ČITANJA: U procesiji s grančicama: Lk 19,28-40; U misi: Iz 50,4-7; Ps 22,8-9.17-20.23-24; Fil 2,6-11; Lk 22,14 – 23,56

NAPOMENA:
▪ Spomen na Gospodinov mesijanski ulazak u Jeruzalem vrši se procesijom ili svečanim ulaskom u čemu vjernici sudjeluju klicanjem, noseći grančice palme, masline ili drugo zeleno granje. ▪ Neka u danu bude samo jedna procesija i to prije mise na kojoj se okuplja najveći dio zajednice. Prikladno je da procesija krene iz neke manje crkve ili drugoga prikladnog mjesta. ▪ U misi, nakon navještaja Muke Gospodnje, koja se naviješta čitanjem ili pjevanjem, neka se ne izostavi homilija.

Prvo čitanje: Iz 50, 4-7

Lica svojeg ne zaklonih od pogrda, ali znam da se neću postidjeti.

Čitanje knjige proroka Izaije

 

Gospodin Bog dade mi jezik vješt

da znam riječju krijepiti umorne.

Svako jutro on mi uho budi

da ga slušam kao učenici

Gospodin Bog uho mi otvori:

ja se ne protivih niti uzmicah.

Leđa podmetnuh onima što me udarahu,

a obraze onima što mi bradu čupahu,

i lica svojeg ne zaklonih

od pogrda ni od pljuvanja.

Gospodin Bog mi pomaže,

zato se neću smesti.

Zato učinih svoj obraz ko kremen

i znam da se neću postidjeti.

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam: Ps 22, 8-9.17-20.23-24

Pripjev:

 

Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?

Svi koji me vide, podruguju se meni,
razvlače usne, mašu glavom:
»Uzdao se u Gospodina, neka ga sad izbavi,
neka ga spasi ako mu omilje!«

Opkolio me čopor pasa,
rulje me zločinačke okružile.
Probodoše mi ruke i noge,
sve kosti svoje prebrojiti mogu.

Razdijeliše među se haljine moje
i za odjeću moju baciše kocku.
Ali ti, Gospodine, daleko mi ne budi;
snago moja, pohiti mi u pomoć!

A sada, braći ću svojoj navješćivati ime tvoje,
hvalit ću te usred zbora.
»Koji se bojite Gospodina, hvalite njega!
Svi od roda Jakovljeva, slavite njega!
Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!«

 

Drugo čitanje: Fil 2, 6-11

Ponizi sam sebe… zato Bog njega preuzvisi.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima

 

Krist Isus, trajni lik Božji,

nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,

nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge,

postavši ljudima sličan;

obličjem čovjeku nalik,

ponizi sam sebe, poslušan do smrti,

smrti na križu.

Zato Bog njega preuzvisi

i darova mu ime,

ime nad svakim imenom,

da se na ime Isusovo prigne svako koljeno

nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ.

I svaki će jezik priznati:

»Isus Krist jest Gospodin!« –

na slavu Boga Oca.

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Lk 22, 14 – 23, 56

MUKA GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

 

