JESTE LI ZNALI? INTERVJU S ROLANDOM GRLICOM, hrvatskim glazbenim virtuozom

457
Poštovani, ovo je intervju s glazbenim virtuozom, Rolandom Grlicom kojeg je ekskluzivno odlučio dati našem portalu PUT-ISTINA-ŽIVOT, rujan 2018.!

UŽIVAJTE!

 

1. Poštovani Rolande, kaži nam nešto općenito o sebi, dakle neke podatke iz životnog opusa?  Zvali su te mali Mozart! 

Rođen sam 1995. godine u Zagrebu, a opće osnovnoškolsko i osnovnoškolsko glazbeno obrazovanje završio sam u Ivanić-Gradu. Bile su to Osnovna škola Stjepana Basarićeka i Osnovna glazbena škola Milka Trnina. Od samog početka bilo je evidentno da sam više pažnje i vremena posvećivao glazbenoj školi i vježbanju klavira, tako da sam od samog početka sve shvaćao vrlo ozbiljno. Već u trećem razredu osnovne glazbene škole krenula su prva domaća i međunarodna natjecanja, pa tako i razne nagrade. One su pridodale činjenici da sam tada bio najbolji učenik te škole, te sam odmah dobivao priliku svirati na mnogim gradskim događanjima, kako za sam grad tako i za lokalne pojedince i tako postao prepoznatljiv kao umjetnička ličnost grada – a onda je tu krenuo i taj učestali nadimak „Mali Mozart“, iako nisam ljubitelj takvih nadimaka. Bilo je tu usporedbi i sa Maximom Mrvicom. Međutim, nikada nisam imao neke posebne uzore niti slijedio nečiji put.

 

2. Kaži nam nešto o svom interesu za glazbom? Kako si prepoznao poziv za bavljenjem muziciranjem! 

Moj interes za muzikom kreće od moje rane dobi, ne sjećam se točno, ali znam da je to bilo čim su mi sposobnosti tijela to dozvolile. Obzirom da mi je otac glazbenik, imao sam se priliku susresti s instrumentima puno prije upisa u glazbenu školu. Bile su to klavijature i harmonika. Zbog toga sam se nekako odmah zainteresirao za instrumente s tipkama. Također, veliki utjecaj na moj interes za klasičnom glazbom imala je televizija i radio. U vrijeme kad sam bio mali, kao uvodne špice raznih programa puštali su se dijelove poznatih kompozicija, tako da sam to upijao i poslije bih istraživao naziv i skladatelja te kompozicije. Čini mi se da su u pitanju bile emisije TV Kalendar i Dnevnika. Nakon toga je interes došao do te razine da se upišem u glazbenu školu, a ono što je zanimljivo jest to da sam se upisao nešto kasnije nego druga djeca, i to jedva, obzirom da su klavirska mjesta već bila popunjena.

 

3. Diplomirao si na Muzičkoj Akademiji čak prije roka? Kaži nam što bi najrađe poručio današnjim mladim studentima? 

Diplomirao sam prvi na svojoj godini tj. na svom klavirskom odsjeku. Uvijek sam bio mišljenja da školske i studentske obveze treba riješiti u što ranijem roku, unatoč tome što za njih postoji više termina i rokova. Smatram da ne treba trošiti godine života i mladosti. Davanje godine u studiranje je pozitivna stvar, no ponekad studenti postanu robovi svojih fakulteta i nesvjesno ostavljaju tamo mjesece i godine života. Studentima mogu poručiti, posebno onima s Muzičke akademije, da svom silu zadrže svoje mišljenje, ne padaju pod utjecaj druge strane ako ona za to nema čvrsti argument, a onima instrumentalistima – da budu sami sebi producenti.

 

4. Gdje si sve nastupao u inozemstvu i tko su ti bili tvoji stručni mentori? Koji nastup smatraš dosada kao svoj najveći?

Prva učiteljica u OGŠ Milka Trnina u Ivanić-Gradu bila mi je Nikolina Pokrajac Kecerin. U SGŠ mi je nastavnik bio Ruben Dalibaltayan, kod kojeg sam dalje upisao i studij klavira na MA u Zagrebu. Ono što moram napomenuti da osim ovih profesora kod kojih sam službeno učio i studirao, privatno sam radio nekoliko godina sa Olgom Cinkoburovom, a to je bilo zadnjih nekoliko godina moje osnovne glazbene škole. Nastupa je kod mene bilo puno. Mogu reći da sam od samog početka puno nastupao. Bilo je to puno natjecanja, no za mene su uvijek bili važniji svečani koncerti na kojima se nije ništa ocjenjivalo i radila neka selekcija. Održao sam do sada već tri solistička recitala u Hrvatskom glazbenom zavodu, svirao 2015. godine kao solist uz Zagrebačku filharmoniju izvodivši Chopinov I. koncert u e-molu, svirao zu Simfonijski orkestar HRT-a 2013. kao kandidat na izboru za predstavnika klasične eurovizije. To je nešto što mogu ovako navesti kao nešto čega se i dan danas sjećam. Bilo je tu i puno koncerata na kojima sam pratio mnoge druge instrumente i pjevače, ili nastupao komorno. Teško ih je sve ovako nabrojati i objediniti. Svaki nastup ima svoju važnost.

 

5. Možeš li nam reći, može li se danas živjeti od glazbe, pogotovo bavljenjem klasičnom glazbom? Koje su sve teškoće toga puta?

