MISAO IZ EVANĐELJA DANA Ja sam uskrsnuće i život. Nedjelja korizmeni tjedan, 29. 3. 2020. PETA KORIZMENA NEDJELJA

103

 

ČITANJA: Ez 37,12-14; Ps 130,1-8; Rim 8,8-11; Iv 11,1-45

 

Prvo čitanje: Ez 37, 12-14

Duh svoj udahnut ću u vas da oživite.

Čitanje Knjige proroka Ezekiela

 

Ovo govori Gospodin Bog: »Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu! I znat ćete da sam ja Gospodin kad otvorim grobove vaše i kad vas izvedem iz vaših grobova, narode moj! I duh svoj udahnut ću u vas da oživite i dovest ću vas u vašu zemlju i znat ćete da ja, Gospodin, govorim i činim« – govori Gospodin Bog.

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam: Ps 130,1-8

Pripjev: U Gospodina je milosrđe i obilno je u njega otkupljenje.

 

Iz dubine vapijem tebi, Gospodine:
Gospodine, usliši glas moj!
Neka pazi uho tvoje
na glas moga vapaja!

Ako se, Gospodine, grijehâ budeš spominjao,
Gospodine, tko će opstati?
Al’ u tebe je praštanje
da bismo ti služili.

U Gospodina ja se uzdam,
duša se moja u njegovu uzda riječ.
Duša moja čeka Gospodina
više no zoru straža noćna.

Više no zoru straža noćna
nek Izrael čeka Gospodina.
Jer je u Gospodina milosrđe
i obilno je u njega otkupljenje;
on će otkupiti Izraela
od svih grijeha njegovih.

 

Drugo čitanje: Rim 8, 8-11

Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima

 

Braćo: Oni koji su u tijelu, ne mogu se Bogu svidjeti. A vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama. A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov. I ako je Krist u vama, tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha, ali Duh je život zbog pravednosti. Ako li Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama.

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Iv 11, 1-45

Ja sam uskrsnuće i život.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

 

U ono vrijeme:

Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. Sestre stoga poručiše Isusu: »Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.« Čuvši to, Isus reče: »Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: »Pođimo opet u Judeju!« Kažu mu učenici: »Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?« Odgovori Isus:»Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta. Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu« To reče, a onda im dometnu: »Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.« Rekoše mu nato učenici: »Gospodine, ako spava, ozdravit će.« No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: »Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas – da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!« Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: »Hajdemo i mi da umremo s njime!« Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija. A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.« Kaza joj Isus: »Uskrsnut će brat tvoj!« A Marta mu odgovori: »Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.« Reče joj Isus: Ja sam uskrsnuće i život:tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.

Vjeruješ li ovo?« Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!« Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj krišom: »Učitelj je ovdje i zove te.« A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu. Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela. Kad Židovi, koji su s Marijom bili u kući i tješili je, vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati. A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.« Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: »Kamo ste ga položili?« Odgovoriše mu: »Gospodine, dođi i pogledaj!« I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: »Gle, kako ga je ljubio!« A neki između njih rekoše: »Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?« Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: »Odvalite kamen!« Kaže mu pokojnikova sestra Marta: »Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.« Kaže joj Isus: »Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?« Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: »Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.« Rekavši to povika iza glasa: »Lazare, izlazi!« I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: »Odriješite ga i pustite neka ide!« Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.

Riječ Gospodnja.

 

Homilija

 

Mnogo puta u Svetom Pismu pročitamo neki događaj i to u nama ne izazove nikakvu reakciju. Za nas je normalno da Isus čini čuda, da liječi bolesne, da diže mrtve, da hrani gladne i tako redom. Nije li Krist Bog, i zato mu to i nije problem. 

Ipak bi želio da ovo čudo promatramo zajednički iz perspektive ljudi koji su kao i mi sa strepnjom, strahom i sumnjama pokazali svoju ogromnu vjeru. Pročitajmo u evanđelju o tome što su pisci evanđelja zabilježili. 

Možemo li zamisliti ovaj prizor. U nekom selu u Betaniji, blizu Jeruzalema živjela je jedna obitelj u kojoj su živjele dvije sestre i brat. Očito su još bili mladi, jer još nisu bili u braku. Biblija ne govori o tome zašto su živjeli sami bez roditelja. S obzirom da su u obitelji imali muškog člana, obitelj je bila na neki način osigurana, jer žene nisu imale gotovo nikakva prava. 