Kada dođe čas, sjede Isus za stol i apostoli s njim. I reče im: »Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer kažem vam, neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem.« I uze čašu, zahvali i reče: »Uzmite je i razdijelite među sobom. Jer kažem vam, ne, neću više piti od roda trsova dok kraljevstvo Božje ne dođe.« I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: »Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.«Tako i čašu, pošto večeraše, govoreći: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva.« »A evo, ruka mog izdajice sa mnom je na stolu. Sin Čovječji, istina, ide kako je određeno, ali jao čovjeku onomu koji ga predaje.« I oni se počeše ispitivati tko bi od njih mogao takvo što učiniti. Uto nasta među njima prepirka tko bi od njih bio najveći. A on im reče: »Kraljevi gospoduju svojim narodima i vlastodršci nazivaju sebe dobrotvorima. Vi nemojte tako! Naprotiv, najveći među vama neka bude kao najmlađi; i predstojnik kao poslužitelj. Ta tko je veći? Koji je za stolom ili koji poslužuje? Zar ne onaj koji je za stolom? A ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje. Da, vi ste sa mnom ustrajali u mojim kušnjama. Ja vam stoga u baštinu predajem kraljevstvo što ga je meni predao moj Otac: da jedete i pijete za mojim stolom u kraljevstvu mojemu i sjedite na prijestoljima sudeći dvanaest plemena Izraelovih. Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću.« Petar mu reče: »Gospodine, s tobom sam spreman i u tamnicu i u smrt.« A Isus će mu: »Kažem ti, Petre, neće se danas oglasiti pijetao dok triput ne zatajiš da me poznaš.« I reče: »Kad sam vas poslao bez kese i bez torbe i bez sandala, je li vam što nedostajalo?« Oni odgovore: »Ništa.« Nato će im: »No sada tko ima kesu, neka je uzme! Isto tako i torbu! A koji nema, neka proda svoju haljinu i neka kupi sebi mač jer kažem vam, ono što je napisano treba se ispuniti na meni: ‘Među zlikovce bi ubrojen.’ Uistinu, sve što se odnosi na mene ispunja se.« Oni mu rekoše: »Gospodine, evo ovdje dva mača!« Reče im: »Dosta je!« Tada iziđe te se po običaju zaputi na Maslinsku goru. Za njim pođoše i njegovi učenici. Kada dođe onamo, reče im: »Molite da ne padnete u napast!« I otrgnu se od njih koliko bi se kamenom dobacilo, pade na koljena pa se molio: »Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!« A ukaza mu se anđeo s neba koji ga ohrabri. A kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio. I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju. Usta od molitve, dođe učenicima i nađe ih snene od žalosti pa im reče: »Što spavate? Ustanite! Molite da ne padnete u napast!« Dok je on još govorio, eto svjetine, a pred njom jedan od dvanaestorice, zvani Juda. On se približi Isusu da ga poljubi. Isus mu reče: »Juda, poljupcem Sina Čovječjeg predaješ?« A oni oko njega, vidjevši što se zbiva, rekoše: »Gospodine, da udarimo mačem?« I jedan od njih udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu desno uho. Isus odgovori: »Pustite! Dosta!« Onda se dotače uha i zacijeli ga. Nato Isus reče onima koji se digoše na nj, glavarima svećeničkim, zapovjednicima hramskim i starješinama: »Kao na razbojnika iziđoste s mačevima i toljagama! Danomice bijah s vama u Hramu i ne digoste ruke na me. No ovo je vaš čas i vlast tminâ.« Uhvatiše ga dakle, odvedoše i uvedoše u dom velikoga svećenika. Petar je išao za njim izdaleka. A posred dvorišta naložiše vatru i posjedaše uokolo. Među njih sjedne Petar. Ugleda ga neka sluškinja gdje sjedi kraj vatre, oštro ga pogleda i reče: »I ovaj bijaše s njim!« A on zanijeka: »Ne znam ga, ženo!« Malo zatim opazi ga netko drugi i reče: »I ti si od njih!« A Petar reče: »Čovječe, nisam!« I nakon otprilike jedne ure drugi neki navaljivaše: »Doista, i ovaj bijaše s njim! Ta Galilejac je!« A Petar će: »Čovječe, ne znam što govoriš!« I umah, dok je on još govorio, oglasi se pijetao. Gospodin se obazre i upre pogled u Petra, a Petar se spomenu riječi Gospodinove, kako mu ono reče: »Prije nego se danas pijetao oglasi, zatajit ćeš me tri puta.« I iziđe te gorko zaplaka. A ljudi koji su Isusa čuvali udarajući ga poigravali se njime i zastirući mu lice, zapitkivali ga: »Proreci tko te udario!« I mnogim se drugim pogrdama nabacivali na nj. A kad se razdanilo, sabra se starješinstvo narodno, glavari svećenički i pismoznanci te ga dovedoše pred svoje Vijeće i rekoše: »Ako si ti Krist, reci nam!« A on će im: »Ako vam reknem, nećete vjerovati; ako vas zapitam, nećete odgovoriti. No od sada će Sin Čovječji sjedjeti zdesna Sile Božje.« Nato svi rekoše: »Ti si, dakle, Sin Božji!« On im reče: »Vi velite! Ja jesam!« Nato će oni: »Što nam još svjedočanstvo treba? Ta sami smo čuli iz njegovih usta!« I ustade sva ona svjetina. Odvedoše ga Pilatu i stadoše ga optuživati: »Ovoga nađosmo kako zavodi naš narod i brani davati caru porez te za sebe tvrdi da je Krist, kralj.« Pilat ga upita: »Ti li si kralj židovski?« On mu odgovori: »Ti kažeš!« Tada Pilat reče glavarima svećeničkim i svjetini: »Nikakve krivnje ne nalazim na ovom čovjeku!« No oni navaljivahu: »Buni narod naučavajući po svoj Judeji, počevši od Galileje pa dovde!« Čuvši to, Pilat propita da li je taj čovjek Galilejac. Saznavši da je iz oblasti Herodove, posla ga Herodu, koji i sam bijaše onih dana u Jeruzalemu. A kad Herod ugleda Isusa, veoma se obradova jer ga je već odavna želo vidjeti zbog onoga što je o njemu slušao te se nadao od njega vidjeti koje čudo. Postavljao mu je mnoga pitanja, ali mu Isus uopće nije odgovarao. A stajahu ondje i glavari svećenički i pismoznanci optužujući ga žestoko. Herod ga zajedno sa svojom vojskom prezre i ismija: obuče ga u bijelu haljinu i posla natrag Pilatu. Onoga se dana Herod i Pilat sprijateljiše, jer prije bijahu neprijatelji. A Pilat dade sazvati glavare svećeničke, vijećnike i narod te im reče: »Doveli ste mi ovoga čovjeka kao da buni narod. Ja ga evo ispitah pred vama pa ne nađoh na njemu ni jedne krivice za koju ga optužujete. A ni Herod jer ga posla natrag nama. Evo, on nije počinio ništa čime bi zaslužio smrt. Kaznit ću ga dakle i pustiti.« I povikaše svi uglas: »Smakni ovoga, a pusti nam Barabu!« A taj bijaše bačen u tamnicu zbog neke pobune u gradu i ubojstva. Pilat im stoga ponovno progovori hoteći osloboditi Isusa. Ali oni vikahu: »Raspni, raspni ga!« On im treći put reče: »Ta što je on zla učinio? Ne nađoh na njemu smrtne krivice. Kaznit ću ga dakle i pustiti.« Ali oni navaljivahu iza glasa ištući da se razapne. I vika im bivala sve jača. Pilat presudi da im bude što ištu. Pusti onoga koji zbog pobune i ubojstva bijaše bačen u tamnicu, koga su iskali, a Isusa preda njima na volju. Kad ga odvedoše, uhvatiše nekog Šimuna Cirenca koji je dolazio s polja i stave na nj križ da ga nosi za Isusom. Za njim je išlo silno mnoštvo svijeta, napose žena, koje su plakale i naricale za njim. Isus se okrenu prema njima pa im reče: »Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom. Jer evo idu dani kad će se govoriti: ‘Blago nerotkinjama, utrobama koje ne rodiše i sisama koje ne dojiše.’ Tad će početi govoriti gorama: ‘Padnite na nas!’ i bregovima: ‘Pokrijte nas!’ Jer ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?« A vodili su i drugu dvojicu, zločince, da ih s njime pogube. I kada dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše njega i te zločince, jednoga zdesna, drugoga slijeva. A Isus je govorio: »Oče, oprosti im, ne znaju što čine!« I razdijeliše među se haljine njegove bacivši kocke. Stajao je ondje narod i promatrao. A podrugivali se i glavari govoreći: »Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!« Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: »Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!« A bijaše i natpis ponad njega: »Ovo je kralj židovski.« Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: »Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!« A drugi ovoga prekoravaše: »Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.« Onda reče: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.« A on će mu: »Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!« Bijaše već oko šeste ure kad nasta tama po svoj zemlji – sve do ure devete, jer sunce pomrča, a hramska se zavjesa razdrije po sredini. I povika Isus iza glasa: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!« To rekavši, izdahnu. Kad satnik vidje što se zbiva, stane slaviti Boga: »Zbilja, čovjek ovaj bijaše pravednik!« I kad je sav svijet koji se zgrnuo na taj prizor vidio što se zbiva, vraćao se bijući se u prsa. Stajahu podalje i gledahu to svi znanci njegovi i žene koje su za njim išle iz Galileje. I dođe čovjek imenom Josip, vijećnik, čovjek čestit i pravedan; on ne privoli njihovoj odluci i postupku. Bijaše iz Arimateje, grada judejskoga i iščekivaše kraljevstvo Božje. Taj dakle pristupi Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. Zatim ga skinu, povi u platno i položi u grob isklesan u koji još ne bijaše nitko položen. Bijaše dan Priprave; subota je svitala. A pratile to žene koje su s Isusom došle iz Galileje: motrile grob i kako je položeno tijelo njegovo. Zatim se vrate i priprave miomirise i pomasti.

