Na Veliki petak Isus je prošao agoniju patnje da bi svakom čovjeku otvorio nebo. Zastanimo danas i promislimo o njegovoj muci, ranama i bolima koje je podnio iz ljubavi prema nama. Ovaj križni put može nam pomoći u tome…
UVOD

Jeruzalem, prvi Veliki petak, prepun naroda. Kao i lokalni mještani, mnogi su došli u ovaj grad iz okolnih područja, neki radi slavljenja Pashe, drugi poslovno. Ondje se nalazi i nekolicina onih koji su prepoznali Isusa dok je išao svojim putem do Kalvarije, jer On ih je susreo samo jednom i preobrazio je njihov život. Svatko od nas ima svoje razloge za zahvalnost prema Isusu, zato ćemo se danas priključiti nekolicini tih ljudi iz Jeruzalema, slušajući njihove priče, dijeleći njihove misli.

1.      ISUS OSUĐEN NA SMRT (Iv 8,3-11)

Moje je ime Naomi, živim u predgrađu Jeruzalema. Jednom sam se susrela s Isusom. Kada sam čula da je uhićen, pridružila sam se narodu nasuprot Pilatova dvora da saznam što se to događa. Bilo je strašno odasvud slušati povike: „Raspni ga!” Upravo sada, Pilat daje narodu ono što želi, Isus stoji osuđen na smrt. Moje je srce sada s njim, jer znam kakav je to osjećaj biti suočen s pogubljenjem, iako, što se mog slučaja tiče, ja sam zaslužila kaznu. Počinila sam preljub i prema našem zakonu trebala sam biti kamenovana do smrti. Farizeji su me dovukli u Hram gdje je Isus poučavao. Tražili su od njega da kaže kako bi On postupio sa mnom. Bila sam uplašena i posramljena, ali Isus im je jednostavno rekao: „Svaki od vas koji je bez grijeha, neka se kamenom baci na nju”. Moji se grešni tužitelji, jedan po jedan, polako udaljiše. A onda je Isus pogledao u mene. „Ni ja te ne osuđujem”, rekao je. „Idi i ne griješi više”. Isus mi je spasio život i od toga sam se dana potpuno promijenila. Mislim da je jedini način na koji mu mogu zahvaliti taj da živim svoj život onako kako bi On želio da ga živim.

2.      ISUS PRIMA KRIŽ (Iv 5,19)

Ja sam Ezra, sada starac, ali još u formi i živo zahvalan Isusu. Nije uvijek bilo tako. Tijekom 38 godina bio sam nesposoban i potpuno ovisan o prijateljima. Svaki bi me dan nosili do kupališta ovdje u Jeruzalemu, koji smo zvali Ovčja vrata. Žarko sam želio ozdraviti, ali nisam mogao sam dovoljno brzo doći do vode, jer bi me uvijek netko pretekao. Na kraju sam prestao pokušavati, samo sam u očaju ležao pored bazena. A onda je, jednoga dana, neki mladić došao do mene i upitao me: „Želiš li ozdraviti? Uzmi svoju postelju i hodi!” U početku nisam mogao vjerovati, ali nekako sam se osovio na noge i shvatio da sam zdrav. Okrenuo sam se kako bih zahvalio tom strancu, ali on je nestao u narodu. Kasnije sam ga susreo u Hramu i saznao da mu je ime Isus. Možete zamisliti moju zahvalnost, ali On mi je dao i upozorenje: sada, kada sam zdrav, ne smijem se zadovoljiti time, nego se trebam pobrinuti da ne upadnem u grijeh, jer grešnost je duše gora nego bolest tijela. Tijekom svih onih godina, nosio sam težak teret, a Isus ga je odnio u jednom jedinom trenutku. Sada On nosi drugačiji, strašan teret dok stavlja križ na svoja ramena. Izgleda kao da će jedva biti sposoban ponijeti njegovu težinu.

