MISAO IZ EVANĐELJA DANA Ne možete služiti Bogu i bogatstvu. XXV. tjedan kroz godinu Nedjelja, 22. 9. 2019. DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU

ČITANJA: Am 8,4-7; Ps 113, 1-2.4-8; 1Tim 2,1-8; Lk 16,1-13

Prvo čitanje: Am 8, 4-7

Protiv onih koji kupuju siromaha za novac.

Čitanje Knjige proroka Amosa

Slušajte ovo, vi što gazite potrebnika i satirete uboge u zemlji! Kažete: »Kad li će mlađak proći da prodamo žito, i subota da tržimo pšenicu? Smanjit ćemo efu, povećati šekel da varamo krivim mjerama, da kupimo siromaha za srebro, potrebita za sandale i da prodajemo otražak pod žito.« Zakle se Gospodin ponosom Jakovljevim: »Dovijeka neću zaboraviti nijednoga djela vašega.«

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam: Ps 113, 1-2.4-8

Pripjev: Hvalite Gospodina koji iz gliba vadi siromaha.

Hvalite, sluge Gospodnje,
hvalite ime Gospodnje!
Blagoslovljeno ime Gospodnje
sada i dovijeka!

Podiže iz prašine uboga,
iz gliba vadi siromaha
da ga posadi s prvacima,
s prvacima svoga naroda.

Drugo čitanje: 1Tim 2, 1-8

Neka se obavljaju prošnje za sve ljude Bogu, koji hoće da se svi ljudi spase.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju

Predragi: preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. To je dobro i ugodno pred spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve. To je u svoje vrijeme dano svjedočanstvo, za koje sam ja postavljen propovjednikom i apostolom – istinu govorim, ne lažem – učiteljem narodâ u vjeri i istini.

Hoću dakle da muškarci mole na svakome mjestu, podižući čiste ruke bez srdžbe i raspre.

Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Lk 16, 1-13

Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenicima:

»Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: ‘Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!’ Nato upravitelj reče u sebi: ‘Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.’ I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: ‘Koliko duguješ gospodaru mojemu?’ On reče: ‘Sto bata ulja.’ A on će mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.’ Zatim reče drugomu: ‘A ti, koliko ti duguješ?’ On odgovori: ‘Sto korâ pšenice.’ Kaže mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.’

I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.

I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore.

Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten. Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?

Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.«

Riječ Gospodnja.

Homilija

Moram vam priznati da sa prispodobom o nepoštenom upravitelju koju je Isus ispričao sam imao dugo problema da bi ju razumio. Nisam razumio Isusove riječi: I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti. Isus kao da ovdje želi reći da se i sa nepoštenim bogatstvom mogu steći prijatelji. Najviše sam se borio s time, zašto oprost dijela duga bez znanja i dozvole stvarnog vlasnika je povodom pohvale od strane vlasnika. Kako se može pohvaliti nekog tko svom poslodavcu faktički okrada imovinu, kako bi si s njom stekao prijatelje. Tim više, upravo to Isus nam daje kao primjer koji bi i mi trebali slijediti.

Vjerojatno su se i vama nametnula ta pitanja kada ste slušali ovu prispodobu. Mi znamo da će Bog blagosloviti one koji slijede Njegovu riječ. Pokušajmo malo pažljivije sagledati, na što Isus reagira ovom prispodobom. Pogledajmo koji je globalni okvir koji opisuje Luka u ovom poglavlju. Kako bi to razumjeli, trebali bi se vratiti na početak petnaestog poglavlja. Isusu su dolazili carinici, grešnici, bludnice. Slušali su Njegovu riječ i osjećali su se jako lijepo u Njegovoj blizini, te su željeli postati Kristovi sljedbenici. Tekst nam govori da je Isusu došao veliki broj takvih ljudi. Sami carinici i grešnici. Tu su situaciju vrlo loše ocijenili farizeji i učitelji Zakona. Prigovarali su Isusu da je otišao previše daleko kada prima njihove pozive i učestvuje na njihovim svečanostima i gozbama. Isus na to reagira načinom da im priča tri prispodobe o velikoj Božjoj ljubavi prema grešnicima. On cijelom svijetu šalje poruku kroz prispodobe o izgubljenoj ovci, o izgubljenom novčiću, i o izgubljenom sinu o velikoj Božjoj ljubavi prema grešnicima. Kome Isus primarno upućuje ove poruke? Očito farizejima i učiteljima Zakona. Upravo je tu i prva poruka za nas. Primjećujete li kako Isus reagira kada se ovi religijski aktivisti bune zašto Isus carinicima i grešnicima otvara nebeska vrata Kraljevstva nebeskog.