Riječ Gospodnja.

 

Uvod

 

Čini mi se da kada razmišljamo o Kristovom stradanju, često preko tih događaja prelazimo kao preko informacija koje bi pročitali u novinama. Kao ljudi, cijeli događaj dijelimo na „dobre“ i „zločeste“ dečke i naravno, svojim emocijama svrstavamo se na stranu dobrih, dok osuđujemo one zločeste, bez da se prethodno preispitamo da slučajno kod nas ne postoji neka slična osobina. Možda bi bilo bolje postaviti pitanje, kada bi danas u moje vrijeme Isus izvršavao svoju misiju, dali bi tada stajao na njegovoj strani i branio ga.

Isus je bio suđen od Velikog vijeća, najvišeg suda u Izraelu. Motiv koji je Veliki svećenik Kajfa naveo zašto suditi Isusu, bilo je spašavanje naroda. To je izjavio a da nije bio ni svjestan da se radi o uzvišenijem činu spašavanja: Kajfa pak ono svjetova Židove: “Bolje da jedan čovjek umre za narod. Ivan 18,14.

Veliko Vijeće je osudilo Isusa zbog njegovog odgovora na Kajfino pitanje: Reče mu veliki svećenik: “Zaklinjem te Bogom živim: Kaži nam jesi li ti Krist, Sin Božji? Reče mu Isus: “Ti kaza! Štoviše, kažem vam: Odsada ćete gledati Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi na oblacima nebeskim. Matej 26,63.64. Nakon toga Kajfa je razdiranjem svojih haljina (što je bilo zabranjeno raditi Velikom svećeniku) osudio Isusa da huli na Boga nazivajući se Sinom Božjim.