3.      ISUS PADA PRVI PUT (Lk 19,1-10)

Ja sam Zakej, iz Jerihona. Carinik sam, u Jeruzalem sam došao poslom. Mi carinici nismo popularni, i to s pravom. Ne samo zato što smo povećali porez koji se sakupljao za Rimljane, nego su mnogi od nas tražili više nego što je trebalo i ostatak stavljali sebi u džep. Ja to znam, jer sam i ja bio takav. Zapravo, obogatio sam se krađom, prijevarom i prijetnjom. A onda je, jednoga dana, propovjednik Isus posjetio Jerihon. Već sam bio čuo za njega i bio sam radoznao da vidim kakav je On čovjek. Nisam baš visok, pa sam se popeo na drvo kako bih imao bolji pogled. Kako sam se začudio kada je Isus stao ispod drveta, pozvao me po imenu i rekao da bi želio posjetiti moju kuću! Ali to nije dobro prošlo kod susjeda: Rabuni (Učitelj) večera kod carinika. Isus mi je rekao mnoge istine i pomogao mi da uvidim kako sam se loše ponašao. I prije nego što je otišao, naumio sam dati polovinu svoga imanja siromašnima i otplatiti sve one koje sam pokrao. Trebala je cijela vječnost da uvjerim svoje bližnje da sam pošten, ali ja sam sada sretniji čovjek, jer mi je savjest čista. Kao što je Isus rekao, spasenje je došlo u moju kuću. On je znao da sam pao u napast i On mi je pomogao. Moram mu za mnogo toga zahvaliti. Sada sam šokiran, dok gledam ovog dobrog čovjeka kako se spotiče i pada pod težinom križa.

4.      ISUS SUSREĆE SVOJU MAJKU (Lk 7,11-17)

Kako tužno izgleda njegova sirota majka! Njezin je Sin na svojemu putu mučeničke smrti. Ona želi biti s njim do kraja, da ga utješi. Ide prema njemu, stavlja svoju ruku na njegovo rame koje je drveni križ izranio i satro. Razmjenjuju letimičan pogled. Bez ijedne izgovorene riječi. Znam kako se majka osjeća kada od nje uzimaju njezino dijete.

Ja sam Sara, iz Naina u Galileji. Nikada nisam upoznala ovu ženu, Mariju, ali sam upoznala njezina Sina čije je ime Isus. On je došao u naš grad na dan sprovoda moga sina. Išla sam ulicama za povorkom prema groblju i nisam mogla sakriti suze. Moj je muž umro a sada mi odlazi i jedini sin – sva moja obitelj. Iznenada mi je pristupio Isus. „Nemoj plakati”, rekao je. Zatim je položio ruku na mrtvački kovčeg, dajući procesiji znak da stane. „Mladiću, zapovijedam ti, ustani!” zapovjedio je. Moj je sin ustao i progovorio, vratio se u život. Svi su bili zadivljeni, svi smo slavili Boga jer nam je poslao velikog proroka, bili smo sigurni – to je mogao biti samo Isus. Kako bih mu uopće mogla dovoljno zahvaliti što mi je vratio sina? Možda mogu reći nekoliko nježnih riječi Mariji i podijeliti s njom njezinu žalost.

5.      KRIŽ STAVLJAJU NA ŠIMUNA CIRENCA (Lk 17,11-19)

Kako je težak život kada ste stranac i prognanik! Ja sam Eli. Imam kuću, obitelj i posao ovdje u Jeruzalemu, no prije nekoliko godina moj je život bio potpuno drugačiji. Ja sam Samaritanac, preziru me mnogi farizeji. Što je još gore, poznato je da sam imao gubu. Živio sam u zajednici gubavaca na granici Samarije i Galileje. Bio nam je zabranjen kontakt sa svima izvan granice. Unatoč tome, i mi smo čuli za Isusa, putujućeg Iscjelitelja. Kada je došao nadomak našeg sela, pošli smo mu u susret. Bili smo daleko od njega i njegovih pratitelja i zvali smo ga: „Isuse, Učitelju, smiluj nam se!” Čim nas je ugledao, rekao je: „Idite i pokažite se svećenicima”. Dok smo se vraćali, shvatili smo da smo ozdravili. Moji su prijatelji otrčali, radosno vičući, ali ja sam se sjetio zahvaliti Bogu za taj dar ozdravljenja. Pao sam pred Isusove noge i zahvalio mu. On je izgledao pomalo razočaran zbog ostale devetorice. „Zar se ne očistiše desetorica?”primijetio je. „Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?” Znam da su i ostali bili zahvalni kao i ja, ali u svome uzbuđenju nisu se to sjetili izreći. Isus mi je dao novi život. Tužno mi je gledati ga sada, kako ide u smrt kao zločinac. On uz neizreciv napor nastoji nositi svoj križ i jedva uspijeva stajati. Vojnici shvaćaju da On to ne može sam, zato su izvukli nekog čovjeka iz naroda i rekli mu neka prihvati malo tereta. Ovaj je čovjek stranac, Cirenac, izgleda da rado pomaže Isusu. Molim za njega, jer će malo olakšati našem Gospodaru.

