Kako ne prespavati sadašnjost?

129

28

“Ako se na me ne oslonite, održat’ se nećete!” (Iz 7, 9b )

Ljudi su, znamo, misaona bića. Tako glasi jedna od brojnih definicija čovjeka. I već pri prvom susretu s takvom definicijom mnogi će mahnuti rukom i napustiti tekst ili sugovornika, jer definicije su obično dosadne, umaraju i vraćaju nas u školske klupe. To odavno znamo! No, mišljenje je vježba koje nema bez učenja, provjeravanja, lučenja, uspoređivanja i kritičkog vrednovanja samoga sebe i svojih dosadašnjih misli. I zato je razumljivo da je mišljenje dio svakog odgojnog procesa u kojem se čovjeka želi dovesti do spoznaje i intelektualnog poštenja. Ne može se odgajati bez da se čovjeka ne o(ne)sposobljuje za mišljenje. Uz to, još je jedna radnja svojstvena ljudima, a to je da mogu misliti o mišljenju. Čovjek, istina, može ne samo misliti, već misliti svoje mišljenje i promišljati svoje zaključke. Ne mislimo svi na jednak način. Tijek razmišljanja i ishodi razmišljanja su različiti. Sve to ovisi o brojnim razlozima koji utječu na nas. Od prirođenih sposobnosti, obiteljskog i zavičajnog utjecaja, medijskih poticaja i tako redom. Sve se to da kušati kroz naše razmišljanje.

Gdje smo bili, gdje smo sada?

Sve do sada rečeno je navedeno zbog činjenice koja i nije odveć dosadna, a to je da se na svim stranama naše Domovine čuje kako je jedan od naših gorućih problema naslijeđeni mentalni sklop u koji se ubraja način mišljenja, argumentiranja i stanje svijesti koja se odražava na naše postupke, očekivanja, nesporazume, podjele, ograničenja, radosti i nade. U taj se mentalni sklop ubraja i stanje vjerske svijesti koja je sastavnim dijelom života u jednoj sredini. Budući da su naša stremljenja usmjerena prema visokorazvijenim zemljama Europe valja nam znati da većina stanovnika visokorazvijenih država već odavno živi kao da Boga nema. Mogli bismo reći da današnji čovjek više ne podrazumijeva Boga kao rudno bogatstvo svoga bića. Izgleda, više ili manje uvjerljivo, da Bog ne može doprinijeti standardu života i da idejni projekt života ne treba imati vezu s Bogom. Nosivi kršćanski pojmovi, kao što su milost, grijeh, otkupljenje, spasenje, sakramenti, nisu više ljudima razumljivi. Pritom ne mislim u intelektualnom smislu, nego kao životne okosnice. Za suvremenog čovjeka to su samo usputni citati iz neke stare religijske priče koja nema poveznice sa stvarnim životom, odnosno ne utječe na naše živote. Gotovo svi vide da se Crkva nalazi u vrtlogu mijena i teškoća.

Okrenuta je već odavno nova stranice priče. Rješavanje i ostvarivanje ekonomskih pitanja postala je svojevrsna zamjena za nekadašnje kršćanske pobožnosti i blagdane. Spasenje duše i život budućega vijeka odavno ni samim kršćanima nije od životne važnosti. Kad se uzmu u ruke stare oporuke minulih stoljeća, onda ćemo vidjeti da to kako su ljudi odlazili s ovoga svijeta pokazuje kako su u svijetu bili prisutni. Skrb za dušu je iščezla, a nametnula se skrb za tijelo i njegovo zdravlje.

Toga moramo biti svjesni jer iskorak u budućnost ne može biti dobar bez da smo svjesni s čime trenutačno raspolažemo i gdje smo dospjeli u dosadašnjem hodu. Započeti procesi se ne mogu zaustaviti. I zato nam je važno vidjeti kako sve to vrednovati. Nestanak jednog, a maglovito rađanje novog, izaziva kod mnogih nepovjerenje i razočaranje. Zato je promišljanje sadašnjeg stanja nužno potrebno da bismo otkrivali kamo nas Duh Božji usmjerava u vremenima koja nam pokazuju da su oko nas vidljive brojne ruševine prijašnjeg načina života. Povjerenje u to da smo misaona bića, da umom možemo i moramo razlučivati stvari, za nas kršćane nije jedino važno. Potrebna je molitvena otvorenost Božjem Duhu da prepoznajemo njegove poticaje u suvremenosti i da zajedničkim snagama, odnosno sinodalnim duhom dopustimo da Bog dođe do riječi, da u njegovu svjetlu prepoznamo gdje to danas u Crkvi i izvan nje Bog piše pravo po krivim crtama. Bistra i argumentirana misao može nam uvelike pomoći da ne trošimo snage na zalijevanje uvelih biljaka crkvenog života. Okapanje, podrezivanje i gnojidba ruševina neće dovesti do njihove životnosti. Benediktinac Elmar Salmann otvoreno svećenicima poručuje: Izgledamo poput ptica koje su izgubile perje, više ne mogu letjeti, a nadamo se da će nam drugo perje narasti. Netko će s pravom reći da bi trebalo nabrojiti ruševine s kojima više nema smisla računati kao s vitalnim objektima crkvenog života. Da, to je točno, ali, barem vezano uz ovaj tekst, neka svatko promisli u svojim okolnostima koje su to religiozne prakse koje ne donose ploda i više su puki čuvari naše emotivne i socijalne stabilnosti u zajednici.