U ovom slučaju meni je zanimljiv Isusov odgovor, „Ti kaza.“ Za razliku od Kajfe, Isus se je jedino Samarijanki i onom slijepom od rođenja kojem je otvorio oči direktno otkrio. Svima drugima kao da kaže. „To, jesam li ja Sin Božji, to ne mijenja moj odnos prema mom Nebeskom Ocu. Odgovor na to je važniji za tebe. Ukoliko me prihvatiš za Božjeg Sina, tada dolaziš u zonu milosti koja iz toga proizlazi.“ Pitanje koje bi si uvijek trebali postaviti je, prihvaćam li ja Krista kao Sina Božjeg. To ne znači formalna izjava, već dokaz koji potvrđujem svojim životom. Ukoliko je za mene Krist Sin Božji, tada će i moj život odisati radošću spasenja, jer Sveto Pismo poručuje: Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega, nema života. 1.Ivanova 5,12. Jeli Isus Krist Božji Sin, za nas, to ovisi o našoj odluci, jer Kristova ljubav je toliko velika da se on ne želi ničim nametati.  

Nakon presude Velikog Vijeća, Isusa odvode kod drugog suca, kod Pilata. U Evanđeljima se Pilat pojavljuje kao vrlo značajna osoba u procesu Isusovog raspeća. U sva četiri Evanđelja nalazimo da Židovi dovode Isusa pred Pilata pod optužbom da Isus sebe proglašava kraljem, te izaziva nemire s namjerom da uzurpira rimsku vlast. Optužba Velikog Vijeća kako se Isus izjednačuje s Bogom, odnosno da On huli na Boga nije mogla biti optužba na koju bi Pilat reagirao. Svećenici su trebali predefinirati optužnicu i pronaći nešto na što će Rimljani reagirati, a to je pokušaj uzurpiranja rimske vlasti.

Ono što je karakteristično u tom cijelom procesu, Pilat ne nalazi nikakvu krivicu na Isusu. On ima veliki pritisak od svećeničkih poglavara da Isusa osudi i razapne. Pilat saslušavši Isusa zaključio je da On nije kriv. Zašto je onda Pilat u Isusovom slučaju bio tako kolebljiv? Zašto nije ‘presjekao’ stvar, zašto nije rekao: „Znam da je ovaj čovjek nevin!“ i razjurio tu rulju kao što je to mnogo puta ranije činio?

Drugim riječima, Isus nije došao da obnovi Kraljevinu Izraela koja bi bila poput drugih kraljevina ili Rimskog carstva. Isus nije došao stvoriti Izraelsko kraljevstvo gdje bi onda namjesto rimskog prokuratora bila neki židovska verzija rimskog prokuratora. Isusovo se Kraljevstvo razlikuje od svih drugih kraljevstava.

Pilat, da bi nekako ugodio Židovima, napravio je kompromis sa pravdom i bez obzira što Isus ništa nije kriv, on je dao izbičevati Isusa, smatrajući da će to kod židovskih vođa izazvati sažaljenje. Očito je to bila njegova kriva procjena. To izgleda kao da od morskih pasa očekujete sažaljenje kada im omogućite da osjete krv.

Kada je od svećenika prikupljena rulja vidjela krv, reagirala je kao podivljala zvijer. To je bio trenutak kada je Pilat prešao onu crtu neke pravde i prešao na kompromis. To je bila crta nakon koje se Pilat više neće moći vratiti natrag. Pilat je mogao reći, „On nije kriv“ i pustiti ga. Istina, Isus bi vjerojatno bio ubijen, ali ne Pilatovom krivnjom.  Pilat je vjerovao da će to bičevanje biti kompromis sa židovskom elitom. Rimski su vojnici postupali na način kako bi inače postupali sa takvim slučajevima, izbičevali su Isusa i narugali mu se.

Za vrijeme bičevanja, Isus je bio svezan za kameni stup, a vojnik bi sa bičem od konjske kože koji ima više špaga koje završavaju sa olovnim kuglicama udarao ga po golim leđima. Udarac takvim bičem bi doslovno trgao kožu s leđa. Nakon četrdeset udaraca, Kristova leđa su izgledala kao poderana vreća. Krv se slijevala niz leđa, a komadi rastrgane kože visili su po njemu. Prizor je bio strašan a bol nepodnošljiva.

Na kraju bi želio cijeli slučaj sagledati iz perspektive duhovne borbe. Sotona je shvatio da je izgubio bitku u Getsemaniji. Sada je manipulirao okolnostima kako bi mukama Isusa naveo da odustane od smrti na Golgoti. Očito su najgore demonske ideje bile inspiracija vojnicima, glavarima svećeničkim, i rulji koja je tu stajala. Isus je trpio neopisivu bol. Tu bol je još povećavao teret grijeha cijelog svijeta. Očito je đavao i dalje kušao Isusa sa porukom, „vrijedi li to, pogledaj ovu rulju svi su protiv tebe. Tvoja žrtva ti je uzaludna.“ Istina, Evanđelja Kristovu patnju više fokusiraju u sramoti koju Isus doživljava, ali i fizička muka je bila strašna. Svećenički poglavari nisu od Pilata tražili šibanje, ali im to Pilat daje kao „bonus“ zbog svoje neodlučnosti.

