelo vrijeme bila uz mene. Zahvalna sam i svim ostalim prijateljima, ljudima koji su molili i postili za mene.
Volite i ljubite druge, slavite i molite Boga… i vjerujte da će vam sve biti uslišano i dano!
Izvor: Vjera i djela – portal katoličkih teologa; autor: M.M.H, učenica 3. razreda Ugostiteljsko-turističke škole Osijek
