Nekategorizirano

MISA VEČERE GOSPODNJE – VELIKI ČETVRTAK

12/01/2017

174

1.Izl 12, 1-8. 11-14

Ps 116 (115), 12-13. 15-16bc. 17-18

2. 1 Kor 11, 23-26

Iv 13, 1-15

UVOD

U povijesti ljudskoga roda nikada nitko nije slavljen kao Isus Krist. Po svojoj smrti na križu zadobio nam je i darovao spasenje, uskrsnuće i život. I više od toga. I sam je postao hranom koja daje život u izobilju. Upravo o tom otajstvu ljubavi, osobito večeras na dan ustanovljena želimo razmatrati u ovom slavlju.

Okupljeni smo oko Gospodnjega stola riječi i tijela, nebeskoga žrtvenika na kojemu se sam Krist prinosi, kako bi nam postao hranom.

U iskrenosti srca, pokajmo se za svoje grijehe i propuste kako bi postali dostojni ovoga velikoga djela Božje ljubavi.

HOMILIJA

Što to mi ustvari slavimo na Veliki četvrtak, prvi dan vazmenoga trodnevlja? Na ovaj dan Isus je s učenicima proslavio posljednji put židovski blagdan Pashe i to jedan dan prije blagdana. Ustanovio je Svetu misu, po kojoj se kršćani osobno prepoznaju. Crkvi i svijetu ostavio je znak svoje prisutnosti u kruhu i vinu, predao tako Crkvi i čovječanstvu svoje ljudsko tijelo i krv, kao garanciju pobjede nad patnjom, smrću i krivicom, te nad zlom i grijehom.

Danas je Isus izrekao najhumanije riječi apostolima i svijetu, čudesno molio za nas i obećao svoga Duha protiv duha zloće, nehumanosti i razaranja. Danas je bio izdan, uhićen i cijelu noć sudski ispitivan. Danas je čovjek pao u bezdan zavisti i mržnje na Boga. Ali je danas nebo najbliže zemlji, milosrđe jače od krivice, dobrota je pobijedila zloću, čovjekova pakost pretvorena je u pokajanje, mrak je ranjen zrakom nade.

Što god se s čovjekom dogodilo, kakav god čovjek bio, koliko se god čovjek kroz povijest čovječanstva udaljavao od svoje stvorenosti na sliku Božju, nisu Bogu dovoljna da se odvrati od čovjeka, svojega stvorenja. Jer ljubav Božja ne može biti drukčija nego veća od svih ljudskih zloća – neizmjerna. Ljudska nam povijest pokazuje da Bog ne ostavlja čovjeka. Naprotiv, traži uvijek nove načine kako mu biti što bliže. To i jest Kristovo uzimanje, lomljenje i dijeljenje kruha: „Ovo je tijelo moje“ i vina: „Ovo je krv moja.“

Kada bi bio neki drugi bolji način Božjega prebivanja među ljudima, Bog bi ga zasigurno iznašao. Posljednja večera je vrhunac, gdje se Bog mogao približiti čovjeku, učinivši ga hranom u kojemu on pod prilikama kruha i vina u Kristovom tijelu i krvi, trajno kod čovjeka želi prebivati. Zato Posljednja večera na Veliki četvrtak, nije večera Kristovoga odlaska od čovjeka nego Kristovoga dolaska k čovjeku. Bog lomi samoga sebe i daje u ljudske ruke. Čovjekovu sklonost ‘lomiti druge’ i piti ‘krv drugima’, Krist uzima na sebe.

Poznata freska Leonarda da Vincija „Posljednja večera“, prikazuje karaktere apostola koje ova večera Gospodnja otkriva. To i jest euharistija. Ogledalo naše duše i nas samih. Sudjelujući u euharistiji mi se opredjeljujemo. Možemo dopustiti da nam Kristovo tijelo i krv u prilikama kruha i vina, oduzima i mekša naš ego. Možemo se pričešćivati ali ostati zatvoreni za Krista i za ono što Božja hrana u nama može proizvesti. Euharistija u nama može proizvoditi i strah upitima: „Jesam li ja izdajica?“ Isto tako u njoj možemo nasloniti glavu na Krista i pronaći duboki mir.

Prema euharistiji možemo biti ravnodušni, ali ona ne ostaje ravnodušna prema nama. Ona nas ustravi formira onako, kako se prema njoj odnosimo. Ona nas otkriva nama samima. Kao što u sebe možemo trpati hranu i pritom ništa ne osjetiti, tako se možemo hraniti i euharistijom. Kao što našem organizmu ništa ne koristi nego čak i šteti takvo uzimanje hrane, slično i takvo uzimanje euharistije niti što mijenja u našemu životu niti nam donosi kakve plodove. Tada možemo biti poput Jude, otići u tamu noći u kojoj ćemo lutati.