Upravo u tu obitelj Isus sa svojim učenicima često bi navraćao. U toj kući bi uvijek mogao naći odmor za svoje umorne noge i okrjepu, kada je bio gladan i žedan. Marta je bila vrijedna kućanica i gostoprimstvo, pogotovo ovako uvaženog gosta kao što je Isus, bilo joj je jača strana. 

No, ovaj puta je stvar bila nešto drukčija. Narodni poglavari zaprijetili su Isusu ubojstvom. Isusov utjecaj i popularnost su toliko narasli da to oni više nisu mogli kontrolirati. Isus se nije nikoga bojao, ali se nije želio izlagati nepotrebnim problemima. Upravo zbog toga, sa svojim učenicima otišao je nekih 150 km sjevernije u Galileju. 

Baš u obitelji Lazara, Marije i Marte, Lazar se razbolio od neke teške tropske bolesti. Ljudi su često u tim krajevima umirali od takvih bolesti. Bila je to očito malarija ili neka druga bolest koja je stvarala veliku groznicu koja bi na kraju rezultirala smrću. 

Veliki strah uhvatio je Mariju i Martu. Učinile su sve što su mogle, ne bili nekako olakšale Lazaru tu bolest. Učinili su i ono najvažnije. Svoju pomoć zatražili su od onog koga su voljele, od onoga pred kim je bolest izmicala, od Isusa. Pronašle su nekoga da pronađe Isusa, i da ga obavijeste o tragediji koja im se događa. Njihova poruka bila je puna nade i povjerenja u Krista kao Boga koji će učiniti sve da ih izbavi. Biblijsko izvješće kaže: Sestre stoga poručiše Isusu: “Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je. (3) Njihovo izvješće je pokazatelj prave vjere i povjerenja. One Isusu ne nameću nikakav scenarij. Oni znaju da je On Bog. Oni vjeruju da je dovoljna Njegova riječ, i Lazar bi bio zdrav. U svojoj poruci nisu čak definirale ni svoju želju za njegovim ozdravljenjem.

Mnogo puta oni koji su željeli ozdravljenje došli bi do Isusa sa molbom; „dođi, stavi svoju ruku,“ „dotakni se,“ „ reci samo riječ,“ ili slično. Svojim pozivom uglavnom su isticale scenarij na koji bi željeli da ih Isus izlijeći. Marija i Marta u Isusa imaju puno povjerenje. Smatrale su dovoljnim samo da ga obavijeste  o svom problemu i vjerovale su da On zna što i kako treba odgovoriti na njihov poziv. 

Ono što je zanimljivo, kada je dobio obavijest o Lazarevom stanju, Isus nije ni malo pokazivao nikakvu zabrinutost. Njegov odgovor je ulijevao povjerenje. Čuvši to, Isus reče: “Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.(4)

Glasnik se nije zadržavao u društvu s Isusom i njegovim učenicima. Što je brže mogao, vratio se je i saopćio Mariji i Marti Isusovu poruku. “Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji. Bila je to utješna poruka. Lazar zasigurno neće umrijeti, jer njegova Bolest treba proslaviti Božjeg Sina. Smrt ne proslavlja Boga. Davno je psalmista David još pjevao: Ne, Jahvu mrtvi ne hvale, nitko od onih što siđu u Podzemlje. Mi živi, mi Jahvu slavimo sada i dovijeka. Aleluja. Psalam 115,17.18. Vjerojatno su se Marija i Marta sjetile još nekih Božjih obećanja. Očito ih je obuzeo neki mir, jer su imale puno povjerenje u svoga Gospodina Isusa Krista. Vjerojatno su to rekle i Lazaru. 

Stanje s Lazarom nije popuštalo. Umjesto toga groznica je bila sve jača i jača. Jednog trenutka na rukama sestara, Lazar je izdahnuo svoj posljednji izdisaj. Sestre su bile zapanjene. „Zar je to moguće?“ zar je moguće da ih je njihov Gospodin iznevjerio. Nije li rekao da je ta bolest samo zato da se proslavi Sin Božji. 

Očito je to bilo njihovo najveće iskušenje. Kao da se Bog igra sa njihovim osjećajima i njihovim životima. Sa Lazarovom smrću sestre, ne samo da su izgubile voljenog brata, već su izgubile i skrbnika te su same nezaštićene ostale živjeti. Kako se Bog slavi kada umiru mladi ljudi? U čemu se tu očituje Božja slava? Nije li Krist obećao da je njegova bolest na Božju slavu? Očito takva, i još mnoga druga pitanja, su sestre postavljale Bogu u svojoj tuzi za preminulim bratom. Isusa nije bilo. Očekivale su Njegov dolazak svakog trenutka. 

