Prije nekoliko dana sjetili smo se velikog događaja koji se dogodio apostolima. Pedeset dana nakon uskrsnuća učenici su primili poseban dar, dar koji je Isus obećao neposredno prilikom svog odlaska. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje. Djela 1,8. Pedeset dana nakon uskrsa kršćani se sjete toga dana pod imenom Duhovi, gdje se mole da se Duh Sveti i danas manifestira kao što se je manifestirao u prvoj crkvi koju je Krist osnovao ovdje na zemlji.
U posljednje vrijeme često govorimo o Svetom Duhu. Kako bi samo željeli da se što više ljudi uključi koji će zajedno s nama obožavati našeg veličanstvenog Boga. Već smo se umorili od problema s kojim se srećemo svaki dan. Svaki dan imamo osobno, ili se srećemo s ljudima koji imaju problema s bolešću. Svaki dan se srećemo sa siromaštvom, nesrećama, progonima, netolerancijom i svim ostalim problemima koje pritišće cijeli ljudski rod. Ovaj svijet je već umoran od svih tih nevolja i problema. Ovaj svijet je već umoran od sebičnosti, nepravde i tlačenja. Već je krajnje vrijeme da Sveti Duh završi posljednje djelo na ovoj zemlji i da naš Gospodin Isus konačno dođe i prekine ovu agoniju koju proživljava ovaj svijet i mi zajedno s njim.
U Svetom pismu naći ćemo mnoga obećanja o tome kako će Sveti Duh preko onih koji ga traže veličanstveno djelovati, i to sve u cilju završetka djela objavljivanja evanđelja ovom svijetu.
Prorok Joel u svojoj knjizi u 2,23. „I vi djeco Siona, radujte se i veselite se u Gospodinu, svome Bogu, jer vam daje dažd u pravoj mjeri, spušta vam ranu i kasnu kišu kao prije.“ Zatim nastavlja 3.1.
„Poslije ću toga izliti svog Duha na svako tijelo. Tada će vaši sinovi i kćeri proricati, vaši starci će imati snove, vaši će mladići gledati viđenja…“
To je fantastično obećanje. To je izvanredna slika, slika rane i kasne kiše, ili ranog i kasnog dažda. Pojave izlijevanja rane kiše možemo naći u djelima Apostolskim gdje je opisano kako se je manifestirala ta rana kiša na prve vjernike odmah nakon Isusovog uznesenja. Međutim ovdje prorok Joel najavljuje da će u posljednje vrijeme manifestacija Svetog Duha u slici Kasne kiše biti još veličanstvenija.
Kada promatramo vrijeme u kojem živimo, po svim znacima i događajima koji se oko nas događaju, sve nam govori da je vrijeme posljednje. Ako je posljednje vrijeme, i ako je Isusov dolazak blizu, zašto se onda Sveti Duh u slici Kasne kiše ne manifestira onako kako je i obećano. Zašto i mi danas nemamo takvih znakova i čudesa kao što su ih imali apostoli.
Isus, dok je bio na ovoj zemlji, obećao je da će Svetog Duha dati svakome tko ga traži, tj tko ga moli. Možda je naš problem što se ne molimo dovoljno za silu Svetog Duha, ili kako bi slikovito rekli ne molimo se za silu Kasne kiše. A možda se i molimo. Pa zašto onda Bog ne ispunjava svoja obećanja. Obećao je na nas izliti kasnu Kišu, a to se nikako ne događa, bez obzira što bi mi to željeli i bez obzira što se za silu Svetog Duha ili silu Kasne kiše usrdno molimo. Tko je za to kriv. Bog? On sigurno ne. On je zainteresiran za naše spasenje, i za spasenje naših bližnjih više nego mi sami. U čemu je onda naš problem.