Od bavljenja klasičnom glazbom u Hrvatskoj se ne može živjeti. Naravno da će bolji glazbenici više nastupati I time zaraditi, no činjenica je da ni to nije dovoljno da čovjek može samo od toga živjeti. Uvijek je tu potrebno neko stalno i sigurno radno mjesto, što je obično učitelj ili nastavnik u nekoj školi, ili korepetitor.  Nažalost, mišljenja sam da su prošla vremena kad je klasični umjetnik bio stup društva i kada je zarađivao onime što radi – a to je živa svirka na nastupima. Danas se svaka izvedba klasičnog glazbenika smatra čisto jednim spomenikom, lijepom stvari, koja će ukrasiti mnoga događanja i priredbe, kako književne, slikarske itd… Ljudi nisu osvješteni da je to posao kao i svaki drugi, i da ljudi od toga moraju zaraditi.

 

6. Kaži nam, možeš li ti osobno živjeti od bavljenja klasičnom glazbom?

Od bavljenja klasičnom glazbenom zaraditi se može kao i u većini zanimanja, ali ako govorimo o pedagoškim ili korepetitorskim zanimanjima. Ja sam dvije godine radio kao prof. solfeggia i zbora u OGŠ. Kao pedagog više ću zaraditi i imati sigurniju poziciju nego kao koncertni umjetnik u Hrvatskoj.

 

7. Kako pokušati popularizirati klasičnu glazbu i zaintrigirati današnju populaciju za to? Čudno je, no istinito da je danas popularnija heavy metal, i hard rock glazba nego recimo jedan Mozart.

 

Umjetnost je sama po sebi područje nerazumljivo većini ljudi, a ja kažem, da je to baš njena čar. Kada bi svi ljudi slušali klasičnu glazbu, ona više ne bi imala status koji ima ovako, kao nešto posebno, nego bi postala isto ono što je danas pop glazba. Umjetnost i klasična glazba se ne može uspoređivati niti s jednom drugom vrstom glazbe jer ona nije samo glazbea, već jedan kompleksni spoj raznih faktora koji već pomalo zadiru u filozofiju. I školama bi se više trebala slušati klasična glazba i odlaziti na koncerte, a ne učiti djecu o nekim stvarima koje uče djeca u glazbenim školama. To nije bitno. Svrha glazbene kulture je da usadi u mlade ljude značenje klasične glazbe u društvu.

 

8. Jesi li doživio dosada stopiranje svog napretka na javnoj sceni zbog zavisti starijih kolega u sektoru klasične glazbe? 

Klasična glazba nije baš takva mašinerija kao neke druge vrste glazbe, i ne mogu reći da u njoj ima neke zavisti koje rezultiraju ikakvim stopiranjem. Naravno da kao i u drugim zanimanjima, postoje ljudi koji će pomoću nekih svojih rodbinskih veza postići nešto što ostatak možda neće. U klasičnoj glazbi je više problem baš to što nema te industrije i produkcije koja pokreće cijelu stvar, bar kad je riječ o Hrvatskoj.

 

9. Koliko je vanjski izgled, tzv LOOK važan u onome što radiš?

To je individualna stvar. Za mene je pozornica mjesto gdje čovjek mora pokazati najbolje od sebe, u vizualnom i izvođačkom smislu. Dakle, ne može sva koncentracija biti samo na svirku, jer efekt najboljeg odmah pada u vodu. Važna je činjenica da osoba u publici osim slušanja konstantno ima pogled na izvođača. Dakle, drugo je kada govorimo o radijskoj snimci. No na pozornici treba biti lijep očima iz publike. Mislim da je krajnje dosadno držati se svaki put iste kombinacije, kao što su bijele i crne košulje.

 

10. Tko je Roland Grlica izvan svojih službenih dužnosti? Dakle, Roland Grlica PRIVATE! 

Nisam nikada dijelio svoje službene dužnosti i privatne. Imam jedno određenje sebe, neovisno jesam li u poslu ili nisam. Slušam više vrsta muzike, trudim se imati što aktivniji društveni život, sportom se trenutno ne bavim. Dakle kombiniram sve ono što me interesira i za što imam vremena i uvjeta.

 

11. S obzirom na svoj cjelokupni opus koji si nam iznio, nekako shvaćam kako ipak nije lako biti ROLAND GRLICA? Jesam li u pravu?

Ne znam je li lako ili teško, ali znam da kao netko tko se od malena bavi ovim poslom, definitivno sam više vremena i novaca bio primoren uložiti od mnogih vršnjaka koja su svoje zanimanje odabrali tek na fakultetu, morao žrtvovati svoje vrijeme više o drugih… Više bih rekao da je bilo teže do sada nego što će od sada. Kad ste dijete, i odlučite se ozbiljno baviti nekim instrumentom, morate selektirati i vremenski ograničiti mnoge stvari – izlaske, druženja s prijateljima, duga spavanja. Ono što mi je bilo najgore što tokom srednje škole i akademije nisam imao prave slobodne vikende u kojima bih se mogao maksimalno opustiti i relaksirati, nego sam tada ozbiljno sjedio za klavirom i vježbao za nastavu ili produkcije koje su me čekale u narednom tjednu.

OVAJ INTERVJU JE VOĐEN POVODOM POPULARIZACIJE KLASIČNE GLAZBE!

 

PODIJELI