Zvonik ili dimnjak

Nedavno sam imao priliku zateći se pred bazilikom sv. Marije Velike u Rimu. Trg pred bazilikom bio je ispunjen djecom s nekog francuskog govornog područja u pratnji časnih sestara. Očito je riječ o djeci koja pohađaju katoličke škole koje vode dominikanke. Uglavnom su bile djevojčice viših razreda osnovne škole. Svojim crno-bijelim odorama časne su plijenile pozornost prolaznika, turista i hodočasnika, kao i djeca odjevena u školske odore s dominikanskim grbom. S pjesmom, nadzirani i praćeni časnim sestrama, ulaze u baziliku. Hod uvježban, odmjeren i dostojanstven. Pjevaju na latinskom. A onda je pred njih stupio svećenik zrelije životne dobi u reverendi, roketi i s bijelom štolom. Počinje nagovor na francuskom jeziku. Prema pojmovima koje koristi, ali i držanju, vidi se da je riječ o propovjedničkom stilu koji je svojstven razdoblju između dva svjetska rata. Za vrijeme nagovora djeca su zaokupljena međusobnom pričom. Izrazito pristojna i disciplinirana. Uz pokoji smiješak izmjenjuju pokoju riječ ili potiho razgovaraju. Ne vidim da ga netko pozorno sluša. Oči ih izdaju! To je za njih, čini se, dio zacrtanog protokola koji se podrazumijeva. Neki gledaju u strop ili im pogled plijene velebna umjetnička ostvarenja ili netko od prolaznika i turista. No, svećenik i dalje uporno sipa pojmove: žrtva, euharistija, križ, trpljenje, poslušnost, Papa, Marija, čistoća, itd. Velike riječi koje malo govore današnjem čovjeku. Kao da su oživjeli likovi s crno-bijelih fotografija naših euharistijskih kongresa. Poslastica za sve sladokusce baroknog katolicizma.

Da nije tragično, bilo bi smiješno. Cijeli taj scenarij ne pripada današnjem svijetu, senzibilnosti koje se tu podrazumijevaju nemaju priključak na stvarni život ljudi, odnosno riječ je o paralelnom svijetu koji je jedno povijesno razdoblje katoličke prošlosti uzeo kao vrhunac života vjere. Kasnije tražim po internetu i nalazim da je riječ o obljetničkom hodočašću dvjestotinjak dominikanki koje pripadaju Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. sa svojim učenicama iz Francuske, Amerike i Njemačke. I postaje mi odmah jasno da je riječ o onima za koje je Drugi vatikanski koncil nepostojeća tema. Bude se u prošlosti, a prespavaju sadašnjost!

Kako u to ozračje smjestiti papu Franju? Kako ga uopće vezati uz scenu iz spomenute bazilike. Jedno je jasno: tko od katolika Crkvu promatra kao hvalevrijednu čuvaricu prošlosti ili kao produžetak prošlosti u sadašnjosti, te joj se kao takvoj raduje, nedvojbeno se teško nosi s papom Franjom koji svojim gestama i riječima ne daje oduška baršunastom poimanju Crkve. Kad ovo kažem, onda mislim na rastuće oplakivanje prošlosti u ime tobožnjeg boljitka Crkve. Da je tomu tako, dovoljno je pregledati brojne internetske stranice na kojima se Crkva poima kao statični organizam kojem je tek potrebno izvaditi pretkoncilsko ruho i ljudi će prepoznati ono pravo i pohrliti u crkve. Bilo bi smiješno da nije tragično. Suženo gledanje zapravo pokazuje da se od prošlosti gotovo ništa nije naučilo ili se naučilo samo toliko koliko je potrebno da se zadrže mehanizmi kontrole i podložnosti. Pritom ne mislim toliko na naše domaće uvjete, jer su drugačiji, već na one katolike u visokorazvijenim zemljama koji zagovaraju povratak u prošlost i s podcjenjivanjem promatraju korake pape Franje. Zato mi se čini da je moguće reći sljedeće.

