JESTE LI ZNALI? INTERVJU SA sestrom MARIJOM PETROM OD PRESVETE EUHARISTIJE

1426

Poštovani, ovo je intervju između sestre M. PETRE od Presvete Euharistije i portala PUT-ISTINA-ŽIVOT, rujan 2018.

UŽIVAJTE!

 

M. Petra, predstavite se čitateljima našeg Portala i recite nam kako je tekao vaš život prije odlaska u samostan.

Rodom sam iz Hrvatskog zagorja, iz župe Marinci, blizu Pregrade. Školovala sam se u Desiniću, Pregradi, Krapini i Zagrebu. Prva klica mog redovničkog zvanja probuđena je negdje u 8. razredu osnovne škole. Kao djevojčica promatrala sam časne sestre u našoj župi i u dubini duše poželjela sam biti kao one. Tu sam svoju želju priopćila svojim roditeljima, a oni su bili uvjerenja da sam još premlada da krenem na taj put. Dolaskom u Zagreb u 3. razredu srednje škole definitivno sam odlučila posvetiti se Bogu. A u jednu zajednicu Bogu posvećenih osoba u svijetu ušla sam u 4. srednje i u toj sam zajednici bila 9 godina. U međuvremenu sam završila i fakultet. Na 4. godini studija opet se u meni javila želja za redovništvom, a zajednica koja je opsjedala moje misli bila je karmelska. Nakon studija radila sam dvije školske godine u dvjema osnovnim školama kao profesorica hrvatskog jezika.

 

Kako ste upoznali Karmel i kako su tekli prvi karmelski dani?

Karmel sam upoznala čitajući autobiografiju svima poznate karmelićanke sv. Terezije od Djeteta Isusa pod naslovom «Povijest jedne duše» i posjećujući sestre u Karmelu – Brezovica (kraj Zagreba). Nakon nekoliko godina razmišljanja, razgovora sa duhovnicima, odlučila sam poći u novu avanturu života s Bogom, sada kao karmelićanka. Već je prošlo dvadeset i šest godina otkako sam u Karmelu, najprije u Brezovici, a sada u Mariji Bistrici, i nisam požalila taj korak. Bog je tako velik, tako dobar da mu se isplati izručiti čitav život. Dragi Bog mi je toliko toga darovao, i ja mu želim na ovaj način uzvratiti, živeći samo za njega. Sv. Terezija Avilska rekla bi: «Bog sam je dosta!» To je istina! Sestre su me radosno prihvatile i pomagale na počecima da se snađem u novoj sredini i da prihvatim ritam kontemplativne zajednice kao svoj.

 

Što je zapravo Karmel i gdje je nastao vaš Red?

Naš je Red dobio ime po gori Karmel smještenoj između Sredozemnog mora i Jeruzalemske ravnice. Sv. Pismo ga slavi kao uzor ljepote i plodnosti. Gora je visoka 545 metara koja na sjeveru uranja jednim dijelom u plave vode Sredozemnog mora. Pogodan za sabranost i molitvu Karmel postaje omiljelo mjesto pustinjaka. Na tom je mjestu Gospodin htio da bude kolijevka Karmela, a danas je tamo samostan karmelićana i bazilika Gospe Karmelske. Glavni je oltar sagrađen nad Ilijinom špiljom.

 

Tko mu je utemeljitelj?

Sve počinje tamo u Ilijino doba. Ilija je živio na Karmelu i stajao pred licem Božjim spreman na poziv Božji poći kamo ga Gospodin pošalje. Njegove riječi zapisane u Svetom pismu “Gorljivo sam revnovao za Gospodina nad vojskama”, preuzeli su pustinjaci u 12. i početkom 13. stoljeća, koji su se nastanili tamo gdje je on nekad živio, kraj njegova izvora, kao svoje geslo, svoje nadahnuće. Ti su pustinjaci željeli živjeti po uzoru na Iliju – stajati pred licem Božjim, slušati Božju riječ i o njoj razmišljati dan i noć te bdjeti u molitvi. Karmelićani proroka Iliju časte kao svoga duhovnog oca. Red nema neke karizmatske osobe na početku, kao npr. franjevci – Sv. Franju ili dominikanci – sv. Dominika. Oni gledaju sv. Iliju kao uzor svoje posvete Bogu a sve pod okriljem Blažene Djevice Marije.