Blagovanje je uvijek zahvalnost i u nama pobuđuje osjećaj zahvalnosti. Stoga Euharistija nema individualistički karakter što se tiče samo nas samih, nego je izraz zajedništva. U Euharistiji nismo sami, nego smo u zajedništvu s Kristom i zajednicom vjernika. Tu otkrivamo i bogatstvo jednih za druge, a ne tek kao smetnju.

Pranje nogu bio je običaj na drevnom Istoku, a obavljali su ga redovito robovi ili čak i domaćin kuće, čime bi svojim gostima pokazivao znak poniznosti i krajnje gostoljubivosti. Međutim, nije bilo uobičajeno da jedan rabbi – učitelj, tako postupa sa svojim učenicima. Odatle i jest Petrova burna reakcija, kao i skora želja da ga Isus cijeloga opere. Time drži da Učitelj uvodi neki novi obred čišćenja.

Isus se ponizio da bi učenicima iskazao ljubav, poštovanje i gostoljubivost. Pokazuje im primjerom kako i njegovi učenici svih vremena, međusobno moraju prihvatiti poniženje iz ljubavi koja treba vladati među njima. Euharistija i kršćanska ljubav su nerazdvojivo povezane u prožimanju i nadopunjavanju.

Euharistija je i zahtjevna. Ne da nam dugo odmarati, niti sjediti za stolom. Isus se brine i za tjelesne čovjekove potrebe te primjerom traži da i njegovi nasljedovatelji u poniznosti tako čine jedni drugima. Djelotvorna ljubav i dijeljenje s drugima, moraju ići zajedno.

Euharistija nije posljednja večera koja završava, nego večera koja stalno traje. Gozba koja nikad ne prestaje i koja uvijek doziva nove goste. Euharistija ne prestaje svećenikovim riječima: „idite u miru“, nego se dalje nastavlja u našem svakodnevnom životu. Prati drugima noge, traži od nas da se sagnemo. Tada na pravi način upoznajemo kakav je ustvari čovjek.

U svakom euharistijskom slavlju nakon pretvorbe slušamo riječi: „Tajna vjere!“ – Otajstvo spasenja. Ove riječi označavaju nazočnost Isusa Krista u Euharistiji. Izražavamo da nam je nešto darovano, što prihvaćamo u vjeri. Krist nam je poput novoga Mojsija, postao put u slobodu djece Božje.

Isusove riječi u Euharistiji, nisu neka čaranja. U kruhu i vinu – darovima koje vjernička zajednica na Kristov spomen prima i dijeli – postaje vidljivom istina Isusove riječi da je za nas ovdje prisutan. Njegova prisutnost nije samo sjećanje na prošla vremena, kada su Kristovi učenici doživljavali njegovu prisutnost. Ta riječ vrijedi i danas da je on na otajstven način s nama prisutan. Kada smo sabrani u njegovu duhu, slaveći njega i njegovu prisutnost u riječi koju slušamo i Euharistiji koju blagujemo. Darovi kruha i vina, trajno su svjedočanstvo i zalog Kristove prisutnosti.

Pod prilikama kruha i vina te služenja drugima, pokazuju nam se da je čitav Isusov život bio obilježen za druge. Slaveći večeru Gospodnju, preuzimamo njegov životni stav da budemo ljudi za druge. Tako ćemo preobraženi ovim što slavimo, postati ono što nam je darovano: tijelo Kristovo, nazočnost Boga u svijetu.

Isus je pod oproštajnom večerom ostavio posvećeni kruh i vino kao trajni znak svoje smrti i uskrsnuća i kao darove, kojima se trebaju krijepiti njegovi vjernici da bi ostali njemu vjerni i obavljali svoje poslanje u svijetu. U današnjoj zbornoj molitvi, istaknuta je vjera da je Krist uoči svoje smrti predao Crkvi “žrtvu novoga Saveza i gozbu svoje ljubavi” te prošnja da “iz toga otajstva crpimo ljubav i život”.

Kao pouku možemo uzeti i upozorenje iz Knjige Izlaska da se blaguje obuveni, odjeveni i pripravni za put. Poznato nam je kako se nije poželjno najesti pa leći. Jer zdravlje je u pokretu naprijed i drugima. A s nama je Krist. Na putu s njim neće nam se pljeskati, klicati niti nas hvaliti. Ako li nam budu pljeskali to neće biti dobro za nas. Ipak, to je jedini put u nasljedovanju Krista koji za sebe reče da je Put, Istina i Život!

fra Mate Tadić, OFM

Objavljeni članci:

Cvjetnica

Navještenje Gospodinovo – Blagovijest

Peta korizmena nedjelja

Sveti Josip Zaručnik B, D. Marije

Četvrta korizmena nedjelja

Male zgode iz života velikih glazbenika (20) – W. A. Mozart (1)

Treća korizmena nedjelja

Druga korizmena nedjelja

Prva korizmena nedjelja

Vanzemaljci