Jedina utjeha koju je Isus tada trebao, bila je da vidi plod svoje žrtve. Plod Njegove žrtve su ljudi i žene koji ponizno prihvate Krista kao svog Spasitelja, koji mu predaju svoj život i dozvole mu da On obnovi svoju sliku u njemu. Bez obzira što je od toga prošlo dvije tisuće godina, tada je Isus gledao tebe i mene. Pitanje ostaje, jesmo li mu tada bili utjeha? On toliko želi da Njegova žrtva ne bude uzaludna. To je ipak naša odluka. Ja molim Boga da Njegov Duh nas svednevice potiče da Kristovu žrtvu prihvatimo kao milost Neba koja nam je darovana. Neka naša odluka za Krista bude radost za Njega koji je patio da bi nas spasio. Nemojmo dozvoliti da njegova patnja što se nas tiče bude uzaludna. Prorok Izaija, evanđelista Starog zavjeta,  nadahnut Duhom Svetim je pisao: Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom. Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti. Izaija 53, 11.

Očito kod suđenja Isusu, svi akteri koji su u tom učestvovali, od Pilata do vojnika su izmišljali sve moguće načine mučenja. S jedne strane Pilat proglašava da Isus nije kriv, a onda naredi njegovo bičevanje. Proglasi da na Isusu ne nalazi nikakvu krivicu, a onda nad Isusom, vojnicima dozvoljava iživljavanje najgore vrste.

Vojnici vidjevši kako Isusa optužuju da se proglasio kraljem, izmislili su način kako mu se narugati. K tomu, kada su čuli da ga čak zovu kraljem nebeskog kraljevstva, tada razlog za ruganje je bio još veći. Neki od vojnika sjetio se je da Isusa predstave kao kralja. Da bi to uradili, pronašli su neku staru skerletnu kabanicu koju su mu prebacili preko leđa. Bila je to neka kabanica crvene boje koja je vrijeđala Isusova išibana leđa.  Kao takva trebala je Isusa napraviti nekakvim kraljem kojemu će se vojnici narugati. Jedan od vojnika mu je napravio krunu, ali to je bio vijenac od trnovih grančica pun bodlji. Tu trnovu krunu mu je grubo postavio na glavu, a zatim je uzeo trsku s kojom ga je udarao po kruni, kako bi mu izazvao bol. Trnove bodlje zabadali su se u sljepoočicu i glavu, probijajući kožu i nanoseći nesnosnu bol. Krv od ranjavanja trnjem tekla mu je niz lice, tekla mu je u oči, dok su mu ruke bile svezane i onemogućeno mu je bilo brisanje krvi. Klecali bi pred njim i onako iznakaženim od bičevanja i trnove krune, podrugljivo su mu skandirali, „Zdravo kralju židovski!“

U takvom stanju vojnici su se zabavljali. Ponižavati nekog tko se naziva kraljem, očito je za vojnike koji su uživali u mučenjima i destrukciji, bilo zabavno. Njima je godilo da oni, obični vojnici mogu bar jednog trenutka biti superiorniji od nekog kralja. Stoga su činili sve kako bi naglasili tu njegovu kraljevsku titulu, a s druge strane činili su sve da bi ga ponizili. Da bi napravili što veći šou, vojnici su se klanjali sa podsmjehom dok ga je netko drugi iza leđa udarao u trnovu krunu nanoseći mu bol. Svaku bol koju bi nanijeli Isusu, producirala je u njima oduševljenje na način kao da rade nešto izuzetno korisno i plemenito. Tražili su od njega da pogodi tko ga je udario, jer je on, kako sebe naziva, „kralj nebeski,“ a onda zasigurno je sveznajući. Bez obzira na neizmjernu bol izazvanu neposrednim bičevanjem, koja se još dopunjavala ubodima trnja sa trnove krune u glavu, zatim ponižavanja koja je doživljavao od ovih ljudi, cijelo to vrijeme Isus stoji dostojanstveno i umjesto da proklinje, on mirno podnosi uvrede, i bol od stvorenja koje je On kao stvoritelj stvorio. Umjesto proklinjanja, u mislima mu je molitva. Sva poniženja koja podnosi, podnosi ih radi onih koji ga ponižavaju.

Ova razbješnjena rulja dozvolila je da bude najponižavajuće oružje u Sotoninim rukama. Sotona se nadao da će patnjom, sramotom i ponižavanjem potaknuti Božjeg Sina da reagira i upotrijebi svoju božansku moć u svoju korist. Samo mala reakcija od strane Krista da si pomogne samo mali odraz Božanstva, bio bi dovoljan da upropasti cijeli plan spasenja. Krist je mogao zapovjediti da mu dođu u pomoć nebeske vojske. Mogao je svu tu svjetinu otjerati jednim bljeskom svog božanskog sjaja. Međutim, on se u potpunosti podčinio najsurovijim uvredama, patnjama i poniženjima. Kada razmišljamo o tim događajima, ne mogu se oteti dojmu da Božji sin dozvoljava toliko poniženje samo zato da bi spasio mene i tebe. Takvo stanje još je prije mnogo godina prorokovao evanđelist Starog zavjeta, prorok Izaija i pisao je: Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut.

A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.

