Male zgode iz života velikih glazbenika (4) – J. S. Bach (2)

153

JOHANN SEBASTIAN BACH (1685.-1750.) (2.)

 

DVORSKI KONCERTNI MAJSTOR U WEIMARU

Nakon što je napustio Arnstadt, Johann Sebastian odlazi za orguljaša u Mühlhausen gdje se vjenčao s Marijom Barbarom Bach, s kojom je imao sedmero djece. Godine 1708. odlazi na dvor vojvode Johanna Ernsta u Weimar za dvorskoga violinista i orguljaša, što mu donosi bolji materijalni i društveni položaj. Dobiva naziv koncertnoga majstora uz obvezu da svakoga mjeseca sklada nove kompozicije za dvorsku kapelu.

Dvorski koncertni majstor Volumier u Dresdenu želio je vidjeti tko je veći umjetnik, pijanist Marchand ili mladi Bach. Bach je imao prigodu potajno slušati Marchanda, kako preludira. Uvjerio se koliko Marchand zna i nije se prestrašio «glazbenoga dvoboja». Slušajući Bacha, Marchand se prestrašio njegova umijeća. U dogovoreno vrijeme Bach se našao na dvoru, ali Marchand nije došao. Otputovao je da se – Ne osramoti u nazočnosti velike gospode, pred majstorom Bachom, kako je napisao u poruci Volumieru. Bach je sâm nastupio primivši veliko priznanje, dok novčanu nagradu što mu je kralj odredio, nikada nije primio.

PRELAZAK U Cöthen

Godine 1717. knez Leopold od Anhalt-Cöthena raspitivao se kod Sebastiana, da kod njega bude kapelnikom. Bach je prihvatio ponudu, jer se osjećao uvrijeđenim što su ga zaobišli, kad se oslobodilo mjesto dvorskoga dirigenta u Weimaru. Ponudili su ga sinu umrloga kapelnika, koji je bio slab glazbenik. Zahtijevao je otpust iz službe kako bi mogao otići u Cöthenu. Vojvoda se naljutio i naredio da se Bach mjesec dana drži u zatvoru.

Bacha su često molili da za one koji nisu bili osobito daroviti, sklada neki jednostavan klavirski komad na što je on odgovarao – Vidjet ću što se može napraviti. Uzimao bi sasvim jednostavnu temu, ali čim bi je počeo razvijati, došle bi mu na um tolike zamisli da je komad vrlo brzo prestao biti jednostavnim. Kad bi to primijetio, govorio bi – Samo marljivo vježbajte, vidjet ćete kako je lako!

Nakon što mu je 1720. umrla žena Marija Barbara, oženio se Annom Magdalenom Wülcken, pjevačicom cöthenskoga kneževskoga dvora s kojom je imao trinaestero djece. Četvorica njegovih sinova Wilhem Friedemann (1710.-1784.), Carl Philipp Emanuel (1714.-1788.), Johann Christoph Friedrich (1732.-1795.) i Johann Christian (1735.-1782.), postat će poznati skladatelji i svirači svojega vremena.

Pokušaj da u Hamburgu dobije mjesto orguljaša, propada pošto jedan kandidat mitom stječe naklonost vlasti. Što su preko Bacha tako prešli utoliko je čudnije, jer mu tada čuveni orguljaš stogodišnjak Reinken, nakon što ga je čuo kako na orguljama fantazira, upućuje pohvalu – Mislio sam da je ova umjetnost izumrla, ali sada vidim da još uvijek u vama živi.

U LEIPZIGU DO SMRTI

Smrću kantora škole sv. Tome u Leipzigu, Bach se kandidira na natječaj. Znao je da će prelaskom u Leipzig doći na niži društveni položaj, ali je bio uvjeren kako će imati veće prihode za uzdržavanje mnogobrojne obitelji u čemu se doskora razočarao. Za to mjesto natjecali su se Georg Phillipp Telemann (1681.-1767.) i Chr. Graupner, ali obojica odustaju u Bachovu korist. Pošto je bio izabran, 1723. godine stupa na novu dužnost u Leipzigu, gdje će ostati do smrti.

Tu se posvetio skladanju crkvene glazbe, nedjeljnih i blagdanskih kantata, dijelova mise, oratorijskih pasija i drugih djela. Na raspolaganju je imao gradske svirače, studente i učenike amatere skromnih sposobnosti. Zbor u crkvi sv. Tome bio je loš i nediscipliniran. Bach piše da – Ima 17 uporabljivih, 20 neuporabivih i 17 nesposobnih pjevača. Uz obvezu komponiranja u školi je predavao latinski jezik, ravnao zborom, svirao orgulje, nabavljao glazbeni materijal, svirao na misama za vjenčanja i sahrane, za sveučilište, te javne i gradske svečanosti. Zbog uplitanja u njegov rad često se sukobio sa sveučilišnim vlastima, crkvenim i gradskim vijećem.

Jedan od Bachovih učenika orgulja, pripovijedao njegovoj ženi Anni Magdaleni kako mu je Sebastian na orguljama veličanstveno svirao. Bach se branio govoreći – Nema se tu čemu diviti! Mora se samo udariti pravu notu u pravi trenutak, ostalo čine orgulje same!

{youtube}ho9rZjlsyYY{/youtube}

Njemački skladatelj Aribert Riemann (1936.-) slikovito prikazuje razliku između dva majstora baroka Bacha i Georga Fridricha Händela (1685.-1759.), koji su rođeni iste godine, u dva obližnja mjesta, a da se unatoč obostranoj želji nikada nisu sreli. – Bach i Händel su nalik na dvije velike rijeke, što izviru blizu jedna do druge na vrhuncu iste gore, ali teku niz njene suprotne strane i utječu u dva međusobno vrlo udaljena mora. Dok je Bach bio tihe, skromne i povučene naravi, jedva pješice prošavši Njemačku, dotle je mnogo imućniji i nemirniji Händel, prošao u slavi cijelu Europu. Bach je priznao – Händel je jedini čovjek, kojega bih rado upoznao i jedini, koji bih sâm želio biti, da nisam Bach.

Početkom 1749. se razbolio, a krajem godine izgubio vid. Posljednje godine života provodi u zamračenoj sobi. Dvije operacija očiju ostale su sasvim bez uspjeha, a uporabom pogrješnih lijekova, narušeno mu je zdravstveno stanje. Pripisuju mu se posljednje riječi, što ih je izgovorio prije smrti – Hoće li ostati nešto poslije mene? Bio je mišljenja da stvara osrednju glazbu. Umire 1750. u šezdeset i petoj godini života, a sa propovjedaonice pastor objavljuje – Blago i sveto zaspao je u Gospodinu najplemenitiji vele štovani gospodin Johann Sebastian Bach, dvorski skladatelj Njegovoga kraljevskoga Veličanstva Poljske i Njegove Visosti izbornoga kneza Saske, kao i kapelnik kneza od Anhalt-Cöthena i kantor škole svetoga Tome. Prema kršćanskom običaju njegovo je mrtvo tijelo, koje je napustila duša, danas predano zemlji.

Vremenom mu je mjesto groba zaboravljeno. Pronađeni lijes s Bachovim ostacima 1894. položen je u kriptu crkve sv. Ivana. Ta crkva u Drugom svjetskom ratu bila je porušena, pa su njegovi ostaci 1949. preneseni u crkvu sv. Tome. Tko zna na koji bi se način glazba kroz daljnja stoljeća razvijala, da se nije pojavio ovaj glazbeni gorostas?!

 

Fra Mate Tadić

PODIJELI