DRUGAČIJI SU MEĐU NAMA

»Krunica mi je duhovno pomagala u svakoj krizi«

»Svih šest godina studiranja na FER-u sve sam prošao samostalno bez pomoći prevoditeljice ili čega drugoga. Profesori s FER-a bili su jako zadovoljni mnome, a i rad sa mnom za njih je bio novo iskustvo. Oni su imali veliko srce i razumijevanje prema meni i nikad u tih šest godina fakulteta nisam imao problema ni neugodnosti s profesorima, kao ni s drugim djelatnicima i kolegama.«

»Moja molitva u svim poteškoćama je krunica, najljepša i najjednostavnija molitva koju uvijek molim. Ne mogu dovoljno izraziti koliko je krunica meni duhovno pomagala u svakoj krizi, poteškoćama i padovima!«, ističe Josip Ivanković.

 

Upornost, ljubav obitelji i podrška zajednice ključ su uspjeha za osobe s invaliditetom koje zbog određenih poteškoća ne mogu ostvariti svoje želje onako kako to postižu osobe bez poteškoća. No njima nisu potrebne posebne olakšice, nego samo mogućnost izjednačavanja s ostalima, odnosno pomoć u prilagodbi kako bi mogli ostvariti svoje talente i potencijale. Jedan od primjera je i Josip Ivanković koji je završio Fakultet elektrotehnike i računarstva (FER) kao osoba s oštećenjem sluha.

Zanimljivo je da je on prvi student u povijesti FER-a upisan kao gluha osoba. On živi u župi sv. Martina u Dugom Selu sa svojim roditeljima, a o svojem invaliditetu i problemima koje je prolazio i prolazi svjedoči: »Rođen sam kao gluha osoba i medicina nije mogla uspjeti objasniti koji je razlog nastanka gluhoće. Mami je bilo najteže komunicirati sa mnom od ranoga djetinjstva zbog nedostatka sluha. Nisam znao govoriti ni komunicirati s ostalima. Počeo sam govoriti tek sa šest godina. Nisam bio svjestan okoline i živio sam u svijetu apsolutne tišine. Trebalo mi je dosta vremena da shvatim svijet oko sebe i da sam ja gluha osoba, a svi ostali čuju. Sjećam se da kao mali nisam prihvaćao svoju gluhoću i bio sam ljut na Boga zato što mi je dao gluhoću. Moj jedini način komunikacije s ljudima jest čitanje s usana, drugi način ne postoji. To je jako zahtjevan način komunikacije jer svaka gluha osoba može čitati maksimalno 30 % informacija s usana. Uspješnost čitanja s usana ovisi o tome koliko osoba brzo priča i o težini riječi. Vrlo sam ograničen u čitanju s usana i to je stvarnost koju moram prihvatiti.« Nadalje, u prisjećanju na te prve dane Josip navodi: »Kad sam se rodio, mama i tata su odlučili napustiti naš dom u Hercegovini kako bi me odveli u Zagreb na SUVAG, gdje sam naučio slušati, govoriti i pisati. To je bilo najteže za roditelje jer nije bilo lako napustiti dom. Mami je bilo najvažnije da počnem govoriti i razumjeti govor da bi mogao krenuti u redovitu školu, što se i ostvarilo. Bilo je dosta poteškoća, ali upornim radom profesora iz SUVAG-a uspio sam završiti redovitu školu. Za to su zaslužni i moji rođaci Matija i Ivica Zoričić koji su nam dali besplatan smještaj u svojoj kući. Bilo je to usred rata, nismo imali ništa i išli smo u nepoznatom smjeru, a ovdje su nam ljudi dali sve«, ističe Josip.