Poput ovaca svi smo lutali i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju. Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. K`o jagnje na klanje odvedoše ga; k`o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih. Silom ga se i sudom riješiše; tko se brine za njegovu sudbinu? Da, iz zemlje živih ukloniše njega, za grijehe naroda njegova nasmrt ga izbiše. Izaija 53,3-8.

U mnogo slučajeva, Isusovi neprijatelji tražili su od Isusa čudo kao dokaz njegovog božanstva. Međutim svojim izgledom, svojim ponašanjem i držanjem, Isus je pružio daleko veći dokaz od bilo kakvog čuda. Navedeni tekst proroka Izaije svi svećenici znali su ga napamet, i Isusovo ponašanje ih je toliko asociralo na njega. Kao što je nečovječnost i svirepost unizila ovu rulju ispod ljudskog dostojanstva i učinila ih sličnima Sotoni, tako je Kristovo dostojanstveno držanje, njegova krotkost i strpljivost u ovakvim patnjama i poniženju, pokazala Njegovo najbliže srodstvo s Bogom.

Jedan duhovni pisac opisujući taj događaj pisao je „ Sotonin bijes bio je velik kada je vidio da sva zlostavljanja nanesena Spasitelju nisu iznudila ni najmanje gunđanje s Njegovih usana. Premda je na sebe uzeo ljudsku prirodu, bio je ojačan božanskom snagom i nije se udaljio ni u čemu od volje svojeg Oca.“ (D.A. str 735.)

Naravno da kao ljudi osuđujemo mučenje nad nevinim Kristom. Osuđujemo mučenje trnovom krunom i svim drugim načinima s kojima je Isus bio ponižavan. Bojim se jedino da zaboravljamo da je svaki naš grijeh dodatno povećavao patnje Božjem sinu. Kada razmišljamo o ovom događaju i Isusovom stradanju, nemojmo nikada zaboraviti da je On to učinio isključivo za mene i tebe. Ovo razmišljanje potvrdio bi porukom evanđeliste Starog zavjeta, proroka Izaije: Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom. Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti. Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu i s mogućnicima plijen će dijeliti, jer sam se ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince. Izaija 53,11.12.

Jedina utjeha u tim teškim trenucima za Isusa je bila spasenje ljudi koji će Njegovu žrtvu prihvatiti da bi bili s njim. Postavljam si pitanje, dali naš život daje utjehu Kristovom stradanju. Isus čeka na nas. Patnju šibanja, trnovu krunu i križ je Isus prošao. Bol koju je podnio je prošla. Sada on doživljava radost za svakog grešnika koji se kaje. Isus je govorio o radosti na nebu nakon pokajanja jednog grešnika: Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja. Luka 15,7.

Za moje i vaše spasenje Isus je učinio baš sve. Duh sveti još ponovno svakodnevno intervenira ne bi li nas potakao da odgovorimo na Kristov poziv. Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom. Otkrivenje 3,20. Isus je učinio baš sve da bi s Njime mogli proživjeti cijelu vječnost. Hoćemo li našom odlukom omogućiti radost na nebu, radost zbog toga što se jedna osoba odlučila slijediti Krista. Možemo li mi našom odlukom da prihvaćamo Krista kao osobnog spasitelja, da prihvaćamo Kristovu patnju i sramotu koju je podnio na bezobzirnom suđenju i raspeću na golgoti, pokrenuti slavlje u Nebeskim dvorima? U protivnom za nas će biti Kristova sramota i patnja uzaludna.

Isus, išiban, obnažen do pojasa, izveden je pred svjetinu. Pilat, očito želeći izazvati nekakvo sažaljenje kod naroda izgovara one poslovične riječi: Ecce homo („Evo čovjeka“). Isus je stajao, na glavi mu je bila trnova kruna. Tog su trenutka svećenički glavari povikali „Razapni, razapni!“ Pilat im tada kaže: „Uzmite ga vi i razapnite ga, jer u njemu ja ne nalazim.

Na Isusova ramena stavljen je teški križ na kojem će biti razapet. Na glavi mu je bila trnova kruna. Pored toga, veliki teret grijeha koji je počivao na Kristovim plećima stvaralo je teret koji jednostavno fizički nije podnosio. Na sve to još je dodano uzastopno zlostavljanje vojnika koji su taj posao željeli obaviti što je moguće prije bez jedne trunke sažaljenja. Izmučeno Kristovo tijelo, palo je pod teretom takvog pritiska. Bez obzira na psovke, zlostavljanja i ponižavanja, vojnici su shvatili da Isus neće biti u stanju sam odnijeti križ. Morali su nekog naći tko će to učiniti.

Da bi čovječanstvo moglo biti spašeno, da bi ste se vi i ja mogli zbog toga radovati što imamo Spasitelja koji nas je otkupio svojom krvlju, što nam mogu biti oprošteni grijesi, da bi se mogli radovati vječnom životu, bilo je nužno da Isus dođe s križem na Golgotu. Problem je bio da tog petka popodne Isus to više nije mogao, nije imao više snage. On je trebao pomoć čovjeka da bi meni i vama osigurao vječni život. Šimun Cirenac je natjeran da ponese Isusov križ. Šimunov peh ustvari bila prednost u zajedničkom radu s Isusom na spasenju ovog svijeta.