Što s nas tiče, u odnosu na Krista koji se prema njemu odnose neprijateljski, mi često farizeje gledano i smatramo negativcima. Međutim, evanđelist Luka nam želi naglasiti da Isus ni jednu društvenu ili religijsku skupinu ne odbacuje. On također opisuje Kristov napor da dosegne i takne srca ovih religijskih aktivista. On često piše kako Isus prihvaća pozive farizeja koji ga zovu na svoje proslave i gozbe. Na svim tim susretima Isus koristi prigodu da prikaže ona pravi i istinski Božji karakter čiju su sliku svojim isključivim stavovima oni iskvarili. Prethodne prispodobe ne svjedoče jedino o Božjoj ljubavi prema grešnicima, već i o Isusovom stavu prema farizejima i učiteljima Zakona. Upravo Isus želi odgovoriti farizejima i učiteljima Zakona koji negoduju zbog tako lakog otvaranja vrata Kraljevstva nebeskog za njih nedostojnih kao što su bili carinici grešnici.

Ovaj trenutni opis je lekcija i za nas, kako postupati kada nas netko napada. Isus nas uči da ne napadamo osobu. On nas uči da mudrim načinom izrazimo svoj stav i da suprotnu stranu ne vrijeđamo u njegovim stavovima koliko god nam se oni činili loši.

U našem tekstu piše da nakon negodovanja farizeja i učitelja Zakona, Isus se obraća svojim učenicima. Međutim, moramo biti pažljivi, jer ipak se ovdje radi o širem krugu ljudi nego dvanaest učenika. Čitajući navedeni tekst, moći ćemo  zaključiti da u ovom skupu nisu bili samo carinici i grešnici. Zasigurno je da je u Isusovom društvu bilo još mnogo onih koji su se odlučili slijediti Isusa i istraživati mogućnosti kako postati Isusov učenik. Luka konstatira da su to uglavnom carinici i grešnici. Kratko rečeno, ovdje Isus želi dotaknuti imućne kandidate za nebesko Kraljevstvo, a mi znamo da su prije svega to bili carinici. Isti taj tekst nam govori da farizeji nisu napustili taj skup s Isusom, već su i oni slušali tu prispodobu o nepoštenom upravitelju. On ovdje napominje nešto veoma važno, “voljeli su novac.”

Koji je najznačajniji trenutak u Isusovoj prispodobi. Glavni lik ove priče je upravitelj. Ovaj upravitelj vodi poslove nekog veleposjednika u sektoru poljoprivredne proizvodnje i trgovina sa poljoprivrednim proizvodima. Ovdje se iznosi konstatacija da upravitelj loše upravlja s povjerenom mu imovinom.

S druge strane tu je vlasnik ili gospodar, koji kada vidi takvo stanje, odlučuje promijeniti upravitelja. Dolazi k njemu i daje mu nalog da napravi bilancu poslovanja kako bi predao poslovne knjige svom nasljedniku.

Ovaj upravitelj je shvatio da ga čeka neizvjesna i loša budućnost.  Nato upravitelj reče u sebi: ‘Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Shvatio je da će izgubiti vrlo dobro plaćen posao.

Slijedeći opis je reakcija ovog upravitelja što ne bi smjeli previdjeti. Interesantno je primijetiti da ovaj upravitelj ne računa sa sudom niti sudskim raspravama i odlukama. Očito je bio svjestan svoje odgovornosti u ovom slučaju. On zna da je postupao s imovinom svog gospodara neetično zbog čega je izgubio povjerenje svog gospodara. Ovo dokazuju njegove riječi i postupak kojim rješava dugove dvojice dužnika. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.’ I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: ‘Koliko duguješ gospodaru mojemu?’ On reče: ‘Sto bata ulja.’ A on će mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.’ Zatim reče drugomu: ‘A ti, koliko ti duguješ?’ On odgovori: ‘Sto korâ pšenice.’ Kaže mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.’

Razlog ovih financijsko materijalnih transakcija je da ga netko primi k sebi a nikako da bi izmakao zakonskoj odgovornosti ili možda čak i zatvoru. On gubi posao. Više neće biti upravitelj i ostat će nezaposlen i želi da ga netko primi u svoju kuću. Po kulturološkom razumijevanju to znači da on treba postati članom nove obitelji. Kao član obitelji imat će krov nad glavom, hranu koju jede i sve ostale potrebe koji bi trebao zadovoljiti. Sličnu materijalnu sigurnost ovaj je upravitelj imao do sada kod svog gospodara. Što je upravitelj učinio da si osigura koliko-toliko sigurnu budućnost? Pozvao je prvog dužnika i zapitao ga koliko duži njegovom gospodaru. Dužnik je izvadio svoju zadužnicu na kojoj je pisalo: Ja, X Y dužim gospodinu V Z sto bata ulja, ili drugi, sto kora pšenice. Tada im je rekao: “Promijenit ćemo to. Napisat ćemo novu zadužnicu. Mjesto sto bata ulja, napisat ćemo pedeset, odnosno umjesto sto kora pšenice, napisat ćemo osamdeset.” Prethodnu količinu koja je bila napisana, upravitelj je izbrisao i prepravio kako je predložio. Mjenice je ponovno vratio u sef.  Ovim postupkom si je minimalno osigurao svoju budućnost.

