Sve katedrale, kapelski krijesovi i špiljska uzdignuća, sva kićenost rimskoga grimiza, sve freske art virtuoza, zvonici Notre Dama i mjesta ukazanja, sve, sve je ništa u tom Hramu djetinjega srca što je molilo se Bogu, s onim žarom koji i sad gori dok mu pjesma ove tihe noći grije kosti satrvene daljom, od tebe Golubice vrla, nitko nikad ne bijaše ljepši. Uzeše me kamenite ruke oltarske čistine, Bog je rođen da mu hvalu podam nigdje jače nakloniti se ne znam pod tim plavim nebom u jaslicama spava. Govori mi sam, smijehom mirna Lica marijanskom veštom ogrnuta, ozarena, očuvana sjenom Josipova lika, mlijekom smirne zadojena.O, ne zaslužih toliko prisuća Tebe mala, dok se viješ orguljama šuškaš, uslamih se u tom zvuku što mi srce para, čeznem da mi uvijek tako bude mirno, sasvim mirno spavam. Došao si slatko Dijete, ja bih da Te volim nježno, poljupcima kose dirala sam i zastala u tvom Svjetlu, nestala sam posred svijeta ukopana tu u zbilju čista Srca, zanjihana, zaljuljana…Evo mene, sasvim Ti se dajem, samo vodi svojim Sjajem želje nemam pred tim Vrelom, da Te nema ništa bila ne bih, što li bi mi ljubav koja Duha ne zna, odričem se svega samo da Te imam.
Uđi opet tamo gdje Te šaljem, budi čitav, budi blag, samo Ti tako znaš, nasiti ih gladne odlutale zamkom, da se vrate rodu davnom, Tebi svetom, nama darovanom…
Slavica Mustapić
{fshare}