Jednom prilikom jedan pastor gradio je kuću, i ja sam mu izvodio elektroinstalaciju. Nakon montaže kablova po zidovima, on kao investitor me zamolio da mu pustim struju u instalaciju, jer mu to hitno treba. Odbio sam mu to uraditi, uz obrazloženje da instalacija nije dovršena, i puštanje struje u instalaciju moglo bi biti veoma kobno. Oni koji budu radili na dovršenju kuće, mogli bi stradati. Ali on je bio uporan. Tvrdio je da mu to treba, i da svakako to uradim. Tada sam se poslužio slikom Svetog Duha i pitao ga: Što misliš što bi se dogodilo kada bi se Sveti Duh izlio na neobraćenu osobu. Pastor je malo zastao, počeo je razmišljati, a onda mi odgovorio: „Znam što mi hoćeš poručiti. Učinak bi bio sličan. Rezultati takvog postupka bilo bi moguće stradavanje samog neobraćenog čovjeka, kao i stradavanje ostalih koji bi s njim došli u dodir.“
Kao što ne možemo pustiti električnu struju u nedovršenu instalaciju, jer bi na taj način mogli dovesti u situaciju da netko strada, ili da nam se zbog kojekakvih kratkih spojeva uništi sama instalacija, tako Bog ne može izliti kasnu kišu na nepripremljene vjernike.
Rezultate djelovanja Svetog Duha podijelio bi na pozitivne i gledano s naše pozicije „negativne“ efekte. Usporedio bi ih s djelovanjem Svetog Duha u ranoj kiši za vrijeme apostola.
Pogledajmo prvo pozitivne efekte.
Djela 2, 1-4. „Kad napokon dođe Pedeseti dan, svi bijahu skupljeni na istom mjestu. Tada iznenada dođe neka huka s neba, kao kad puše silan vjetar, pa ispuni svu kuću u kojoj su boravili. I ukazaše im se jezici kao od plamena, i razdijeliše se te na svakog od njih siđe po jedan. Svi se oni napuniše Duha Svetoga te počeše govoriti tuđim jezicima, kako ih je već Duh nadahnjivao da govore“.
Naučiti jedan strani jezik, danas je vrlo naporno i teško. Netko ima više, a netko manje dara za govorenje tuđim jezicima. Ako danas sretnete čovjeka koji govori tečno engleski jezik, tada je on najčešće fakultetski obrazovan, ili je boravio duže vrijeme u nekoj zemlji engleskog govornog područja. Rijetko tko da govori izvan ove grupacije tečno engleski jezik. Pokušao sam svojevremeno učiti engleski. Počeo sam prvo tečajem. Na žalost nisam baš previše uspio. Kupio sam nekakve lingafone, ali ni tu nisam baš uspio. Engleski jezik za mene je još uvijek strani jezik. Osjećam da mi jako nedostaje znanje barem engleskog jezika. Kada bih bar znao dobro govoriti engleski, bio bih u svom poslu konkurentniji od ostalih firmi, jer bi materijal mogao kupovati u inozemstvu gdje je niža cijena.Ovako plaćam materijal po cijeni koju mi traže trgovci koji govore engleski.
Ovdje se dešava nešto drugo. Nema tečajeva stranog jezika. Nema lingafona. Dovoljno je bilo izlijevanje Svetog Duha u ranoj kiši pa da polupismeni ribari, ratari, stočari ili carinici tečno progovore nekim novim stranim jezikom. Za što im to trebati? Vrlo brzo poslije tog događaja, tim darom iznosit će vijest evanđelja na materinjem jeziku slušatelja. Iznosit će vijest evanđelja ljudima koji su došli iz svih krajeva tada poznatog svijeta.
Zar se to danas ne može dogoditi? Može sigurno. Ali kada bi se meni dogodilo da dobijem dar govorenje jezika upao bi u veliko iskušenje da zloupotrebim taj dar za svoje sebične dobitke.Upravo zbog toga Bog u svojoj milosti nije mi dao taj dar.
A sada vas molim da me dobro čujete. Ova rečenica ako se izvuče iz konteksta mogla bi izgledati vrlo heretično. „Ako niste svoje duhovne darove spremni potpuno predati u službu Bogu bez ikakvih rezervi, uvjeta, tada se ne molite za silu kasne kiše jer niste spremni pokisnuti.
Možda ćete reći „pa što, ti nemaš dara jezika, to je tvoj problem“. Slažem se s vama. Međutim ono što se događalo apostolima bilo je nešto veličanstveno.
Čitajmo u Dj.2 40.i41.
„Još ih je mnogim drugim riječima zaklinjao i opominjao govoreći: spasite se od ovog pokvarenog naraštaja. Oni dakle prihvatiše njegovu riječ i krstiše se.Tako se onih dana pridruži crkvi 3000 duša.