6.      VERONIKA BRIŠE ISUSU LICE (Lk 13,10)

Tri muškarca polako idu svojim putem, putem bola, prema Golgoti, na svom putu ka smaknuću. Mada su vjerojatno kriminalci, ne mogu sama sebi pomoći, osjećam toliku žalost zbog njih. Čovjek koji se nalazi otraga toliko je iscrpljen da mu se mora pomoći nositi križ. Netko mu je, okrutno se šaleći, na glavu stavio krunu od trnja. Krv teče niz njegovo lice. Neka se žena izdvojila iz mase gledatelja i uputila se prema njemu, te mu nježno, rupcem, briše lice. Ljudi u blizini, zadivljeni, jedva progovaraju, jer dogodila se nesvakidašnja stvar: na rupcu se pojavila slika lica toga čovjeka. Okrenuo se i sada ga mogu jasno vidjeti i prepoznati – to je Isus, čudotvorac.

Ja sam Hannah. Isus je učinio čudo za mene. Tijekom 18 godina bila sam bespomoćni bogalj; nisam se mogla uspraviti i jedva jedvice sam mogla hodati. No redovito sam subotom išla u sinagogu. Jednoga je dana i Isus bio ondje, propovijedao je. Ugledao me i pozvao me k sebi. Položio je svoje ruke na mene i rekao: „Oslobođena si svoje bolesti”. Odonda vodim aktivan život, imam prijatelje i obitelj i nikada nisam prestala govoriti ljudima kako sve to dugujem Isusu. Zašto je On ovdje, zašto se prema njemu odnose kao prema lopovu? Gledam u njegovo siroto lice, gledam u to lice na rupcu i znam da je učinjeno još jedno čudo. Bog je nagradio tu ženu za njezinu ljubaznost.

7.      ISUS PADA DRUGI PUT (Iv 2,13)

Prvi sam put Isusa iz Nazareta vidio prije dvije godine, kada je za vrijeme Pashe bio u Jeruzalemu. Ja sam Sila. Živim sasvim blizu Hrama i bio sam se uputio onamo netom prije Pashe da prinesem žrtvu. Kao i obično, Hram je bio prepun poslovnih ljudi koji su razmjenjivali novac i trgovali ovcama, govedima i golubovima za prinos žrtve. Ljudi su vikali, životinje mukale – bila je takva buka, zbrka.

Odjednom je neki čovjek zagrmio, u ruci držeći bič, očigledno vrlo ljut. Istjerao je životinje iz Hrama i prevrnuo stolove trgovcima, razbacujući sitni novac posvuda po podu. „Nosite to odavde!” vikao je. „I ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku!” Stajao sam otraga, pitajući se tko bi mogao biti taj čovjek. Netko u blizini rekao je: „To je Isus, Učitelj iz Nazareta”. Do tada sam čuo mnoga izvješća o njegovu djelovanju u Galileji, o ozdravljenju bolesnih; privlačio je narod k sebi, da ga slijede. Često sam razmišljao o tom slučaju u Hramu. Zašto ga je Isus nazvao kućom Oca svojega, kao da je Bog bio njegov Otac? Pa, je li On zato danas ovdje? Uskoro će ga ubiti. Tko je da je, On me svakako nagoni na promišljanje o svojoj religiji. Vjerujem da bismo trebali štovati Božju kuću. To je mjesto gdje mu ponizno prinosimo svoja srca i svoje misli. Zahvaljujem Isusu na ovoj lekciji.