Kod Židova je bio običaj da kada čovjek umre da se sahranjuje u najkraćem roku. Susjedi su zasigurno došli i pomogli oko pripreme ukopa. Svi su bili žalosni zbog smrti mladog čovjeka koji je prerano završio svoj život. Sestre su se nadale da će se prije nego sahrane svog brata, Isus pojaviti i on će ga uskrsnuti. One su znale Njegova iskustva koja je već imao. On je vratio u život Jairovu kćerku. Vratio je u život dječaka iz Naina. Ni dječak ni djevojčica do tada Isusa nisu ni poznavali. Međutim njihov brat Lazar je bio osobni prijatelj s Isusom. On ga je volio, a Isus je i Njega volio. Sigurno će Isus nešto učiniti, mislile su sestre. Nemoguće je da u ovom slučaju neće djelovati. 

Sahrana je obavljena istog dana. Njihov brat Lazar sahranjen je po svim pravilima kako su to tada radili. Bio je umotan u platno, zatim je to platno dobro namirisano nekim mirisom i položen  je u grobnicu. Bila je to prirodna ili umjetno isklesana spilja na koju bi se na ulazu navalio kamen koji bi grob zatvorio. 

Nakon sahrane sestre su bile neutješne. Njihov najveći problem bio je što Isus nije intervenirao. Zar je moguće da ih je iznevjerio. Njihovi prijatelji koji su pokazivali ljudsku sućut, pokušali bi ih tješiti i ukazivati im na neke stvari kako treba živjeti dalje bez obzira na okolnosti koje se događaju. 

Želio bi ovdje povući neku paralelu s našim životom. Ne događa li se i nama da upadnemo ponekad u tešku krizu gdje jedini izlaz vidimo u Božjoj intervenciji. Tada kao osvjedočeni vjernici krećemo u molitvu. Sve to je upravo ono što trebamo raditi. Međutim ponekad nam takvo stanje stvori više problema nego što ga riješi. Mi molimo. Stvari koje trebamo riješiti su urgentne, a ništa se ne događa. Ako je u pitanju bolest, nema izlječenja, ako su u pitanju materijalni problemi, nema rješenja. Tada upadamo u iskušenje da problem uzmemo u svoje ruke i sami ga pokušamo riješiti, ali kao u slučaju Lazara i njegovih sestara čak ni to nismo u stanju. Čini nam se da smo postali taoci neprijatelja čovječanstva, i nitko nam više ne može pomoći. Mi molimo i vapimo Bogu, a On šuti, kao da ne postoji. Može li tada naša vjera ostati stabilna. 

Negdje krajem prošlog stoljeća jednog mladog čovjeka, oca troje male djece zahvatila je nekakva bolest. Dobio je rak i njegovo je stanje svakim danom bivalo sve gore. Njegova obitelj, žena, dva sina i kćer, molili su da Bog ozdravi njihovog muža i oca. Ništa se nije dešavalo. Tada su pozvali u pomoć i nas, sve one koji su željeli moliti. Stvorena je čitava molitvena mreža onih koji mole. Svi smo molili i čekali da Bog učini čudo. Međutim stanje je bilo sve gore i gore. Na kraju pored svih naših molitava, ovaj mladi čovjek je završio. Izdahnuo je, a iza sebe je ostavio nezbrinutu suprugu i troje male djece koja još nisu išla ni u školu. 

Bio sam na sprovodu i slušao što svećenik govore na sahrani. Osjećao sam poraz u toj borbi vjere. Smatrao sam se iznevjerenim od samog Boga. Pitao sam se, nisam li ja možda bio problem što Bog nije uslišio naše molitve. Istina nisam krivio Boga, ali sam krivio sebe i druge koji su molili „Neka bude volja tvoja“ smatrajući ih da nemaju dovoljno vjere. Pitao bi ih, zar vi ne znate što je Božja volja? Čitao bi im tada iz Biblije sva Božja obećanja po kojima je Božja volja da budemo zdravi. To sam čak rekao i njegovom ocu. On mi je tada ukazao na primjer Lazara i rekao mi: Kao i u Lazarovom slučaju, on će se proslaviti. Vrlo brzi Isus će doći i pozvat će nas sve sa sobom. Njegova je vjera bila velika, i samo je u Bogu pronalazio utjehu. 