Nedavno sam razgovarao s jednim pastorom koji je bio uključen u neki evangelizacijski projekt gdje su trebali imati mjesec dana neke evangelizacijske aktivnosti u Zagrebu. Planirali su veliku evangelizaciju, isplanirali su i budžet od stotinjak tisuća eura, našli su najboljeg svjetskog govornika kojeg su mogli dobiti. Nakon mjesec dana javnog propovijedanja, i nakon nekoliko mjeseci osobnog rada rezultat je bio svega 50 novih ljudi koji su navodno upoznali Krista i predali mu svoje srce. Nakon toga od tih pedeset ostalo ih je deset. Ostali su otišli kada ih je popustio taj emotivni naboj.
Ali ovdje nakon izlijevanja rane kiše na trg izlazi ne doktor teologije, ne neki karizmatski govornik koji će svojom karizmom, psihološkim trikovima i postupcima djelovati na emocije slušatelja, već jedan polupismeni ribar . On drži propovijed. Jednu jedinu propovijed i rezultat toga je 3000 duša. Zar to nije veličanstveno!
Poslije izlijevanja Svetog Duha apostoli su mogli činiti čudesa. U Djelima apostolskim 3. poglavlju Opisano je kako su izliječili jednog hromog čovjeka. Možete zamisliti jednog mladog Ivana, mladića između 17-18god. Kako zajedno hoda sa jednim srednjovjećnim Petrom. Ulaze u hram i do njih dopire glas bespomoćnog čovjeka koji leži pred vratima hram i traži milostinju. Prilaze mu i hvataju ga za ruku. Kroz njih prolazi sila, ona sila koja ovog čovjeka ozdravlja. U ono vrijeme je to bilo čudo. Svi su se čudili i slavili Boga. Međutim to je stvarnost koja se može i danas dogoditi. Kako bi bilo krasno kada bi mi mogli činiti takva čuda. Kada bi se u našoj zajednici dešavala takva čuda ja vjerujem da bi crkva u koju idemo, od podruma do tavana bila premalena da primi sve koje bi željeli ući na bogoslužje ili mise.
U vrijeme apostola sila ranog dažda manifestirala se i u nekim gledano sa naše pozicije negativnim manifestacijama. Nije baš bilo sve tako lijepo. Propovijedanje apostola i ostalih prvih kršćana izazvalo je reakcije vladajuće klase i oficijelne crkvene hijerarhije, te su često bili pozivani i kažnjavani zbog toga. Njihovo propovijedanje osuđivalo je vladajuću klasu i oficijelnu crkvu za zlouporabu vlasti i ubojstvo nevinog Isusa Krista, a ovi vladajući si to nisu mogli dozvoliti da ih netko osuđuje.
Kada bi se nama dogodila takva situacija danas, kada bi nam crkva u koju idemo bila mala da primi sve koji su zainteresirani da uđu, možemo samo zamisliti kakve bi samo reakcije doveo takvo propovijedanje. Dali bi bili spremni na šibanje i zatvaranje, kao što je bio Petar, Pavao i ostali apostoli. Dali bi bili spremni dati svoj život kao Stjepan? Da li bi bili spremni izložiti se toj kiši Svetog Duha ili bi otvorili kišobran kako bi se zaštitili od nevolja.
Ako nismo spremni biti šibani i zatvarani, ako nismo spremni napustiti svoj dom i potražiti sigurnost u manje ugodnim mjestima, ako nismo spremni i svoj život dati za evanđelje, tada nemojmo se moliti za kasnu kišu Svetog Duha, jer nismo spremni pokisnuti.
Kada čitate Djela apostolska tada čitate da im je bilo sve zajedničko.Možete samo zamisliti jednog bogatog Nikodema koji je živio u svojoj palači. Postavši kršćanin prodavao je sve svoje skupocjene stvari kako bi u svoj dom mogao primiti mladog siromašnog ribara koji je bio proganjan zbog svoje vjere. Mladi ribar i njegova višebrojna obitelj nije više oskudijevala.Možda su ostali bez svoje kuće ali Nikodemova kuća bila je dovoljno velika da ih primi u zajedništvo. Nije mu smetalo što nema svoje intimnosti. Nije mu smetao plač djece njegovog mladog brata ribara. To znači pokisnuti Svetim Duhom.