8.      ISUS SUSREĆE JERUZALEMSKE ŽENE (Lk 8,22-26)

Ja sam Suzana. Stojim na kraju okupljenog naroda, gledam ovu tužnu procesiju i osjećam kako je ovo najtužniji dan u mome životu. Moje su prijateljice, i još neke druge žene, Joana i Marija, uz mene. Sve smo mi Isusove prijateljice, svaka od nas ima dobar razlog biti mu zahvalna. On nas je ozdravio od mnogih bolesti i zlih duhova. Išle smo za njim, slijedile ga dok je putovao po Galileji, dok je činio tako dobro djelo. Mi žene imale smo dovoljno novca da pomognemo Isusu i njegovim učenicima, dale smo sve od sebe. Sada je naš dragi prijatelj suočen sa strašnom smrću na križu. On je došao donijeti Božju ljubav svojemu narodu, a oni ga šalju u smrt. To nije slomilo naša srca, ali mi moramo danas biti ovdje, samo da ga vidimo posljednji put. Mnoge su lokalne žene ovdje. I one plaču za Isusom. On se okreće prema njima i govori im: „Kćeri jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom”. Možda je On prorekao neku katastrofu, neku kaznu. Kao i uvijek, On se brinuo za druge više nego za samoga sebe.

9.      ISUS PADA TREĆI PUT (Lk 7,1-10)

Ja sam Markus. Stotnik sam u rimskoj vojsci. Za nas vojnike važna je disciplina. Ja zapovijedam svojim trupama, no i ja također moram poslušati naredbe meni nadređenih oficira. Danas sam po dužnosti u Jeruzalemu, pomažem u očuvanju reda u ovom burnom vremenu.

Dok sam bio raspoređen u Kafarnaumu, čuo sam za Isusa iz Nazareta. Već sam se bio sprijateljio s lokalnim Židovima, pomagao sam im u gradnji njihove sinagoge, tako da sam bio zainteresiran kada sam saznao da je jedan od njih veliki iscjelitelj. Kratko nakon toga, moj ljubljeni sluga, Tit, silno se razbolio, pa su me ti isti Židovi poslali Isusu da ga molim za pomoć. Poslao sam svoga pismonošu da kaže Isusu kako ga silno štujem, kako se ne smatram dostojnim da dođe u moju kuću, i kada bi rekao samo jednu riječ, Tit bi bio zdrav. Dok se pismonoša vratio, Tit je već bio savršeno zdrav.

Sada se prvi put susrećem s Isusovim očima. On je ovdje, slab i sav u bolima, dok tetura naprijed i pada pod težinom svoga križa. Ne znam zašto je ovdje, ali naredbe se moraju izvršiti, i moji vojnici vrše svoju dužnost.

Što se mene tiče, ja vjerujem u ovog Boga kojega Židovi slave i kada sve svoje pouzdanje stavim u njihova učitelja Isusa, On me neće pustiti da padnem. Sjećat ću ga se sa zahvalnošću.

10.      ISUSU SU SVUKLI HALJINE (Lk 8,43-48)

Isus je sada stigao do mjesta gdje će ga vojnici pogubiti. Znam, On će pretrpjeti strahovitu bol, ali najprije će ga poniziti svlačeći mu haljine. On je nosio prekrasne pletene haljine a sada neki vojnici bacaju kocku da vide tko će ih dobiti. Pobjednik se smije zahtijevajući svoju nagradu. Smata odjeću i spreman ju je odnijeti. Pitam se, što će učiniti s Isusovom odjećom?

Kako sam čula od svjedoka, ta je odjeća ozdravljujuća. Ja sam Rebeka, dvanaest sam godina patila od neprekidna krvarenja, koje ni jedan liječnik nije mogao izliječiti. Moje me stanje dovodilo u nepriliku, i nikome nisam govorila o tome. Međutim, kada je Isus došao u moj grad, bila sam sigurna da će mi On pomoći. On je na svojim putovanjima izliječio mnogo bolesnika. Narod se gurao oko Isusa, dozivao ga, ne bi li privukao njegovu pozornost. Bilo mi je teško približiti mu se, ali uspjela sam dotaknuti rub njegova ogrtača i znala sam da sam u tom trenutku ozdravila.

