LITANIJE
Koračam kroz suton.
Korak po korak pada na cestu.
Cipele su mi teške ili noge umorne?..
Baš volim suton.
Blag je.
K’o ovi meki tonovi roza i svjetlo plave koje se prelijevaju na zapadu.
Ovo malo svjetla preostalog od već utonulog sunca.
Na njima se tako jasno vidi svaka grančica drveća,
kao nacrtana crnom olovkom slika nekog predanog slikara.
Zablisne onda između njih svjetlost prve zvijezde.
O kako divno, milo sja.
Nebo i posvemašnji mir naruši tek let ptica koje umorne padaju na stabla,
grane se povijaju pod njihovom težinom,
pa se ljuljaju
kao da mi mašu.
Zvono iz narančastim svjetlom obasjana zvonika javlja:
„Dan je pri kraju, daj hvalu Kralju.“
Sav svijet snu se primaknuo,
raste tišina…
Tko mi je to rame dotaknuo?..
O hvala ti,
još evo, idem.
O hvala ti,
daj da svome cilju stignem.
O hvala ti,
za ovu večer divnu,
ti,
stvorče čarobnih djela,
slikaru zanosnih sjena,
oče odmora,
vrataru istine,
zvijezdo koja mi spoznaju prosine,
počuj i ove zahvalne litanije,
koje se s ceste uzdižu iz srca raznježena.
Sasvim slučajno otkrih im izvor.
Što može čovjek u ovakvom času nego nizati hvale?
Što možeš pred djelom velebnim,
nego nizati riječi velike, a male?
Što možeš neg’ ponizno ići kroz čarobnu večer,
piti je dušom izmorenom, žednom,
zastati na čas pa pognute glave
podati čast Kralju
još jednom.
Daniela Bobinski
Sva prava pridržana. Nije dopušteno djelomično korištenje teksta niti u obliku citata. Cjeloviti tekst može se preuzeti uz obavezno navođenje imena autora i portala.