Pojavljivali su se i druge potrebe za misijske aktivnosti. Vjernici bi tada prodavali kuće, njive, te novac davali za Božje djelo Izvještaj nam spominje Barnabu koji je prodao njivu i novac je dao za Božje djelo. Sa njivom je dao i sebe jer je postao misionar, propovjednik evanđelja. To znači pokisnuti Svetim Duhom.
U današnje vrijeme je situacija slična. Možda kada čitamo izvještaj o prvim kršćanima olako prelazimo preko toga, ne misleći da bi to trebalo i nas snaći. Sjećam se kako su se mnogi u vrijeme prošlog Domovinsko rata smilovali i primili izbjeglice u svoj dom. Kako je vrijeme prolazilo i rat se otegao dolazilo je do problema jer udomitelji su izgubili svoju komociju. Međutim prihvaćanje o kojem Biblija govori je sasvim nešto drugo. Vi u svoj dom primate drugu obitelj da sa vama živi zajednički. Da naša imovina bude i njihova, da kada kuhate za svoju obitelj, kuhate i za one koje ste primili.Kada bi nas netko pozvao da svu svoju imovinu udružimo možda bi se i složili ali očito bi postojao neki uvjet gdje bi razmjerno udjelu tražili i pravo na upravljanje.Međutim pokisnuti Svetim Duhom znači da se sa našom imovinom postupa kao što su postupali prvi kršćani.Ako smatramo da je naša imovina samo naša i nismo spremni je se odreći, tada nemojmo moliti za silu Kasne kiše, jer nismo spremni pokisnuti.
U tim događajima u vrijeme apostolske crkve za vrijeme Rane kiše prvi vjernici nisu se odricali samo nepotrebnih stvari, već su davali i ono što ima je bilo potrebno, samo zato da bi se propovijedalo evanđelje.
Slušao sam jedan događaj o jednom ribaru zvanom John. Bio je vrlo iskusan ribar koji u svojoj karijeri nabavio vrlo dobar kvalitetan brod, Opremio ga je sa najsuvremenijom opremom. Na more bi izlazio jednom godišnje, te sa svojih nekoliko kolega proveo oko mjesec dan ploveći i loveći ribu. To je bilo jedino vrijeme kada bi on lovio ribu i uspješnost tog ulova ovisila mu je cijela godina. Ovoga puta John je sa svojim prijateljima isplovio. Uspjeh je bio izvanredan. Hladnjaci su bili puni riba, sve kašete su bile pune i John je mirno moga ploviti prema matičnoj luci. Tada se dogodilo nešto neočekivano.Pogledao je sa palube u more i vidio kako u moru plivaju brodolomci s jednog putničkog broda.Zaustavio je svoj brod i spustio ljestve za spašavanje. Ljudi su počeli ulaziti u brod. Što je više ljudi ulazio, brod je sve više propadao. Shvatio je da mora nešto poduzeti. Ako bi htio spasiti ljude, morao bi isprazniti svoj brod. Baciti ribe u more bilo je za njega vrlo teško. Ostati bez ulova nakon mjesec dana neprospavanih noći, bilo je jako nerazumno. Ali kako spasiti ljude? Brzo je reagirao. Izbacio je kašete sa ribom u more. Brodolomci su ulaziti, ali to nije bilo dovoljno. Počeo je prazniti hladnjake jedan po jedan dok nije ispraznio posljednji. Sav njego trud i vrijeme bile su upravo bačene u more.Na kraju je izbacio i hladnjake, skupe hladnjake, te suvišnu ribarsku opremu koja mu u ovom trenutku nije trebala za plovidbu. Više nije bilo mjesta za ljude na brodu.Ostali koji se nisu ukrcali ušli su u čamce za spašavanje koji je brod vukao. John je polako pokrenuo svoj brod koji je bio u vodi skoro do palube. Život nekoliko stotina ljudi ovisilo je o Johnovom sigurnom uplovljavanju u luku. Konačno su stigli. Zahvaljujući Johnu niti jedan brodolomac nije izgubio život u moru već su se svi sretno vratili. John je ostao bez ribe, ostao je bez ribarske opreme, ali te godine su se putnici brodolomci brinuli za njega. Kada bi John prolazio gradom, majka koja bi tada prolazila rekla bi: „djeco ovo je stric John koji je spasio moj život od sigurne smrti.“
Taj primjer je izvanredna slika našeg spašavanja bližnjih.Mi radimo svoje poslove, i to je dobro, ali dali vidimo ljude koji se guše u grijehu? Vidimo li ljude koji vape za pomoć i treba im spasenje? Naš brod je tu, a oni ne mogu čekati drugi. Dali smo spremni odreći se svog zanimanja, svoje dobiti u poslu, samo za to da spasimo bližnje.
