GEORG FRIEDRICH HÄNDEL (1685.-1759.) (2.)

HÄNDELOVA RELIGIOZNOST
Händelova osobnost i posebnost očitovala se i u odnosu prema vjeri. Potjecao je iz luteranske obitelji, koja je u Halleu posjećivala kalvinistička bogoslužja. U to vrijeme luterani i kalvinisti nisu bili u osobito dobrim odnosima, ali se mladi Händel kao glazbenik dokazao kao orguljaš, upravo u reformiranoj kalvinističkoj crkvi. Tijekom studijskoga boravka u Italiji dublje upoznaje katoličko bogoslužje i kreće se u društvu kardinala Colonne, Benedetta Panfilija i Pietra Ottobonija, na čijim je dvorovima i nastupao. Unatoč svemu tome i nagovorima svojega prijatelja, skladatelja i dirigenta Agostina Steffanija, nije pristupio Katoličkoj Crkvi. Nije se poistovjetio niti s anglikancima, iako je tijekom pedesetgodišnjega boravka u Engleskoj napisao brojne skladbe za njihovu liturgiju.

Händel je ipak bio čovjek s unutarnjim vjerskim osjećajima, koji su se na pravi poticaj rasplamsavali u pravu mističnu vatru. Tekst njegova najslavnijega oratorija Messiah, inspirirao ga je tako snažno da je cijelo djelo dogotovio za dvadeset i četiri dana. Kažu da tih dana nije gotovo ništa jeo, često se molio i u više navrata plakao. Proživljavao je stvaralačke muke i tom prigodom svoje iskustvo izrekao riječima: – Vidio sam nebesa i sâmoga Boga pred sobom.

Takav Händel poprilično se razlikovao od onoga kojega je poznavala javnost, samouvjerena i prodorna čovjeka, ljubitelja slikarstva, a ponajviše dobroga i obilnoga jela i pića, koji je cijeloga života patio od viška kilograma.

 

BORAVAK U ITALIJI I ODLAZAK U LONDON

Potkraj 1706. u želji da proširi svoje znanje, Händel odlazi u Firencu kod vojvode Giana Gastonea de’ Medici, kojega je upoznao u Hamburgu. Boravi u Napulju, Veneciji i Rimu u kojem nastaje njegov prvi oratorij La Resurrezione. Privlači ga napuljska narodna glazba, koja utječe na razvoj njegova glazbenog stila. Godine 1710. na preporuku baruna Kielmannseggea postaje dirigent na dvoru kneza Georga Ludwiga, kasnije engleskoga kralja Georga I. u Londonu. U to doba u Engleskoj je bila popularna talijanska opera. Händel je za svoje operno stvaralaštvo zainteresirao Aarona Hilla, ravnatelja opernoga poduzeća, koji izvodi njegove opere i predstavlja ga engleskoj kraljici Ani, koja mu odobrava pozamašnu godišnju zaradu, nakon velikoga uspjeha djela Te Deum.

 

Izvedba operâ u Londonu pribavlja mu osobiti uspjeh i priznanje. Lord Burlington poziva ga u svoju rezidenciju na Piccadillyju, gdje se okupljaju najistaknutiji predstavnici engleske znanosti i umjetnosti. U Njemačku putuje još nekoliko puta, a potom prekida gotovo sve veze osim obiteljskih. U Londonu 1717. godine, prigodom kraljeve svečanosti na rijeci Thamesi, izvodi orkestralnu suitu Water Music (Glazba na vodi). Postaje umjetnički ravnatelj novoosnovanoj operi Royal Academy of Music. Osnutkom ove ustanove započinje sukob novih engleskih umjetničkih krugova, s talijanskom operom kojemu pripadaju Händelova djela, što svršava porazom talijanske opere. Tomu je pridonijela i satirična opera Prosjačka opera skladatelja Johna Gaya, kojom je ismijana izvještačenost talijanske opere. Pred prosvjedima protiv stranih jezika i pjevača, Händelova operna akademija nije mogla opstati, pa je 1728. zatvorena.

Sve te poteškoće nisu slomile njegovu veliku životnu energiju. Iste godine na vlastiti račun utemeljuje s J. J. Heideggerom novu opernu ustanovu, za koju iz Italije dovodi pjevače. Na povratku iz Italije 1729. posjećuje bolesnu majku u Halleu. Iako se J. S. Bach (1685.-1750.) želio s njime susresti, on se nije odazvao pozivu, vjerojatno zbog majčine uzetosti. U Londonu komponira niz opera, žilavo se boreći za izgubljeni položaj. Godine 1737. pogađa ga moždana kap, kada mu se oduzima desna strana tijela. Talijanski pjevači napuštaju Englesku, jer im Händel zbog teškoga položaja ne može isplatiti honorare. Nakon uspješnoga liječenja u Aachenu, vraća se u London i posvećuje komponiranju oratorijâ na engleskome jeziku. Oratorijske teme uzima iz Biblije, a starozavjetni događaji i izraelski narod, u njegovim djelima postaju veličine britanskoga imperija.

fra Mate Tadić, OFM

PODIJELI