Ovaj događaj nam pokazuje da Isus nije Šimuna samog ostavio s križem.  Išao je s njim do brijega, do mjesta gdje je taj križ mogao odložiti. Isus na Golgoti nije dopustio da bi Šimuna pribili na taj križ. To je bila Isusova uloga koju je prihvatio. Isus ide s nama, uz naše bok, kada nosimo svoje probleme.

Teret našeg svakodnevnog križa biti će vjerojatno velik. Međutim Krist je obećao da će taj križ zamijeniti. Tko slijedi mene, ne hoda u tami, nego ima svjetlo života (Ivan 8, 12) pisao je sveti Ivan, apostol ljubavi. Stoga nemojmo se bojati nositi svoj križ ma kako bio težak samo ako slijedimo Isusov trag.

Kristovo razapinjanje na križ je tema koja bi često trebala biti predmetom naših misli. Razmišljam često o tom događaju koji je odlučivao o mojoj i vašoj sudbini. Sa Kristom su dovedena i dva zločinca koja su također bila razapeta s Isusom. Ova dva zločinca su se otimali, vikali i psovali svoje mučitelje koji su mi nemilosrdno zabijali željezne klinove u ruke i noge za grubi drveni križ. Bio je to normalni prizor i rimski vojnici su na njega naviknuli. Za razliku od njih Isus nije proklinjao. On nije vikao ni urlao. Mirno je dopustio da mu vojnici zabiju željezne klinove u ruke i noge. Umjesto proklinjanja, On je blagoslivljao. Njegova molitva je tada bila: A Isus je govorio: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!”  Luka 23,34. Prije razapinjanja, vojnici bi učinili sve kako bi osramotili onog koga pribijaju na križ. Obnažili su Isusa skinuvši s njega svu odjeću. Njegova haljina je bila istkana iz jednog komada. Vojnicima je bilo šteta tu haljinu rastrgati kako bi komade platna podijelili kao ratni plijen. Zbog toga su za Kristovu haljinu bacali kocku.

Nakon zabijanja na križ, vojnici su uhvatili križ, podigli ga i grubo postavili u za to već pripravljenu rupu. Bol koju je Isus tada osjetio bila je strašna. Cijeli teret tijela oslonio se na dvije toče u rukama koje su bile ranjene prodorom željeznih klinova. Vojnici kao da su se takmičili na koji bi način ovim ljudima zadali nesnosnu bol. Očito je to bilo đavolsko orgijanje koji je doslovno nadahnjivao ove ljude s ciljem da Isusa odvrati od svog nauma spašavanja ljudi. Ipak Isus ni jednog trenutka nije popustio bilo kakvim svojim osjećajima. Svu patnju, sramotu i rug, proživljavao je dostojanstveno.

Mnogo godina prije Kristovog raspeća, evanđelist Starog  Zavjeta, prorok Izaija, pisao je: Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. K`o jagnje na klanje odvedoše ga; k`o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih. Izaija 53,7.  Psalmist David, nadahnut Duhom svetim pjevao je: Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju. Psalam 22,19. Sve što se tih dana događalo s Isusom, toliko ih je asociralo na biblijska proročanstva da su mogli odbaciti Isusa samo ukoliko su u tome bili uporni. Isus je toliko želio da svi koji su tu bili konačno shvate i priznaju njega da je on Sin Božji. Priznanje Krista za Sina Božjeg je očito glavni preduvjet našeg spasenja.

Isus je na križu iskazao jedinu svoju potrebu koja mu na žalost nije bila udovoljena. Apostol Ivan to opisuje: Poslije toga Isus, svjestan da je već sve svršeno, reče, da bi se ispunilo Pismo: “Žedan sam.” Tu bijaše posuda puna octa. Tada nataknuše na izopovu stabljiku spužvu punu octa i primaknuše je k Isusovim ustima. Kad Isus uze ocat, reče, “Svršeno je!”, te nakloni glavu i – predade duh. (Ivan 19, 28) Čak i tu svoju potrebu on izriče u kontekstu ispunjavanja Pisma samo da bi oni koji to promatraju mogli donijeti zaključak da je Isus Sin Božji i da je On obećani Mesija i Spasitelj.

Okusivši ocat, Isus je izrekao onu slavnu završnu izjavu: “Svršeno je!”, te nakloni glavu i – predade duh.  Isus je završio borbu za spasenje čovjeka. On je umro da bi mi mogli živjeti.