To znači pokisnuti Svetim Duhom. Ako nismo spremni odreći se i onih stvari koje su nam potrebne da bi spasili svog bližnjeg i na taj način pokisnuti Svetim Duhom, ne molimo se za kasnu kišu.
Izvještaj prvih kršćana govori o primjeru Ananije i Safire. Oni su željeli malo profitirati silom Svetog Duha. Željeli su steći ugled, ali ne i pokisnuti. Sebičnost je još uvijek živjela u njima. Izlijevanjem Svetog Duha oni su htjeli prigrabiti nešto za sebe. Ako daju novac imat će ugled među vjernicima a opet imat će i neku rezervu za svaki slučaj. To ih je koštalo života.
Možda i kod nas postoji nekakav grijeh koji gajimo a da nismo toga ni svjesni. Sebičnost, ako se pojavljuje čak i u duhovnim stvarima, to je grijeh. Možda nismo ni svjesni koliko smo sebični i u duhovnim stvarima. Ako bi analizirali svoje molitve upućene Bogu utvrdili bi kako je većina molitve ustvari moljenje za nas, a jako malo za druge. Ne želim time reći kako ne trebamo moliti za sebe i svoje najbliže, naprotiv, trebamo se moliti još više, jer tu prepoznajemo i potrebe. Naš problem je što ne vidimo potrebe drugih, to je i razlogom našeg ne moljenja za druge.
Pitanje i najmanjeg grijeha, u vremenu kada Bog izlije silu Svetog Duha u Kasnoj kiši je pitanje života i smrti
Jednom prilikom radili smo u tvornici alata u Novoj Gradišci. Ja sam vodio posao oko izrade razvodnih ormara. Jednom radniku neprimjetno je jedna mala špena koja je nastala bušenjem rupa napravila kratki spoj između sabirnice koja treba biti pod naponom i metalne mase ormara. Ormar je bio savršeno složen. Svi elementi bili su pravilno poredani, svi natpisi polijepljeni, i moglo bi se reći da je posao bio kvalitetno odrađen. Sve je bilo savršeno dok u ormar nije bila puštena struja. Mala špena, koja je napravila kratki spoj, rastalila se u metalnu paru stvarajući lančanu reakciju kratkih spojeva. Za nekoliko sekundi naš „savršeni“ razvodni ormar pretvorio se je u grudu pomiješanu sa bakrom, željezom, plastikom i čađom. Mala špena upropastila je sav naš rad.
Pitanje koje bi postavio je da li u meni postoje bilo kakav grijeh?. Da li još uvijek vidim samo sebe i svoje najbliže? Ako je tako, nemojmo se tada moliti za silu kasne kiše, jer nismo spremni pokisnuti.
Kada bi ovdje završio, bilo bi to najobeshrabrujuća duhovna poruka koju ste ikad čuli ili čitali. Možda smo si za vrijeme ovog čitanja postavljali pitanja. Možda smo čak i donijeli zaključak, i to negativan – ja to ne mogu.Ipak postoji radosna vijest. Bog nema druge ljude s kojima može završiti svoje djelo osim nas.Bog upravo na nas želi izliti najslavniju i najuzvišeniju silu u cijelom svemiru, silu Svetog Duha u slici Kasne kiše. Bog želi i pripremiti nas za taj veličanstveni trenutak. On želi u nama dovršiti djelo koje je počeo.Sve što želi je naš pristanak. Ako je Sveti Duh mogao pripremiti jednog polupismenog i neukog ribara Petra, ako je Sveti Duh mogao pripremiti neiskusnog Ivana, Ako je Sveti Duh mogao promijeniti umišljenog i arogantnog Savla, onda to Bog može učiniti i sa mnom i sa tobom. Sve što Bog želi je da bacimo „kišobrane“ prestanemo se opirati, i prepustimo se toj najuzvišenijoj sili, sili Svetog Duha. Naše molitve zato trebaju biti „Gospodine Isuse, pripremi za tu veliku kišu, koja će dati osvježenje u ovom sumornom vremenu koje je gladno i žedno tvoje ljubavi.“
Osobno sam slušao iskustvo pastora Ostervala, jednog poznatog svjetskog kršćanskog misionara koji je u drugoj polovini prošlog stoljeća radio u Indiji. Kao misionar je bio pozvan da bude voditelj jedne kršćanske misije u Indiji.