Isus se okrenuo i rekao: „Tko me se dotakao?” „Netko me se dotakao. Osjetio sam kako snaga izlazi iz Mene.” Njegovi su učenici nakon svega bili zadivljeni; u svoj toj masi, tko bi to mogao biti? Ali ja sam otišla i kleknula Isusu pred noge i pred svima mu sve objasnila. On je jednostavno rekao: „Kćeri, vjera te tvoja spasila. Idi u miru.” Toga sam dana razgolitila samu sebe pred njim, pouzdajući se u Isusa i On mi je pomogao. Neka Bog sada pomogne njemu i dadne mu snage.

11.      ISUS JE PRIBIJEN NA KRIŽ (Lk 22,47-53 ili Iv 18,1-12)

Ja sam Malkus, sluga Velikog svećenika Kajfe. Moj gospodar gleda na Isusa kao na onoga koji donosi nevolje i sablazan i želi ga ušutkati jednom zauvijek. Svi su znali da je Isus išao zemljom i tvrdio da je Sin Božji i da će okupiti mnogo nasljedovatelja. Prošlog je tjedna ujahao u Jeruzalem dok mu je narod radosno klicao kao Kralju. Isus je bio opasan čovjek, ili sam ja tako vjerovao. Gotovo da sam bio ponosan kada me Kajfa zajedno s drugim stražarima poslao da ga uhitim. Podmitili su jednog od Isusovih prijatelja, čovjeka imenom Juda, kako bi im otkrio gdje se Isus otprilike nalazi. Očekivali smo nevolju, pa smo sinoć postavili poseban odred čuvara Hrama dok je Juda nas, rimske vojnike, odveo u Getsemanski vrt. Zatekli smo samo malu skupinu ljudi. Juda nam je pokazao Isusa, pozdravljajući ga poljupcem. Iznenada me napao jedan od njegovih prijatelja i odsjekao mi uho svojim mačem. Jako me boljelo, ali Isus mi je prišao, dotaknuo mi uho i izliječio ga. Otišao je tiho sa stražarima govoreći: „Čašu koju mi dade Otac zar da ne pijem?”

Od tog sam časa pokušavao shvatiti smisao svega toga. Da je Isus uistinu kriminalac, On bi se sigurno opirao uhićenju. I kakvu je štetu učinio? Jer po svemu što se priča, On je samo pomagao i ozdravljao ljude, štoviše i mene, svog neprijatelja. Ja mu samo mogu biti zahvalan za njegovu dobrotu prema meni. A sada je On u boli, dok mu ruke i noge pribijaju na križ. Teško mi je.

12.      ISUS UMIRE NA KRIŽU (Iv 2,1-10)

Ja sam Judita, ovdje sam sa svojim mužem Joelom. Došli smo na proslavu Pashe, ali smo se šokirali kada smo saznali da će se danas dogoditi tri razapinjanja, a jedan od takozvanih kriminalaca je Isus iz Nazareta.

Isus je učinio mnoga čudesa u protekle tri godine, ali naše je bilo prvo. Bilo je to na našem vjenčanju, u Kani, na kojem se okupilo mnogo rodbine i prijatelja, koji su se pridružili svečanostima. Izgleda da je nestalo vina, velika nezgoda za moga oca koji se pobrinuo za objed. Isusova majka, Marija, tiho mu je to napomenula i On je šest vrčeva vode pretvorio u najbolje vino. Sve je učinjeno tako diskretno, uz Marijinu pomoć. Mi ništa nismo znali o tome, sve smo doznali tek kasnije. Nikada nismo Isusu zahvalili kako treba.

Naravno, bili smo zahvalni za sve što je učinio na dan našega vjenčanja, ali smo također počeli shvaćati da On nije neki običan čovjek. On je netko s božanskom snagom. Gledajući ga sada, dok mu krv i voda teku niz tijelo, osjećamo tugu i žalost – i strah. Neki mu se ljudi izruguju, vičući: „Ako si ti Sin Božji, siđi s križa i spasi samoga sebe!” Isus je učinio čudo za nas. Hoće li se dogoditi neko čudo i za njega?