Kada čitam ovo izvješće, ispunjava me oduševljenje i zebnja istovremeno. Ovim uzvikom Krist je završio posao spašavanja. Sotona je bio pobijeđen u potpunosti. Svako biće u svemiru uvjerilo se je da je Bog ljubav i da je Njegov zakon utemeljen na ljubavi. Iako je cijelim svemirom vladala napeta atmosfera, gotovo sam siguran da se Kristovim uzvikom „svršeno je“ cijelo nebo radovalo. Ovog trenutka mogao se vidjeti kraj grijehu i zlu. Sve ostalo što će se događati, samo će povećavati slavnu pobjedu Isusa Krista nad grijehom. U Hramu se zavjesa razderala od vrha do dna, i na taj način ostvarila put direktnog dolaska k prijestolju milosti. Uzvikom „svršeno je“ Sotona je postao pobijeđeni neprijatelj. Sotona je postao ubojicom Božjeg sina i kao takav otkrio je svoj pravi karakter. Sve njegove laži i manipulacije izašle su na površinu i razotkrile se.

Razmišljanje o križu i Kristovoj patnji osobno nas dovodi do promjene naše životne paradigme. Mnogi su bili promijenjeni gledajući Krista na Križu. Mi također možemo biti promijenjeni gledajući Krista na križu. Gledajući ga kako umire, i shvaćajući da bezgrešni Božji sin umire za mene, počinjem razumijevati tu ogromnu Božju ljubav koju daje da bih ja i vi bili spašeni. Gledanje na Krista, učinit će svakako dramatične promjene u osobnom životu. Isus je rekao: “Tko hoće da ide za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme križ svoj na sebe i neka tako ide za mnom! Marko 8,34. Dozvolimo Svetom Duhu da makne tu prirođenu sebičnost koja se kao korov u nama razvila.

Još mi jedan događaj izaziva čuđenje i stvara mi mnoga pitanja, kako može izgledati čovjek koji odbaci Krista. Izvješće evanđelja piše: Budući da je bila Priprava, i da tjelesa ne ostanu na križu u subotu – jer bijaše velik dan ona subota – zamoliše Židovi Pilata da se razapetima prebiju golijeni i da se skinu. Tada vojnici dođoše i prebiše golijeni obojici razapetih s Isusom. Kada dođoše k Isusu i vidješe da je već mrtav, njemu ne prebiše golijeni, nego jedan od vojnika kopljem probode bok pa odmah poteče krv i voda.

Židovski vođe su tražili da se ubrza smrt ovih razbojnika koji su visili na križu, jer bi to na neki način oskvrnulo njihovu službu Bogu. Oni su se žurili da što prije ubiju Isusa i ove razbojnike kako bi subotu koja je dolazila mogli proslavljati u miru. Pitam se ponekad gdje je problem takvog razmišljanja i takvog stava. Da su u takvim stavovima Židovi bili usamljeni, to i ne bi bio veliki problem. Međutim povijest je puna izvješća o progonima onih koji su drukčije razumijevali neke stvari. Isus je u vrijeme svoje službe rekao: I govoraše im: “Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Marko 2,27. Nešto što je za izraelski narod trebalo biti blagoslovom, oni su izopačili.

Vojnici da bi ubrzali smrt onih koji su razapeti, uzeli bi neku cjepanicu i udarcem u noge ispod koljena, slomili bi noge. Na taj način onaj koji je visio na križu nije se više mogao podignuti  da bi udahnuo zrak, i smrt bi dolazila vrlo brzo zbog gušenja jer je bilo onemogućeno disanje. Kod ova dva razbojnika vojnici su to i napravili. Kada su došli do Isusa, on je već bio mrtav. Da bi bio siguran, vojnik mu je probio kopljem ispod rebara i kada je izvadio koplje, iz rane je procurila voda i krv.  Ono što je značajno to je sve učinjeno da demantira bilo kakvu laž o tome kako Isus nije umro na križu.

Sotona je osuđivao Boga i tvrdio da milost i pravda ne mogu ići zajedno. Kristovom smrću izbijen je i posljednji sotonin argument kojim je optuživao Boga. Svojom smrću Krist je sjedinio milost i pravdu. Njegov Zakon i dalje je ostao nepromjenjiv kao Zakon ljubavi. Psalmista je pjevao: Tada će se milost i vjernost sresti; tada će se pravda i mir poljubiti. Psalam 85,10.  Milost i pravda mogu zajedno, jer je Krist ispunio svaku pravdu. Upravo zbog toga može nam dati milost.

Kada god upadnemo u neku nevolju, mi imamo nekoga tko nas može razumjeti. Isus je sve to prošao i On dobri zna što je zlo i patnja. Upravo zbog toga možemo se na Njega osloniti.

Vrlo brzo Isus će se vratiti po nas. To je obećao, a Njegovo je obećanje sigurno. On je obećao: Nego, kako je pisano: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. 1. Korinćanima 2,9. Kada bi si samo barem malo mogli predstaviti što nam to Bog sprema. Apostol Pavao pod Božjim nadahnućem rekao je: Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave 2.Korinćanima 4,17. Ma kakva nevolja da je, ona se ne može usporediti s onim što nam Bog priprema. Ipak ono što je najvažnije je trajna prisutnost našeg Gospodina Isusa Krista. Nevolje koje nam se događaju, ma kako da su teške, nisu vrijedne spomena spram slave koja nas čeka u vječnoj zajednici s Kristom.

Neka vas sve dobri Bog blagoslovi!

Zvonko Presečan

Bruno Petrušić Lic. Theol.

PODIJELI