Mali veliki ispit savjesti

93

44Ovo je neko moje razmišljanje…, ili nije. Svima pripada. Možda nekom bude korisno za razmatranje nad smislom i besmislom svagdanjeg života.

Kakvim sam se sadržajima služio? Ne znam. Kakve sam studije čitao?

Pronašao sam ga u svojoj ovećoj kutiji zapisa još iz dana kad sam imao jednom tjedno nastup na Hrvatskom radio Valpovu. Ovo je vrijeme kad je naš život u izlogu i svatko ga može gledati, komentirati, omalovažavati.

Nevjerojatan napredak.

Gradimo sve više zgrada, a rušimo hram Božji u sebi i svojima nedosljednim kršćanskim životom i nevjerom.

Tko to pametan može shvatiti?

Autoceste su nam sve šire a pogled na svijet sve uži, trošimo više a tužimo se da imamo manje, kupujemo više a manje u tom uživamo.

Za razliku od nekad, imamo veće kuće, manje obitelji, sve je podređeno uštedi vremena, a njega je sve manje, imamo više obrazovanje, manje smisla za učenjem jer nema posla, više tražimo od drugih, manje dajemo sami, imamo više stručnjaka i, čini se, još više problema, više novih lijekova, a manje zdravlja. Previše pijemo, pušimo, jedemo nezdravu hranu, a tužimo se na slabo zdravlje.

Smijemo se premalo, previše se ljutimo, prekasno liježemo, rano ustajemo, čitamo premalo, previše gledamo TV, još rjeđe se molimo, vozimo se prebrzo, a kasnimo na odredište. Gdje je tu vrijeme za sabranost i “nekoliko minuta za sebe”?

Molitva nije sastavni dio života nego krik u nevolji. Premalo vremena posvećujemo djeci, obiteljskom drugovanje i zajedničkoj molitvi, razgovoru, sve dok ne iskrsnu problemi, još manje ih u vjeri ohrabrujemo. Robujemo stvarima: kući, namještaju, okolišu i mislimo da nam nije dosta, da smo siromašni i trebali bismo imati više. Sve bismo dali da smo bogati. Bogatstvo u duši nije na cijeni pa ljude cijenimo po tome koliko imaju, a ne kakvi su.

Tolikima zavidimo na bogatstvu, nikad i nikome na vjeri i dobroti. Previše pričamo, površno volimo, prečesto mrzimo. Naučili smo kako zaraditi za život, ali ne kako živjeti, produžili smo godine iako nismo bolji što smo stariji.

Bilo smo na mjesecu i zvijezdama, ali nismo dovoljno upoznali susjede, probleme svojih supružnika, osamljenost roditelja. Osvojili smo svemir, a nismo upoznali dokraja zemlju, napravili smo velike stvari, ali ne uvijek i dobre.

Bavimo se čistoćom zraka, ali ne i zagađenošću duše. Pišemo više, učimo manje. Planiramo više, postižemo manje. Ljutimo se kad nečeg nema, nestrpljivi dok čekamo, gajimo velike nade, a upadamo u još veća razočaranja. Stvorili smo računala da u njih pohranimo što više informacija, uspostavljamo daleke veze s nepoznatim, a zanemarujemo one oko nas. Imamo brzu hranu, sporu probavu, velike ljude i političare i sitne duše, nagla obogaćenja i siromaštvo preko noći.

Došla su vremena dviju plaća (to je bilo kad sam ovo pisao) u obitelji, a više razvoda, imamo lijepih kuća i praznih duša, vjernika po krštenju i nevjernika u praksi.

Upuštamo se u vezu za jednu noć, zaklinjemo se u moral i Deset zapovijedi, a prakticiramo predbračne odnose, neregulirane ženidbene zajednice i veze, homoseksualne brakove.

Dok raste želje za djecom kod jednih, kod drugih je zanemarivanje njihova odgoja u vjeri, dobroti, čovještvu.

Shvatimo da ljude volimo tek kad umru.

Što učiniti da bi se stvari promijenile na bolje?

Sjetite se večeras, danas, sutra, svaki dan, reći lijepu riječ i zagrliti one koje volite, s kojima živite, to je jedino blago koje ti srce može drugom dati, a ništa ne košta.

Ovdje je utkano svih sedam darova Duha Svetoga.

Nađite mir u sebi, a pomozite onima koji ga traže.

(Nuštar u predvečerje blagdana Duha Svetoga.)

Izvor: Vjera i djela – portal katoličkih teologa; autor: Vlč. Slavko Vranjković

PODIJELI