Živimo u okolnostima u kojima nam kršćanske sakralne građevine ukazuju na povijesnu ulogu kršćana u društvenoj zajednici. Poput župne crkve, koja je nekoć imala središnji položaj u naselju, a svojim zvonikom se izdizala iznad domova župljana, imali smo Crkvu koja je bila u središtu društvene zajednice, kao os oko koje se vrtio život, kako to ističe Enzo Biemmi. Danas smo dospjeli u stanje nedvojbeno drugačije u kojem Crkva nema ni približno sličan položaj u zajednici.

Ni u kojem slučaju više nije središte društva. Tek za mali broj ljudi predstavlja referentnu točku na koju se pojedinac i skupina poziva. To što Crkva živi i naučava, pa bio to i najhumaniji oblik življenja, nije više mjerodavan čimbenik života ljudi u zajednici. Istina, mi još imamo živuće krhotine tog negdašnjeg organizma koje sve više pokazuju svoju nemoć. Od velikog kršćanskog tkiva odvojene su svojevrsne sante leda koje plutaju na društvenom moru i ukazuju da je nastupilo vrijeme otapanja. To je uostalom odavno vidljivo, a dovoljno je to uočiti na razini užeg ili šireg obiteljskog ozračja u kojem ni oni koji zajednički objeduju za stolom ne blaguju iste duhovne sadržaje.

Preostaje nam jedina smislena mogućnost, a to je biti jedan među mnogim dimnjacima u naselju. Što to znači? Nadasve biti jedan među drugima. Živjeti kršćanstvo bez pretenzija na općeprihvaćenost. To, dakako, ne znači gubiti od svoga kršćanskog identiteta, već živjeti iz svijesti da se više ne može biti oslonjen na samorazumljivu prisutnost kršćanstva u zajednici. Zato nam valja preispitati brojne prakse koje su nastale i žive se kao da se kršćanstvo i danas podrazumijeva kao stvar po sebi razumljiva. Kao Crkva se nalazimo u stanju, kako bi Salmann kazao, izgubljene moći, ranjivosti, zbunjenosti, bespomoćnosti. I odatle treba krenuti. Teškoće s kojima se susrećemo moraju nas još snažnije dovesti vlastitim izvorima. Odnos s Bogom postaje uvjet prepoznavanja našeg trenutačnog položaja. Izdržati u napasti iz vjere u Krista. Nadvladati napast razdijeljenosti, strančarenja i gušenja tuđeg identiteta. No, vratimo se Papi. Pred Božić je Papa članovima Rimske kurije izgovorio riječi koje imaju za cilj protresti ponašanja i shvaćanja u toj središnjoj crvenoj ustanovi. Za mnoge je to izazvalo zaprepaštenje da Papa, i to pred Božić, svojim suradnicima ukazuje na grijehe Kurije. No, još je čudnije da se to kod mnogih prepoznaje kao govor upućen samo Kuriji. Riječ je o riječima koje su usmjerene prema svakom članu Crkve. Dopiru do svake župe. I nije sve ono od čega boluje Rimska kurija, bolest središnje crkvene institucije, već je to bolest kojom su zaražene sve naše župe, svi katolici, a nadasve oni koji misle da se to njih ne tiče.

Naše su župe često zaražene krutim tradicionalizmom koji nastoji da se neupitno održavaju dosadašnje vjerske navike i prakse. Od vjernika se stoljećima očekivala poslušnost autoritetu kao dokaz crkvenosti i vjere. Prigibanje glave bilo je moguće prije, ali ne i danas u vrijeme demokratičnosti i drugačijih senzibilnosti. Crkva ne može bez obnove, jer svako snažnije približavanje Kristu rasvjetljava i ukazuje na ono suvišno i odumrlo. Do Konstantina je, kako se poslovično kaže, Crkva živjela na rubu poganskoga društva. Danas je zadaća na svakom članu Crkve da barem ne dopusti da po njemu ono evanđeosko u Crkvi postane rubno.

Izvor: Vjera i djela, portal katoličkih teologa; autor: don Ivica Huljev

Tekst je objavljen u: Kruvenica, br. 32, god. IX, ožujka 2015., Hvar.

PODIJELI