U vrijeme kada Marta i Marija vode svoju duhovnu borbu,  nekih 150 km sjevernije Isus sa svojih 12 učenika proživljava sasvim nešto drugo. Učenici su Kristovu reakciju razumjeli potpuno drukčije. Iz Judeje su doslovno pobjegli da ih Židovske vođe ne poubijaju. Nakon što je Isus ovo rekao glasniku, učenici su smatrali potpuno mudrim i razumnim da nigdje ne kreću, jer opasnost je bila velika. I oni su suosjećali sa sestrama i smatrali da bi Isus na neki način trebao intervenirati, ali ovo su posebne okolnosti. 

Prošla su dva dana od odlaska glasnika. Isus se odjednom sjetio Lazara. Apostol Ivan to vrlo uzbudljivo opisuje: Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: “Pođimo opet u Judeju! Ivan 11,6.7.

Isusov prijedlog je zapanjio učenike. Oni su vjerovali da Isus zbog svoje sigurnosti ne želi ići u Judeju. Upravo zbog toga njihova reakcija je bila prirodna. Kažu mu učenici: “Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo? (8) 

Svakako da je mudro izbjegavati iskušenja i nevolje, ali za Isusa je važnija stvar bila provesti misiju zbog čega je došao na ovaj svijet. Njegovo odgađanje odlaska u Judeju nije bilo uzrokovano strahom od Židova, već željom da ispuni Očevu volju. Tada im daje prekrasno načelo po kojem trebaju donositi svoje odluke a i objašnjava im o Lazarevo stanje. Odgovori Isus: “Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta. Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu. To reče, a onda im dometnu: “Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga. (9-11)

Ovom izjavom Isus želi reći kako je važno stvari činiti u pravo vrijeme. Netko je to drukčije rekao: „Najvažnije je učiniti pravu stvar u pravo vrijeme i na pravom mjestu.“ Mnogi ljudi pokušavaju činiti prave stvari ali u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu. Za razliku od njih drugi opet ne prepoznaju pravo vrijeme i pravo mjesto. Još davno prije Salamon je pisao: Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Propovjednik 3,1. Na kraju nabrajanja on zaključuje: Sve što on čini prikladno je u svoje vrijeme; (11)

Ovo je pitanje i za nas; prepoznajemo li mi vrijeme u kojem živimo? Uviđamo li prigodu da učinimo nešto, ili smo u nekom svom „filmu“ i ne vidimo nikakve prigode ni mogućnosti, pravdajući to sa okolnostima koji se događaju. 

Nakon Isusove izjave da je Lazar zaspao, učenici ponovno ne razumiju Isusa. Isus im govori o smrti, a oni razumiju o običnom snu. 

Ono što mene fascinira je Isusov pogled na prirodnu smrt. On nju ne doživljava kao smrt, već kao san. Uskoro će smrt biti pobijeđena. Ako je smrt pobijeđena ona onda i ne postoji. Cijeli Novi zavjet prirodnu smrt pokušava nazvati drugim imenom. Za Krista je smrt, vječna smrt, smrt nakon koje nema uskrsnuća. Svi oni koji umru s vjerom u Isusa, ustvari otišli su na počinak i čekaju buđenje ili uskrsnuće. 

Nakon objašnjenja i prihvaćanja Kristovog prijedloga, Isusovi učenici kreću na jug, prema Judeji. Napokon stižu pred Betaniju. 

Očito su svi stanovnici Betanije čekali da Isus dođe. Njegov dolazak nije ostao nezapažen. Netko je brzo otrčao u Martin i Marijin dom da im javi da Isus dolazi. Za to vrijeme sestre su s čežnjom čekale Isusov dolazak. Toliko im je nedostajala Isusova utjeha. Marta je doslovno istrčala iz kuće i potrčala u susret k Isusu. Nakon susreta Marta odmah želi objašnjenje. Njeno skriveno pitanje je; Zašto? Pokušava naći i odgovor. Čitamo to u Bibliji: Marta reče Isusu: “Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti. Ivan 11,21.22.