 

Danas je Karmelski red raširen po cijelom svijetu. Kako je teklo širenje Reda?

 

Radi prodora muslimana u te krajeve, pustinjaci su bili prisiljeni 1237. otići na Zapad. Nove prilike zahtijevale su  prilagodbu Pravila europskom stilu redovničkog života koju je potvrdio 1247. god. papa Inocent IV.. Tako karmelićani  prestaju biti posve pustinjački Red i približavaju se prosjačkim redovima te ublažuju prvotnu, uvelike, pustinjačku disciplinu. Tako se Red rođen na Istoku, preselio na Zapad.

Godine 1452. prvi put je osnovan samostan za sestre i to od pobožnih djevica koje su svoju posvetu Bogu željele živjeti po karmelskom Pravilu. A onda su redom nicali i dugi po Europi. Naša sveta Majka Obnoviteljica i Utemeljiteljica, Terezija Avilska, ušla je kao dvadesetogodišnjakinja u jedan takav samostan u Avili (Španjolska), koji je kao i cijeli Red nakon 1452. opsluživao ublaženo Pravilo. Nakon godina traženja i velikih borbi ona utemeljuje 1562. reformirani samostan Svetog Josipa u Avili u koji je opet vratila zahtjevnije, strože Prvotno Pravilo. I obnovljeni, Terezijini Karmeli, nicali su jedan za drugim pa je tako na osnutku u Medini del Campo upoznala mladog karmelićanina Ivana od Križa i pridobila ga za reformu muške grane Reda. Usprkos velikom otporu, reforma Karmela proširila se po cijeloj Španjolskoj te je osnovan novi Red: Red bosonogih karmelićana (Ordo Caremlitarum discalceatorum – OCD).

 

Predstavite nam sv. Tereziju Avilsku, veliku ženu Crkve, i Vašu Majku i učiteljicu.

Sv. Terezija nje samo naša učiteljica, ona je naučiteljica Crkve i zaštitnica Španjolske i velika mističarka koja je rođena kao deveto dijete plemićke obitelji 28. ožujka 1515. u Avili, a umrla je u Albi de Tormes 15. listopada 1582. godine. Bila je jedna od najsjajnijih zvijezda na svetačkom svodu 16. stoljeća. Živjela je u “zlatno doba” Španjolske. U karmelićanski samostan u Avili ušla je kao dvadesetogodišnjakinja i u njemu je živjela 27 godina prosječnim životom. Gospodin ju je svojim mističnim milostima pripremao za veliko djelo obnove Karmelskoga reda. Potaknuta Duhom Božjim 24. kolovoza 1562. osniva Karmel sv. Josipa u kojem je manji broj redovnica i moći će savršenije vršiti prvotno Pravilo Reda.  Terezijina grana reformiranog Karmela, kojoj će ona podariti molitvenu karizmu,  proširila se po cijeloj Španjolskoj. Nekoliko godina kasnije pridruženi su joj i redovnici. Za vrijeme svoga života Terezija je osnovala 17 Karmela. Obnovljeni je Karmel njezino životno djelo.

Ne smijemo ovdje propustiti spomenuti i njezin mistični i molitveni život. O njemu možemo saznati iz njezinih spisa: “Moj život” , “Put k savršenosti”, “ Zamak duše”, “Misli o ljubavi Božjoj”,  “Vapaji duše k Bogu”, “Knjiga o osnucima”. Njezin je duhovni put – put molitve. Ona dolazi do sjedinjenja s Bogom preko molitve. Svoju dušu ona promatra kao zamak u kojem ima mnogo odaja. Oni koji su na početku molitvenog života, tek obraćeni, daleko su od središta dvorca, u prvoj su odaji. Kako duša napreduje u molitvi, tako prelazi iz odaje u odaju dok ne dođe do svog središta u kojem prebiva Bog. U sedmoj odaji Bog i duša jedno su. Sv. Terezija je to iskusila i zabilježila da bi se i mi obogatili njezinim iskustvom.