U Indiji postoji oko dvije tisuće kasti koje su kulturno različite. Do dolaska misionara Ostervala evanđelje je napredovalo samo na području dvije kaste i to zbog toga što je misijska stanica bila na granici tih dvaju kasta. Godinama se ništa nije događalo Nitko se nije obraćao Bogu i brojčano stanje vjernika krenulo je nizbrdo. Pastor Osterval nije se pomirio sa takvim stanjem.Pozvao je sve pastore i ostale kršćane sa područja svoje misije i tada im iznio svoj plan. Rekao im je: „Želim da ovdje budemo zajedno neko vrijeme, da proučavamo Božju riječ, da ispitujemo svoje živote, da donosimo nove odluke, pa ako ne bude rezultata i Bog nam neda nove ljude ja sam spreman dati ostavku i prepustiti Bogu da dovede druge ljude, da oni dovrše djelo u ovom kraju.
Svi su pastori i vjernici bili zajedno na tim sastancima, proučavajući Sveto pismo, preispitivali su svoje živote… i tada se dogodilo čudo. Jedan vjernik prišao je drugome i molio ga za oprost za nešto što je on loše mislio o njemu. Činili su to i drugi. Pastor Osterval priča kako se u prostoriji osjetio rad Svetog Duha. Svi su postali jedno kao kapi vode u jednoj čaši.
Poslije tog trenutka na vrata je pokucao jedan čovjek.Ušao je i zatražio je pomoć. Cijelo selo gdje on živi proučava Sveto Pismo. Imaju puno pitanja i traže nekoga tko bi ih poučio.Prijavio se prvi dragovoljac koji je otišao sa ovim čovjekom. Nedugo zatim došao je drugi čovjek sa istom molbom i sa njim je otišao drugi pastor. U vrlo kratkom vremenu svi su pastori otišli sa ljudima koji su ih pozivali.
Međutim ljudi si stalno dolazili tražeći pomoć. Pastor Osterval više nije imao pastore za rad. Sazvao je vjernike kršćane u gradu u kojem je živio, održao im je kratak tečaj kako raditi sa novim ljudima i kako osnivati nove kršćanske crkve. Jednom prilikom na vrata njegovog ureda pokucao je jedan čovjek. Nije govorio uobičajenim jezikom kojim su govorili ostali Indijci, i on je tražio pomoć. Pastor Osterval je pozvao jednog vjernika i zamolio ga je da pođe sa njime. Problem koji su imali je bio taj da nisu znali jezik ovog čovjeka. „Mislim da trebaš otići“ rekao je pastor Osterval , „možda nađeš nekoga tko će ti moći prevoditi“. Vjernik je poslušao i otišao sa ovim čovjekom. Došli su u selo i svi su bili sretni što su dobili učitelja koji će ih učiti iz Božje riječi. Ovaj novi učitelj uz puno gestikulacije i govora tijela pitao ih je da li ima nekoga tko razumije njihov jezik kako bi prevodio. Na žalost nikoga nije bilo. Rekli su mu zatim neka samo priča a oni će razumjeti bar nešto i sami zaključiti o čemu se radi. Istina neće biti savršeno, ali bit će bolje nego nikako. Učitelj je počeo propovijedati na svom jeziku. No iznenadio se kako priča tečnim njihovim jezikom. Bog mu je dao poseban dar – dar jezika. Koji je upotrijebio u objavljivanju radosne vijesti. Danas u tom području evanđelje vrlo brzo napreduje.
To je djelo Svetog Duha koji Bog radi preko ljudi koji su spremni pokisnuti. Molimo Boga da nas pripremi za tu veličanstvenu kišu. Možda je neugodno hodati mokar ali biti mokar od Svetog Duha je veličanstveno. Ja se neizmjerno radujem tom trenutku kada se ti slavni događaji budu odigravali pred našim očima. Tada ćemo vidjeti rezultate svog bivšeg i sadašnjeg rada. Bit će to slavno djelo koje Bog čini preko nas, kojem ćemo mi biti svjedoci. Do tada molimo Boga da nas za to pripremi.
Zvonko Presečan