U ovom iskazu Marta iskazuje svoje puno povjerenje u Isusa kao Božjeg Sina. Ona ne krivi Isusa za njenu tragediju, već govori da njen osnovni problem bio njena odvojenost od Isusa kao Sina Božjeg. “Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. U tome vidim čvrsto povjerenje u Isusa kao Spasitelja. Zasigurno Lazar ne bi umro da je Isus bio u domu Marije i Marte u vrijeme Lazareve bolesti. Međutim Martina vjera ide i dalje. Ona vjeruje Isusu da On može nešto učiniti. Ona vjeruje da Isus može stvari izvesti na dobro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti. 

Isus joj pokušava objasniti svoju namjeru. Kaza joj Isus: “Uskrsnut će brat tvoj! (23)

Marta nije očekivala da će Isus ovog trenutka uskrsnuti Lazara. Njoj je bila dovoljna Kristova utjeha i Njegovo rješenje za njen život. Upravo zbog toga je njen odgovor sukladan i njenom očekivanju. A Marta mu odgovori: “Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.“ (24) 

Ovom izjavom Marta vjeruje u globalno rješenje zla i grijeha na ovoj zemlji. Isus joj pokušava objasniti istinu o životu koje je rezultat te zajednice s Bogom. Reče joj Isus: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo? (25.26.)

Mogu si samo pretpostaviti koja su se pitanja producirala u Martinoj glavi. Isus kaže: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. Nije li Lazar vjerovao u Isusa. Nije li Isus i potvrdio da mu je Lazar prijatelj. Kako će Lazar živjeti ako je umro. Ako je itko imao pravo na život, to je imao Lazar. Prvo, vjerovao je Isusu, i drugo, bio je mlad, i nije mu bilo vrijeme za smrt. Mnogo nepoznanica se pojavilo očito u Martinoj glavi. Nisam siguran da je bilo što od toga razumjela. Međutim, u ono što je bila sigurna, bila je sigurna to mu je i rekla: “Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet! (27)

Razmišljajući o ovom događaju, razmišljam puno puta o nama i našim odnosima. Pokušavamo razumjeti točno biblijske izjave i pokušavamo naći načina da sve to nekako uklopimo u neku našu sliku. Zovemo to spoznajom. Smatram izuzetno pozitivnim istraživati ono što je Krist rekao i poručio. Ipak postoji opasnost da stvari gledajući iz svoje perspektive nismo u stanju do kraja razumjeti. Toga moramo biti potpuno svjesni. Koliko god mislili da smo sve razumjeli, moramo biti svjesni da ipak se može dogoditi da postoji nešto nejasno u našoj spoznaji. Međutim ta nejasnoća ne smije umanjiti naše povjerenje u Boga i Isusa Krista kao Božjeg Sina. Marta kao da je rekla: „Isuse, ja nisam sigurna da razumijem što mi govoriš. Ne mogu razumjeti da netko umre a ti kažeš da on živi. Ne mogu razumjeti kako ćeš se ti proslaviti u smrti mladog čovjeka koji te je neizmjerno volio. Međutim, ono što ti mogu reći, ja vjerujem u tebe da si ti Bog. Ja imam puno povjerenje i znam da sve što radiš je veoma dobro. Bez obzira na moje nerazumijevanje ti si za mene moj Bog i ja ti povjeravam svoj život. 

Mogu se u mom životu dogoditi razni problemi i nedaće. Može se dogoditi da stradam. Može mi se dogoditi opaka bolest, pa čak i smrt, bilo moja ili nekog mog. Može se dogoditi da ne razumijem zašto mi se nešto događa, ali nikada nemojmo odustati od Gospodina.  Nikada nemojmo posumnjati da nas je napustio. On za nas priprema nešto bolje, čak i ako mislimo da gubimo. Ovaj događaj s Lazarovim uskrsnućem upravo o tome svjedoči. 

Vrlo brzo došla je i Marija, na isti način je pokazala povjerenje u svog Gospodina Isusa Krista, Ljudi koji su je pratili, plakali su zbog tuge za smrću mladog čovjeka. Mnogi su si postavili pitanje: A neki između njih rekoše: “Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre? (37) Kao da je Isus kriv zbog Lazareve smrti. 