Zbog njezine duhovne veličine koja se očitovala u njezinom životu i u njezinim spisima, koji će uvijek biti suvremeni, papa  Pavao VI.  proglasio ju je kao prvu ženu naučiteljicom Crkve 27. rujna 1970. godine i to kao naučiteljicu molitve. Zato karmelićanka s radošću i pobožnošću čita njenina djela i iz njih uči kako postati „poslušna kćerka Crkve“

 

Recite nam od kada su sestre karmelićanke prisutne u Mariji Bistrici?

Početak našeg Karmela u Mariji Bistrici seže u mjesec studeni 1993.g. kada su sestre iz Karmela u Brezovici u pratnji mons. Marka Culeja, tadašnjeg zagrebačkog pomoćnog biskupa, i mons. Lovre Cindorija, bistričkog župnika, razgledale mogućnost za gradnju novoga samostana ovdje u Mariji Bistrici. U prosincu te iste godine započele su pripreme za početak gradnje. Za vrijeme prvog posjeta pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, na zagrebačkom hipodromu blagoslovljen je kamen temeljac. Na prvu obljetnicu dolaska Sv. Oca u Hrvatsku 11. rujna 1995. zagrebački je nadbiskup Franjo kard. Kuharić postavio kamen temeljac i blagoslovio gradilište. Svečani blagoslov samostana te zatvaranje klauzure predvodio je mons. Josip Bozanić 12. veljače jubilejske 2000. godine. Kad se zatvori klauzura jednog Karmela, tada zapravo započinje onaj istinski život samoće i suživota s Bogom u zajednici sestara.

 

Što je duhovnost, odnosno karizma samoga Karmela?

Svaka redovnička zajednica živi po nekom pravilu a ono je sukus njene duhovnosti. Tako i Karmelski red u  temeljima ima svoje Pravilo. Nakon što su pustinjaci na gori Karmelu jedno vrijeme živjeli bez propisanog pravila, shvatili su da bi svoj način života trebali ozakoniti, dobiti potvrdu da je taj njihov put dobar i da i drugi mognu po njemu ići. Karmelsko je Pravilo napisao ili samo potvrdio jeruzalemski patrijarh Albert između 1206. i 1214. godine. Ono što je karmelićane osobito obilježavalo, osim ilijanskog duha, bila je to velika pobožnost prema Djevici Mariji. Njoj su u čast podigli kapelicu u kojoj su se svakodnevno skupljali na molitvu i na slavljenje Euharistije. I nazivali su se Braća Blažene Djevice Marije od gore Karmela. Naše je Pravilo kratko i jedna trećina njegova teksta su navodi iz Sv. Pisma.

Karmelski je red eremitsko – cenobitski (pustinjačko – zajedničarski). Svaki je pustinjak imao svoju odijeljenu ćeliju (sobu) gdje je «dan i noć razmatrao zakon Gospodnji, bdijući u molitvi». Upravo je ova rečenica iz našeg Pravila karizma Reda: trajno u srcu prebirati riječ Božju, razmišljati o njoj i po njoj živjeti. Da bi se to moglo, Prvotno Pravilo Reda  preporučuje osamu, samoću, šutnju. Zato živimo u klauzuri u koji ne mogu drugi zalaziti, a kad netko dođe, pred njega izlazi poglavar i tako štiti zajednicu da bi ona mogla ostati u tišini, samoći i živjeti svoj «motrilački», kontemplativni poziv. Dakle, naš život je pustinjački i zajednički; život molitve (oko sedam sati dnevno), šutnje i osame s jedne strane i s druge strane život rada – trebale bi svojim rukama zaraditi svakodnevni kruh. Život nam je isprepleten molitvom i radom.

 

Kad se kaže da je život karmelićanke molitva, što to znači u svakodnevici? 

Život svakodnevice provodimo u molitvi, radu a sve je prožeto šutnjom. Bitno je pri tome naglasiti da molitvene čine obavljamo zajedno u nutarnjoj samostanskoj kapeli: liturgiju časova (Jutarnju, Večernju, Treći, Šesti i Deveti čas, Povečerje i Službu čitanja), dva sata mislene molitve. Izvor i vrhunac našeg života je svakodnevno slavljenje Euharistije. Oko sat vremena posvećujemo duhovnom čitanju.