Mogli smo primijetiti da je ovaj upravitelj bio pismen i da se je razumio u računovodstvo. Talmud, Židovski propis pored Starog zavjeta traži da se bilo kakva promjena može obaviti potvrdom dva svjedoka. Jedino tako je ta promjena prihvaćena kao zakonska.

Nakon toga dolazi trenutak da upravitelj izlazi pred svog gospodara. Možete li si pretpostaviti kako se ovaj upravitelj tada osjećao. Očito se je pitao: “hoće li se otkriti neka nezakonitost? Hoće li biti nekog tko će nešto reći u moju korist, ili će se i gramatičke greške smatrati financijskim prekršajem. Kako će to sa mnom sve završiti” Vi koji se bavite privatnim poslom sigurno znadete kako se osjećate kada porezni inspektor dolazi u kontrolu poslovnih knjiga.

Isus nije opisao kako je prošla financijska kontrola ovog slučaja. Ipak, naglasio je kako je sam gospodar shvatio kakvu je financijsku malverzaciju ovaj upravitelj proveo. Gospodar je shvatio da je netom provedena transakcija provedena zakonito i da na osnovi toga ne bi bio u stanju protiv ovog upravitelja pokrenuti bilo kakav sudski postupak. Kada Isus govori kako je gospodar pohvalio ovog upravitelja, nije htio time reći kako bi to trebao biti obrazac nekog duhovnog ponašanja, već je pohvalio ovog upravitelja koji stvari vidi šire i dublje od onoga kako trenutno izgledaju. Danas bi rekli da pravi vođe probleme predvide, a ne da se sa problemima bakću. Jednostavno rečeno, ovaj je upravitelj bio širokih pogleda.

Postavimo si nekoliko pitanja kako bi iz ovog mogli izvući i drugu pouku. Možda bi si trebali postaviti pitanje, kako razumjeti gubitak od pedeset posto u ulju i dvadeset posto u pšenici i sve to nije izazvalo nikakvu reakciju ovog gospodara. Neki tumači Biblije tvrde da se u tom vremenu bio običaj da si upravitelji mogu od gospodareve imovine uzeti nešto što bi bilo kao plaća ili neki posebni benifit koji bi si uzeo za svoju korist. Sve to mogao je uzeti iz dobiti koju ostvari sa financijskim transakcijama. Jeli ovdje bila riječ o plaći ili nekom benifitu u to nismo sigurni.

Interesantno je primijetiti da su se dužnici složili sa prijedlogom ovog upravitelja o smanjenju duga. Ovdje i dužnici i upravitelj razmišljaju isključivo materijalno. I jedni i drugi su imali samo jedno pitanje, jeli to u mom materijalnom interesu. O etici i moralnosti ovdje nitko nije razmišljao. Nemojmo zaboraviti da način na koji su to proveli odgovarao je tadašnjoj zakonskoj praksi, ali nije bio u skladu sa Božjim Zakonom koji je Bog objavio preko Mojsija.

Pogledajmo pravila koja je zapisao Mojsije. Ne traži kamata od svoga brata, niti kamata za novac, niti kamata na jestvine, niti kamata na bilo što gdje se obično traže. Od tuđinca možeš tražiti kamate, ali ih od svoga brata nemoj tražiti, da ti Jahve, Bog tvoj, udijeli blagoslov u svakom pothvatu tvoje ruke u zemlji u koju ideš da je zaposjedneš. Ponovljeni zakon 23,20.21.

Kao članovi kapitalističkog društva možda ovo ne razumijemo, ali taj se ideal trebao provoditi u Božjem narodu. Taj model je prihvatila i kršćanska zajednica, i on se održao do srednjeg vijeka.

Prije nego ocijenimo ponašanje ovog upravitelja još jedan mali detalj da bi bolje razumjeli. Iz izjave koju Isus daje;  jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti, možemo sa sigurnošću zaključiti da ovaj upravitelj, njegov gospodar i dužnici zasigurno nisu bili Židovi. Ovaj izraz sinovi ovoga svijeta pokazuje nam da se radi o ljudima koji ne akceptiraju pravila ponašanja Kraljevstva nebeskog, a to su mogli biti pripadnici nežidovskog naroda, a također i Židovskog kojima su materijalne vrijednosti bile na prvom mjestu.

Kamata koju ovaj upravitelj propisuje i njegovo ponašanje svjedoči pozadinu odbijanja Mojsijevog Zakona i o amoralnoj pohlepnosti koju nazivamo lihvarenjem. U slučaju ulja, to je bila kamata od sto posto.