Sve to Isusa se dotaklo toliko da su mu pošle suze na oči. Plakanje muškaraca u Izraelu je bilo u potpunosti neuobičajeno. Ako bi muškarac plakao, to bi bio znak velike žalosti i tuge. To bi značilo da je ta tuga veća od onog nivoa koju bi mogao kontrolirati.  Promatrači su sasvim krivo razumjeli ovu Isusovu emociju. Nato su Židovi govorili: “Gle, kako ga je ljubio! (36) 

Isusova tuga bila je daleko veća od žalosti za pokojnim Lazarom. On nije žalio za njim, jer je znao da će ga uskoro pozvati u život. Isusova tuga bila je rezultat nevjere tog naroda. Isus im je pokazao i dokazao kako je On Bog, kako je On obećani Mesija kojeg su prorekli proroci, a ovi ga ljudi još tako ne doživljavaju. Njima nije bilo stalo do Isusa niti da s njim imaju odnos, već jedino što su željeli je da On samo rješava njihove probleme. Njihova vjera ni blizu nije bila vjera Marte i Marije koje su vjerovale Isusu, i držale ga Sinom Božjim. To nevjerstvo toliko je dotaklo Isusa da je u njemu izazvalo toliku tugu koja ga je dovela do plača. 

Kada danas razmišljam o našim odnosima sa Kristom, bojim se da se često ponašamo kao što su se ponašali i Židovi, Isusovi suvremenici. Isus nam je potreban samo da riješi naše životne probleme. On je tu samo da izlijeći naše bolesne. On je tu da puni naše mreže ribama i da rješava našu materijalnu situaciju. Ne zanima nas Krist, već samo njegovi darovi. Kada danas Isus gleda našu situaciju, kakve ga emocije obuhvate. Pored svih blagoslova koje smo od Isusa dobili, mi još uvijek nismo u stanju živjeti život vjere i vjerovati da je On naš Bog koji će riješiti naše životne probleme na svoj način. Očito i danas mnogo puta Isus plače, jer sve što želi je čvrsto povjerenje u Njega. 

Isusa su doveli do groba gdje su Lazara odložili. Isus je tražio da odmaknu kamen. Marta se usprotivila misleći da Isus želi još jednom vidjeti mrtvog Lazara. Međutim Isus ju upućuje da Njegova intervencija nije pitanje znatiželje, već stvaralačka. Nakon što su maknuli kamen Isus je uputio javnu molitvu: A Isus podiže oči i reče: “Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao. Rekavši to povika iza glasa: “Lazare, izlazi!

I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: “Odriješite ga i pustite neka ide! (41-44)

Isus je ovim čudom dao jasan i nedvosmislen dokaz svog mesijanstva. Biblijsko izvješće govori da su nakon toga mnogi u Njega povjerovali. Mnogi su shvatili da su u prisutnosti Isusa Krista ustvari u prisutnosti samog Boga. Uskrsnuti iz mrtvih može samo Bog, jer On je darodavac života. 

Nevjerojatno je da je ovo čudo kod nekih ljudi izazvalo sasvim suprotnu reakciju. Ono što je najžalosnije bili su to narodni poglavari. Međutim njihov problem nije bio jeli Isus Mesija ili nije. Njihov problem je bio što taj Isus nije Mesija kakvog su oni željeli. Oni su Mesiju željeli za sebe. Ukoliko nije bio spreman zadovoljiti njihove želje, tada su ga odbacili i osudili su samog Boga na smrt. 

Mi danas često osuđujemo ove ljude, ali na žalost se upravo ponašamo slično kao i oni. Često upućujemo Bogu molitvu sa željom „neka bude volja moja.“ A molitva ima svoj osnovni cilj da nas približi k Bogu. Osnovni cilj molitve je da mi shvatimo i da tvorimo Božju volju, a ne da natjeramo Boga da On vrši našu volju. Na kraju kada nam se stvari tako ne dogode, uzimamo stvari u svoje ruke i rješavamo to na svoj način, nesvjesni da smo ustvari Isusa osudili na smrt. 

I danas smo pred dva izbora. U našim problemima Isus može intervenirati, ali ono što više zanima smo mi osobno. On želi nas. Kada ne vidimo da Bog rješava probleme na naš način kakva će biti naša reakcija. Hoće li biti kao Martina i Marijina, „Gospodine ne razumijem što mi se događa, ali vjerujem da si ti Krist, Sin Božji.“ Ili će možda biti kao reakcija narodnih poglavara Isusovih suvremenika. Toga dana dakle odluče da ga ubiju. ( 53) 

Želio bi i molim Boga da Kristu dozvolimo da vodi naš život bez obzira na probleme koji nam se događaju. 

Zvonko Presečan

 

PODIJELI