Zaprjeke i pomoć na fakultetu

Upisao je željeni Fakultet elektrotehnike i računarstva i bio je presretan, no tada su počeli problemi. »U početku studija bilo je mukotrpno i preteško za mene. Mogu reći da FER nije imao iskustva s gluhima osobama i trebalo je dosta vremena da shvate u čemu je problem i da mi se prilagode. Na predavanjima nisam mogao razumjeti profesore čitanjem s usana jer je gradivo komplicirano. Bilo je nemoguće u isto vrijeme gledati prezentaciju razmišljajući o problematici gradiva i čitati profesoru s usana. Profesori su od početka imali razumijevanja za mene iako nisu imali iskustvo rada sa studentima koji ne čuju. Borio sam se svim sredstvima da bih kontaktirao s profesorima i da bih mogao naučiti na drugi način, tj. pismenim putem i dodatnim konzultacijama. Sjećam se jednoga profesora iz matematike koji je imao puno razumijevanja za mene, čak bi me i na državnim praznicima pozvao na konzultacije da mi objasni ono što nisam mogao shvatiti na predavanju. Profesor bi mi znao reći da ja to mogu i da vjeruje da mogu uspjeti bez obzira što sam osoba s invaliditetom. No imao sam nekih predmeta koji su mi bili preteški i pao sam godinu. Sjećam se da sam na kraju ljetnoga semestra razmišljao o odustajanju jer sam bio jako razočaran i shrvan zbog velikih poteškoća u razumijevanju nekih predmeta. No, s druge strane, imao sam nekakvu nadu i vjeru u sebi da moram ustati nakon neuspjeha. Preko ljeta psihički sam se pripremao za ponovni upis predmeta, a vjera u Boga i molitve jako su mi pomogle da svladam sve zaprjeke koje su me snašle. Daljnjim studiranjem bivao sam sve uspješniji student i uvjerio sam se da to mogu i da nije tako teško položiti predmet ako imam jaku volju, upornost i rad. Svih šest godina studiranja na FER-u sve sam prošao samostalno bez pomoći prevoditeljice ili čega drugoga. Profesori s FER-a bili su jako zadovoljni mnome, a i rad sa mnom za njih je bio novo iskustvo. Oni su imali veliko srce i razumijevanje prema meni i nikad u tih šest godina fakulteta nisam imao problema ni neugodnosti s profesorima, kao ni s drugim djelatnicima i kolegama.«

»Molitva mi je saveznik u krizi«

Osvrćući se na probleme koje ima zbog gluhoće, Josip navodi: »U društvu će biti uvijek nekih zaprjeka u komunikaciji za gluhe osobe. Na primjer kod posjeta banci, općini ili drugim ustanovama neki službenici nisu svjesni mojega invaliditeta i odnose se prema meni kao da čujem i zbog toga postoje zaprjeke u našoj komunikaciji. No uglavnom prije nego što stupim u kontakt s ljudima uvijek ih obavijestim da sam gluha osoba i da trebaju sporije govoriti. Većina shvati i prilagodi se takvoj komunikaciji i onda nema nikakvih problema. Glavni problem je što mnogi nisu educirani i nemaju iskustva kako se komunicira s gluhima osobama. Osim toga, često iz neznanja neki misle da su gluhi manje vrijedni i da se ne može s nama komunicirati.«

No Josip to ne zamjera, nego smatra da treba više educirati javnost o osobama s oštećenjem sluha i mogućnostima komunikacije. Nadalje, govoreći o svojem životu u svijetu tišine, Josip navodi: »Bilo je dosta mojih kriza, bilo je toliko neuspjeha, promašaja i padova u mom životu. Ustao sam zahvaljujući jakoj vjeri. Promatrao sam Isusa kako nosi svoj teški križ i pada. Onda sam ja shvatio da ću i ja pasti jer je Isus pao, ali ipak je ustao, a to znači da ja mogu ustati. To je smisao vjere u krizi, sumnje i pada jer iz toga izlazim kao jači i hrabriji vjernik. Nema prave vjere ako čovjek nije iskusio pad, krizu i sumnje. Ali za vrijeme moje krize mama mi je puno pomagala zajedničkim moljenjem krunice i odlaskom na misu. Mama mi je kao djetetu usadila vjeru i naučila me moliti osnovne molitve. Moja molitva u svim poteškoćama je krunica, najljepša i najjednostavnija molitva koju uvijek molim. Ne mogu dovoljno izraziti koliko je krunica meni duhovno pomagala u svakoj krizi, poteškoćama i padovima! Uvijek se trudim moliti iz srca, a u mislima razmišljam o svakoj riječi koju molim iz srca. Molitva je razgovor između Boga i mene. Prije nego što počnem razgovarati s Bogom moram biti svjestan da je Bog ovdje i da gleda moj govor iz srca, a ne iz mozga. Što znači da jednostavno srcem osjetim da je Bog ovdje i da mu kažem sve što mi je u srcu. To je prava molitva i tu nema nikakve filozofije i formule kako treba razgovarati s Bogom«, svjedoči Josip.

U slobodno vrijeme Josip se bavi čitanjem knjiga, daje instrukcije i voli pomagati ljudima koji imaju životnih problema. »Prije oko godinu i pol dana priključio sam se Marijinoj legiji. Marijina legija mi se svidjela zbog molitve i rada s drugima. Posebno mi se sviđa ići na apostolat i posjetiti osamljene ljude u domovima. To njih jako raduje, a pomažemo im i u njihovu rastu u vjeri, pomolimo se za njih i potičemo ih na dolazak na svetu misu.« Pomoć drugima ispunjava Josipa, a nada se da će se uspjeti zaposliti da bi mogao pomoći svojim roditeljima, što bi mu bila posebna radost.

 

Izvor: Glas Koncila 43 (2157) | 25.10.2015.; autor: Jadranka Pavić

PODIJELI