13.      ISUSA SKIDAJU S KRIŽA (Mt 9,1-8 ili Lk 5,17-26)

Isus je umro. Njegova je bol prošla. Okupilo se nekoliko žena, a neki dobrostojeći čovjek pomaže skinuti Isusovo tijelo s križa. Teško je i povjerovati da je Isus, naš veliki Učitelj i Iscjelitelj, doživio takav kraj. Ja sam Eli iz Kafarnauma. Ondje sam prije dvije godine prvi put susreo Isusa. U to sam vrijeme još uvijek bio paraliziran zbog nesreće, nisam mogao ni hodati ni sjediti. Isus je bio u gradu, govorio je nekolicini starih farizeja, a moji su me prijatelji na nosilima odnijeli do njega. Okupilo se mnoštvo naroda, ali moji prijatelji nisu odustali. Spustili su me kroz krov, tik pred Isusa, tako da je On morao prekinuti svoju propovijed.

Isus mi je rekao: „Hrabro, sinko, otpuštaju ti se grijesi”. Farizeji su bili ljuti, pobunili su se rekavši kako samo Bog može opraštati grijehe. No, kako bi potvrdio svoj autoritet, Isus mi se ponovno obratio govoreći: „Ustani, uzmi svoju nosiljku i pođi kući!” Sjeo sam, osjećajući kako mi se snaga vraća u ruke i noge. Zatim sam ustao, i uzeo nosiljku. Cijelim putem do kuće, nisam mogao prestati slaviti i zahvaljivati Bogu.

Isus je znao kakvo mi je ozdravljenje trebalo. Ozdravio me, ali najbolje od svega je to što mi je oprostio sve moje grijehe i udijelio mi mir. Za farizeje je to bila sablazan i to je za njih bio zločin zbog kojega su ga osudili na smrt. Zahvaljujući Isusu, ja sam živ i zdrav, i dalje ću govoriti narodima što je učinio za mene.

14.      ISUS JE POKOPAN (Iv 11,1-44)

Ja sam Marta, živim u Betaniji, sasvim blizu Jeruzalema, s bratom Lazarom i sestrom Marijom. Isus je bio naš jako dobar prijatelj. Često je navraćao u našu kuću odmoriti se i objedovati. Voljeli smo ga vidjeti i slušati o svim onim čudesnim stvarima koje je činio.

Ništa nije čudesnije od čuda koje je učinio za našu obitelj. Moj se brat Lazar razbolio i umro. Pokopali smo ga u obiteljsku grobnicu. Četiri dana kasnije, došao je Isus da ga vidi. „Da je samo došao ranije!” pomislila sam. Isus je zaplakao na tu vijest, ali mi je rekao: „Uskrsnut će brat tvoj”. Nisam sasvim razumjela – Lazar je četiri dana bio pokopan – no, ipak, nekako sam znala da će Bog učiniti sve što ga Isus zamoli. Otišli smo do groba i, na Isusovu zapovijed, Lazar je ustao, noseći na sebi grobne haljine. Koju smo radost i zahvalnost osjećali!

Sada je Isus ovdje pokopan. Idem polako, zajedno s ostalim ženama, neke od njih pokušavaju utješiti Mariju, Isusovu majku. Položili su ga da počiva u blizini vrta, u novoj grobnici koju je darovao dragi dobrotvor. Nikodem, drugi prijatelj, donio je miomirise i pomasti, i tako smo pomazali Isusovo tijelo i povili ga u lanenu odjeću. Grob je zapečaćen, a mi smo se tužno udaljili, svaki sa svojim mislima i sjećanjima.

Ipak, ja nisam ni tužna ni očajna, jer Isus mi je dao sasvim posebnu poruku.

„Ja sam uskrsnuće i život, tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.” … „Vjeruješ li ovo?” Vjeruješ li da će svi vidjeti slavu Božju? Vjerujem i, usprkos svemu, neću se prestati nadati. Isus će uskrsnuti.

Zaključimo molitvom sv. Richarda Chichesterskog:

Hvala Ti, Gospodine Isuse Kriste,

Za sve blagoslove koje si mi dao,

Za sve boli i rane koje si podnio za me.

O, najmilosrdniji izbavitelju, prijatelju i brate,

Daj da te još jasnije spoznam,

Daj da te još dublje ljubim,

Daj da te još više nasljedujem,

Dan za danom … Amen!

 

Izvor: book.hr

PODIJELI