Naše Konstitucije o tome kažu: “Zajednički život propisan Pravilom, a koji je obnovila sv. Terezija, nasljeduje primjer prve Crkve. On zahtjeva da se sestre, pozvane i sabrane u ‘mali Kristov kolegij’, međusobno pomažu na putu svetosti. Vrhovni im zakon treba biti ljubav…” Molitva se pretače u svakodnevne čine sestrinske ljubavi i zauzetosti u radu. A molimo za sve velike nakane Crkve i svijeta, a i za pojedinačne preporuke vjernika.

 

Kakva su vaša iskustva s onima koji vam se dolaze preporučiti u molitve?

Ljudi su gladni i Božje i ljudske blizine. Nastojimo ih pažljivo saslušati i preporučiti Bogu njihove različite potrebe, ili potrebe onih koje su oni preporučili u naše molitve.

Svaki čovjek nosi u sebi neke rane, ili na tijelu ili na duši. Svi smo potrebni liječnika. Ljudi tako često osjećaju vlastitu nemoć, vide da ne mogu pomoći ni sebi ni drugima i tada se tek sjete Boga. A trebalo bi ići obrnutim smjerom: stalno se s Bogom družiti, s njim prijateljevati i pokazivati mu svoje rane i moliti ga da ih izliječi jer on to može, On je svemoguć.

Dakle, kad su ljudi u muci, dođu k nama jer znaju da smo mi uvijek tu i da ćemo ih saslušati i njihove jade prenijeti Bogu. Ni mi same ne možemo ništa učiniti, ali može Bog kojega štujemo i ljubimo. Možemo ih u razgovoru uputiti na nekog svećenika, ili nekog stručnjaka za razne probleme za koje mi nismo stručne. Uvijek znamo poticati ljude da idu na ispovijed. Mnoge će se stvari riješiti kada osoba uspostavi odnos s Bogom, imat će više duhovne snage. Isus je rekao: «Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vaš odmoriti.» Zašto ga ne bi poslušali. Isus je liječnik, pođimo k njemu.

 

Osjetite li plodove svojih molitava ili živite samo od vjere?

Najčešće je to život iz vjere. To mora biti život iz vjere jer je apsurd živjeti u Karmelu, a ne imati vjeru. Ali doživljavamo i to da ljudi, koji su nam se preporučili u molitve, znaju doći ili nazvati i obavijestiti nas o uslišanju. Po vjeri, po molitvi događaju se čudesa i to nam je veliki poticaj za zahvalnost Bogu. Nedavno je došla jedna obitelj iz Velike Gorice koja je pred 17 godina preporučila u naše molitve malu djevojčicu koja je imala cerebralnu paralizu i doktori su im rekli da nikad neće hodati. Došli su s lijepom djevojkom, srednjoškolkom koja je zdrava, normalno hoda i posvjedočili da je ubrzo nakon njihovog dolaska k nama, djevojčica ozdravila. Velik je Gospodin!

 

Opišite nam jedan dan u samostanu?

Zajednica ima jedan trajni dnevni red. Radni dani se razlikuju od nedjelje ali onaj okvirni dio je isti. Ustajemo u 5:30 sati. Kao kontemlplativna zajednica dužne smo izmoliti kompletan Časoslov koji se sastoji od: Jutarnje, Trećeg, Šestog i Devetog časa, Večernje, Povečerja i Službe čitanja. Jutarnja molitva nam je u 6:00, Treći čas je oko 9:00 sati, Šesti čas je u 12:00, Deveti čas je u 14:00, Večernja je u 16:30, Povečerje 20:00 sati a Služba čitanja je u 21:30 sat za sljedeći dan. Ono što je karakteristično za Karmel da imamo još i dva sata tzv. nutarnje molitve ili razmatranja.