Spoznaja o lošoj budućnosti ovog upravitelja natjerala ga je k radikalnom povratu na put pravednosti. Kada je upravitelj otpisao kamatu, odrekao se cijele nemoralne dobiti. Upravitelj je skinuo sa sebe sve pohlepne  zahtjeve i odustao od bilo kakve ekstra dobiti. Pohlepna ambicija bila je zamijenjena primjerenom skromnošću. Koliko god bio pohlepan, nije dozvolio da ga to odvede da ne providi svoju budućnost. Upravitelj je bio pohvaljen da je djelovao oprezno i obazrivo.

Do dana današnjeg, od bilo kojeg oblika organizacije kao što je poduzeće, država ili neki drugi oblik organizacije društva, pohlepa, nepravedan odnos prema onim slabijima na kraju dovodi do konačnog kraha i propasti. Jedino rješenje je povrat na put pravednosti. Vrijeme često omogući dobit od nepravednog i nemoralnog ponašanja. Kršćanin ne smije pasti pod utjecaj mamona kako Biblija naziva ljubav prema materijalizmu. Njegov način poslovanja mora biti sukladan etičnim i moralnim načelima, kako bi uvijek održavao uvjet da slijedi Isusa, svog Spasitelja.

Moguće je da je pohlepno ponašanje ovog upravitelja uprljalo čast i ime njegovog gospodara. Očito je to bio razlog i gubitak povjerenja i raskid radnog odnosa. Poslovni partneri su mogli doći do zaključka da ovaj upravitelj radi sve stvari u suglasnosti svog gospodara. To je prljanje dobrog imena.

Koliko god da se tome opirali, danas možemo raditi slične stvari. Naše ponašanje je dobra ili loša reklama i našoj religiji. Našim ponašanjem govorimo ljudima o našem Bogu i Spasitelju Isusu Kristu. Nemojmo zaboraviti da kada god uradimo nešto pogrešno, ljudi će to gotovo uvijek povezati s našom religijom.

Iz opisa koji nam je dat, mogli bi zaključiti da je ovaj upravitelj živio život koji je uvjetovao i značajnija financijska sredstva. Sve to je štetno djelovalo na cijeli kolektiv njegovog gospodara. Očito je ovaj upravitelj živio neki raskalašeni život na račun svog gospodara, i trošio je novac koji je namakao neetičnim načinom poslovanja. Njegov raskalašeni život ostavljao je zasigurno i štetan trag na okolinu i zajednicu u kojoj je živio.

Isus sigurno ne podupire takvo amoralno ponašanje, ali želi naglasiti da se nepravednim materijalnim dobitkom mogu steći prijatelji. Isus ne želi poduprijeti onu poznatu izreku “novac ne smrdi”.

Ova prispodoba ustvari govori o potrebi da poravnamo naše račune sa onima koje smo zakinuli ili im nanijeli neku štetu. Ovaj upravitelj što je prije mogao, vraćao se Mojsijevom idealu pravednosti. Pitam se kako bi bilo kod nas kada su svi oni koji su ulazili u privatizaciju devedesetih godina, koja je bila zakonska ali nemoralna, vraćali sve ono što su stekli nepravednim transakcijama i privatizacijom. Kada bi to tako bilo, zasigurno bi bilo dobro. Čini mi se da su buntovi novaca mnogo jači od potrebe da izravnamo račune s onima koje smo oštetili.

Ovaj nepošteni upravitelj je stvarao sebi prijatelje imovinom svog gospodara, ali od svoje plaće ili benifita koje je dobio to nije radio. Jednako tako tu su bili i farizeji koji su davali desetinu od metvice kopra i drugih trava koje su im izrasli u vrtu, a istovremeno izvješće koje čitamo govori kako su voljeli novac.

Mi ljudi smo jednostavno takvi. I na nas novac može negativno utjecati. Isus upozorava: Dvojici gospodara ne može se služiti. Kada razmišljamo o materijalnim dobrima, uglavnom razmišljamo kako steći imovinu, a rijetko ili u opće ne razmišljamo kako našim sredstvima pomoći potrebitima. Predajmo se Isusu i on će nam dati mudrost u upravljanju našim sredstvima.

Ova prispodoba ne upozorava niti osuđuje poduzetništvo. To bi bilo potpuno pogrešno razumijevanje. Ona nas želi dovesti u harmoniju sa osnovama pravednosti. Isus želi da zarađujemo svoja sredstva za život pošteno. On želi da naše upravljanje materijalnim sredstvima bude usmjereno i na ljude koji su u potrebi. Isus nas može osloboditi te pohlepe i sebičnosti koja nas može uhvatiti a da toga nismo ni svjesni. Neka nas od toga Bog sačuva.

Zvonko Presečan

Bruno Petrušić Lic. Theol.