FOTO:J.Jurčević/www.put-istina-zivot.com/

U Republici Hrvatskoj, 15. siječnja zapisan je zlatnim slovima. Toga dana, 1992., naša je država, nakon proglašenja neovisnosti, (25. lipnja 1991.) priznata kao suverena i samostalna!

Europska zajednica, koju su činile 12 zemalja (Austrija, Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Španjolska i Velika Britanija) objavile su zajedničku odluku kojom priznaju  Republike Hrvatsku i Sloveniju.

Toga dana, u Zagrebu je otvorena njemačka ambasada, što znači da je ova država prva koja je uspostavila diplomatske odnose s Republikom Hrvatskom.

Bila je to iznimno radosna vijest za sve građane naše države, a poglavito za hrvatske branitelje.

U večernjim satima, toga 15. siječnja, na zagrebačkom središnjem trgu, Trgu bana Josipa Jelačića, spontano se okupio veliki broj građana u slavljeničkom raspoloženju. Među okupljene  došao je i prvi hrvatski predsjednik, vojskovođa i pobjednik Domovinskoga rata dr. Franjo Tuđman.

Rekao je: „Kako bih mogao izdržati u svom uredu, a da nisam sa svojim narodom. Moj dan je protekao radno, kao obično, ali isto tako i posebno. Dan za koji smo živjeli svi mi kao i naši preci. Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države“ te dodao da će ovaj datum „biti uklesan zlatnim slovima u cijelu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu, između Mure, Drave, Dunava i Jadrana“.

Dva dana nakon toga, u Hrvatsku je doputovao Francessco Cossiga, predsjednik Republike Italije, prvi strani državnik koji je službeno posjetio Republiku Hrvatsku, a samo dan poslije  u Zagreb je stigao i austrijski ministar vanjskih poslova dr. Alois Mock, i bio nazočan svečanom polaganju ploče s natpisom: Ambasada Republike Austrije (na Jabukovcu).

Ostalo je povijest.

Za ovaj iznimno značajan događaj, najviše su zaslužni hrvatski branitelji, od kojih su mnogi već tada dali svoje živote i zdravlje za ovo što danas imamo.

Međutim, kako vrijeme ide, sve se manje pozornosti pridaje danu priznanja Republike Hrvatske, baš kao i svemu drugome što je vezano uz Domovinski rat.

Ovaj bi se datum u školama posebno trebao isticati, a ne da djeca nemaju pojima što se u Hrvatskoj dogodilo sredinom siječnja 1992.

Jedan dio hrvatskih građana, a poglavito političara, ponašaju se kao da smo ostvarili „banana republiku“, a ne državu.

Tog 15. siječnja 1992., kada je Hrvatska postala međunarodno priznata, gotovo trećina zemlje bila je pod srpskom i inom okupacijom.

Također je neshvatljivo da Hrvati općenito malo drže do svojih blagdana, iako vole isticati kako to lijepo i raskošno rade, primjerice, Amerikanci. Jedan dobar dio naših građana  „bučno proslavlja“ blagdane, odlazeći u shoppinge, na ljetovanja ili skijališta, dok nacionalni mediji tome ne pridaju značaj koji trebaju imati.

Na stvaranje hrvatske države i na njezine junake još malo pa će nas, da se našalimo, podsjećati tu i tamo neki hrvatski branitelj kojeg ćemo susresti na ulici ili trgu, s hrvatskom zastavom u ruci  ili pak u invalidskim kolicima.

Nu, najveći broj onih koji su stvorili hrvatsku državu, zajedno sa dr. Franjom Tuđmanom, počiva na grobljima širom Lijepe naše!

Ne, nije i neće biti dovoljno da im se toga dana, 15. siječnja,  odnosno Spomen dana, samo zapali svijeća, položi vijenac i kaže – „slava im“!

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

PODIJELI