Sat vremena ujutro iza Jutarnje svaka sestra osobno moli, a najčešće uzimamo odlomak evanđelja koje se čita dotičnoga dana na sv. Misi. Pročita se evanđeoski odlomak, razmišlja o njemu, možda ju potakne neka rečenica, neka riječ o kojoj onda malo dublje promišlja, a osobito kako to konkretizirati u svome životu. Večernje razmatranje  imamo od 17:00 do 18:00 sati. U  naš molitveni dio spada i sv. Misa koja je svaki dan 7:30 sati. U 14:10 sati započinje duhovno čitanje, a to znači da svaka sestra u svojoj sobi čita Bibliju ili neku drugu knjigu koja joj može biti od koristi za njezinu molitvu.

 

Naše radno vrijeme započinje negdje oko 9:00 sati kad iza doručka svaka sestra ide na svoje dužnosti, na svoj posao do 12:00 sati. Radimo sve što jedna majka radi u svojoj obitelji: kuhamo, peremo, glačamo, radimo u vrtu. Svaka sestra ima svoje dužnosti, svoj raspored tako da moramo biti aktive i radišne da se sve to stigne, jer radnog vremena nema tako puno. Nastojimo svojim rukama priskrbljivati što nam je potrebno za život pa neke stvari radimo i prodajemo, a sve se to trudimo obavljati u tišini i šutnji. No, nije to stroga šutnja da se baš ne smije ništa reći, ali nastojimo u miru i tišini raditi to što radimo.

Imamo zato dva puta na dan tzv. rekreaciju a to je opet vrijeme kad se nađemo zajedno i tada radimo ručne radove i druge poslove koji se u tom trenutku mogu obavljati. Sestre šivaju i crtaju krsne haljinice, šivamo škapulare,  izrađujemo čestitke i slike od prešanog cvijeća, konca i krunice koje prodajemo na raznim mjestima.

Kada završi Povečerje iza 20:00 onda se dadne znak za Veliku šutnju a to znači da ne pričamo niti se pozdravljamo do sljedećeg dana do Jutranje koja počinje u 6:00 sati.

 

Osim radom, na koji se način uzdržavate?

Uz sav naš trud oko izrade ručnih radova za prodaju nije dostatno da bi mogle podmirivati sve životne troškove. Radom u vrtu i na taj način si pribavimo domaće svježe povrće za jelo, a dobijemo od naših dobročinitelja i hrane u naravi. Ipak prvenstveno živimo od Božje providnosti. Nemamo stalnih prihoda, ali vidimo da se dragi Bog pobrine za potrebe koje su nam nužne.

 

I za kraj: Što to znači da je Isus Krist naš Put, Istina i Život?

Isusove riječi da je On Put, Istina i Život trebali bismo urezati u srce. Nema drugog puta do neba, do spasenja, samo je jedan PUT, a to je Isus, Spasitelj svih ljudi. Isus ne ide iza nas, nego ispred nas, on je naš vođa i brat, naš suputnik, slijedimo ga.

Bez istine u svakodnevnom životu, više životarimo nego živimo. Kad netko živi istinu, dolazi do veće punine, jasnoće. A tu puninu i jasnoću vidimo u Isusovim riječima, jer Njegove su riječi istina. On istinu svjedoči, ne filozofijom, nego svojim životom i djelima ljubavi.

Isus je Život. Mi ne posjedujemo život u sebi, nego ga trebamo održavati. Ustvari, uviđamo da je život ipak nešto što niti razumijemo niti stvarno posjedujemo, nego ga stalno pokušavamo dohvatiti i stalno smo u strahu da ga ne izgubimo. Cijelo naše biće treba život.

Život je Božji dar kojega od njega dobivamo i samo ga On posjeduju u punini. I samo u zajedništvu s Bogom, mi istinski živimo. Isus je sišao s neba da bi nam darovao božanski život, da imamo život u izobilju da ga imamo. Samo Bog je dosta, rekla bi sv. Terezija Avilska.

Svakako Vas molim da pročitate knjigu RAŠIRENE RUKE koja govori o snazi molitve naših sestara karmelićanki koju možete kupiti i u VERBUMU:

Raširene ruke

INTERVJU JE VOĐEN POVODOM 503. OBLJETNICE ROĐENJA SV. TEREZIJE AVILSKE!!

PODIJELI